Zavirili smo u impresivan beogradski salonac čiji interijer spaja sjećanje na prošlost i viziju budućnosti

Svaki prostor ima svoju priču, ali ono što ga čini snažnim jest način na koji ga osjećamo. Kada zakorači na neku novu površinu, Aleksa Babić, osnivač multidisciplinarnog studija BAAL Design, osjeti čitav svijet potencijalnih mogućnosti. Prvi impulsi dolaze kroz svjetlost i sjene, oni najčešće „progovore“ prije svih i pomažu da se dođe do ideje vodilje za novi koncept. Ako se kreira i uređuje dom, tada se traga za osjećajem mira. Razum dolazi kasnije, kad emocija dobije strukturu. Ovako započinjemo razgovor u jednom starom beogradskom saloncu koji, zahvaljujući njegovoj reinterpretaciji, ne ostaje zarobljen u prošlosti, već dobiva novo značenje.

Mid-century modern koji karakteriziraju toplina, udobnost i korištenje retro-chic komada namještaja, bio bi najbliži opis njegova stila, ali Aleksa se ograđuje od ideje ukalupljivanja u samo jedan određeni pravac, bilo da je to minimalizam, maksimalizam, eklektika, vintage, skandinavski stil ili japandi… virtuozno prožima sve spomenute elemente. Dizajn ne bi trebao biti pitanje stila, već suštine. Kada prostor nije vezan isključivo uz prošlost niti budućnost, on postaje autentičan – oslobođen prolaznosti i mode. U njemu se ne postavlja pitanje što je novo, a što staro, već kako rezonira s onima koji ga nastanjuju. To je razgovor između epoha, materijala, funkcija i osjećaja. U projektima BAAL Designa taj dijalog postaje opipljiv. Naslijeđeni prostori nose sjećanje prethodnih vremena, ali oni istovremeno traže novi glas. Isto tako, prostor može biti potpuno nov, a imati težinu uspomena, ili stoljećima star, a djelovati svježe i suvremeno. Suština je ista: arhitektura, kada se promišlja na pravi način, nije vremenska kategorija, ona je ravnoteža između materijala i emocije, prošlog i budućeg.

Ova je ideja ugrađena i u ovaj veličanstveni beogradski stan u staroj gradskoj zgradi. Suvremene intervencije nisu izbrisale nasljeđe, ali ga nisu ni tretirale kao svetinju. One ga osvježavaju i čine relevantnim za sadašnji trenutak. Ovdje smo, na primjer, zadržali stari pod koji je bio u vrlo lošem stanju, ali nosi svoj prepoznatljivi duh, šarm i toplinu koje nije nužno bilo mijenjati. Osim toga, sačuvali smo i nekoliko antikviteta koji imaju sentimentalnu vrijednost, ali je sve to izbalansirano s nekim elementima izrađenima, recimo, od patiniranog metala s fluorescentnim primjesama i sličnim inovativnim materijalima. Tako da na kraju dobivamo harmoničnu cjelinu koja čuva povijest s modernim zaokretom, objašnjava Aleksa. Za bezvremenske elemente poput biblioteke koristili smo klasične materijale, pa tako prostor ima retro chic, pomalo i jugonostalgični izgled. S druge strane, stari kamin smo zamijenili i izradili potpuno novi, s fluidnijim i suvremenijim formama.

Iako je pitanje o inspiraciji danas izlizano do krajnjih granica, mogla sam pretpostaviti da Aleksa ima jedinstvenu pozadinu koja nadahnjuje njegov dizajn. U njoj također zajedno postoje i sjećanje na prošlost i vizija budućnosti. Mislim da je korijen svega dom u kojem sam odrastao. Tamo je svaki kutak imao svoju priču – fotelja, stolić, nekoliko slika, suveniri i predmeti s putovanja. Taj me dom naučio da prostor mora pričati priču, buditi emociju, podsjećati nas na ono što volimo. I da bude topao i osoban. Zato bih rekao da je djetinjstvo prvi sloj. No jednako snažno me oblikuju i putovanja. Nakon svakog mogu prepoznati fragmente koje sam ponio – ponekad i nesvjesno. Na putovanjima sam otvoreniji nego inače, kao da su mi osjetila na drugoj frekvenciji. I sve što pokupim, kasnije moram posložiti u glavi, smjestiti u neku „ladicu“. Uvijek nakon putovanja nešto ostane u meni – neka boja, tekstura, motiv, čak i zvuk. Nešto što me nenametljivo oblikuje, a da toga odmah nisam ni svjestan. I tek kasnije, u projektima, prepoznam: ovo je došlo iz Barcelone, ovo iz Pariza, a ovo sam ponio s Kostarike.

Na pitanje preferira li više vintage komade ili futurističke oblike, dobivam odgovor da mu je mnogo važnije da predmet ima karakter. Volim ih kombinirati. Važno mi je da prostor ima snagu prihvatiti različita razdoblja i energije, i da komad ima karakter – bez obzira na to dolazi li iz prošlosti ili budućnosti. Trenutačno sam pod snažnim dojmom Milano Design Weeka. Oduševio me posjet Villi Borsani iz 1945. godine, koja je toliko graciozna – pravo remek-djelo arhitekture. U njoj su bili izloženi kolekcionarski vintage komadi, ali i radovi suvremenih dizajnera za koje biste na prvu pomislili da se nikako ne mogu uklopiti u takav ambijent. A sve je disalo zajedno. Sličan dojam imao sam i u Nilufar Depou, gdje suvremen prostor bez problema objedinjuje komade Willyja Rizza i Gae Aulenti, ali i potpuno futurističke oblike – poput instalacija Nine Yashar, uz sve to i lustere Christiana Pellizzarrija, koji izgledaju poput vanzemaljskih bića, oko kojih se s razlogom podigla ozbiljna prašina. Za mene je to suština dobrog dizajna – kada elementi različiti po vremenu i estetici uspiju skladno postojati zajedno.

I za kraj, što bi bio njegov tajni potpis? Mislim da je moj “potpis” nešto što se ne vidi. To je ono što se dogodi između mene i ljudi za koje stvaram – neka promjena perspektive, neka nova osjećajnost koja se otvori kroz proces. To nije uvijek materijalno, opipljivo, više je na razini odnosa. Prostor kao kanal za nešto osobno i transformativno i to mi je najvažnije.