Sportašice i dizajnerice koje su mijenjale pravila sportske odjeće

Uzbuđenje je na vrhuncu. Svega nas dva dana dijele od početka Zimskih olimpijskih igara Milano Cortina 2026. na kojima će sportaši odmjeriti snage u čak 16 zimskih sportova. Kao što to obično biva, neki će od favorita, tijekom 17 dana Igara, potvrditi svoje laskave pozicije, dok će drugi iznenaditi, a upravo se u tom uzbuđenju koje izranja iz nepredvidljivosti i krije čar sportskih natjecanja.

No dok svi odlaze na Olimpijske igre sa željom da ispišu stranice povijesti penjući se na čim višu stepenicu pobjedničkog postolja, prisjetili smo se trofejnih sportašica koje su povijest, osim izvanrednim uspjesima, ispisivale i svojim uniformama i kostimima. Ponekad su, radi svojih stilskih odabira, smatrane drskima, a njihovi kostimi kontroverznima – no uvijek su svojom odvažnošću pomicale granice i redefinirale pravila. Na tom putovanju cestama prošlosti, nismo zaboravili niti žene koje su te kostime dizajnirale i izrađivale, od predanih majki s vizijom do inovatorica i svjetskih dizajnerskih zvijezda.

Povezano: Zimske olimpijske igre 2026.: Sve što trebate znati

Peggy i Doris Fleming

„Šifon i lamé su vrlo omiljeni materijali, a šljokice i drugi ukrasni detalji korišteni su na mnoge maštovite načine,” napisao je Howard Bassin u svojoj knjizi Winter Sports 1968. godine opisujući kostime u kojima su klizačice na ledu u to vrijeme izvodile svoje zadivljujuće piruete. Iste te godine devetnaestogodišnja Peggy Fleming okitila se zlatnom medaljom u pojedinačnoj konkurenciji za žene na Zimskim olimpijskim igrama 1968. u francuskom Grenobleu. Iako je zlato mlade klizačice ostalo upamćeno kao jedina pobjeda američkog olimpijskog tima na spomenutim Igrama, nastup Peggy Fleming upisao se na stranice povijesti i radi njezinog jedinstvenog kostima.

Naime, Doris Fleming, majka talentirane klizačice, za tu je posebnu prigodu kreirala elegantnu mini haljinu u nijansi chartreuse – u čast francuskoj regiji i njenom posebnom herbalnom likeru koji od 1737. godine proizvode redovnici u poznatom samostanu u planinama Chartreuse. Osim specifične zelenkaste boje, kojom je Doris željela pridobiti simpatije francuske publike, kostim je bio jednostavan i čistih linija: bez volana, mrežastih tkanina i pretjeranog šljokičastog sjaja. Imao je, za to vrijeme, tipične duge rukave, a tek ponešto kristala na rukavima i ovratniku dodavalo je diskretan sjaj. Na njemu baš ništa nije bilo pretjerano. Mnogo godina kasnije, Peggy se u jednom intervjuu šaleći prisjetila kako vjerojatno većina ljudi uopće nije shvatila što je njezina predana majka željela postići bojom kostima. No, čak i ako je taj detalj, kojeg je Doris tako minuciozno realizirala, prošao neprimijećeno – čitava priča danas zvuči nevjerojatno. Sve kostime olimpijske američke prvakinje dizajnirala je i izradila njezina majka i to ne bilo kako. Svojim senzibilitetom mijenjala je pravila i pomicala granice – odabrala je jednostavnu eleganciju koja pažnju usmjerava na pokret, a ne na blještavilo ukrasa.

Maria Bogner

Iako su se još 1964. godine na Zimskim olimpijskim igrama u Inssbrucku skijaši spuštali snježnim padinama Patscherkofela u vunenim puloverima, tehnički naprednija skijaška odijela počela su se razvijati više od desetljeća ranije. Sve je započelo još sredinom tridesetih godina kada je njemačka dizajnerica Maria Bogner kreirala parke za njemački skijaški tim u kojem je tada bio i njen budući suprug Wilhelm Bogner. Početkom pedesetih godina brend Bogner poprilično je narastao, a njihove šarene parke i izdržljive skijaške hlače od gabardina u netipičnim, jarkim nijansama bile su golemi uspjeh.

No pravi preokret dogodio se 1951. Predstavnik tekstilne tvrtke Bianchini-Férier upoznao je tada obitelj Bogner s inovativnim materijalom pod nazivom Helanca – mješavinom vune i elastičnih, spiralno namotanih najlonskih vlakana, koja su materijalu davala rastezljivost. Kako materijal transformirati u odjevni predmet bio je poseban izazov, no Maria je ipak došla do rješanja označivši tako početak tehnički naprednijih skijaških odijela. Vodootporne hlače bile su aerodinamične i pratile su liniju tijela, a brend Bogner ih je u SAD izvozio u 42 različite boje. Skiing Magazine prozvao je Bogner “majkom moderne skijaške odjeće”, a hlače, koje su se razlikovale od svega što je tada postojalo na tržištu, bile su toliko popularne da su se u njima skijaškim padinama spuštale i megazvijezde poput Marilyn Monroe, Elizabeth Taylor i Jackie Kennedy. Iako je trebalo još nekoliko godina dok se odjeća olimpijaca nije potpuno modernizirala, Maria Bogner postavila je kamen temeljac za današnja skijaška odijela, učvrstivši ime Bogner na tržištu skijaške mode.

Jackie Kennedy u Bogner hlačama u Gstaadu, siječanj 1966., Getty Images

Suzanne Chaffee

Da su skijaški spustovi spremni za brza, modernija i aerodinamična odijela postalo je jasno 1968. godine. Američka Olimpijka Suzanne Chaffee, i kapetica američke ženske skijaške reprezentacije, slovila je kao favoritkinja u spustu na Zimskim olimpijskim igrama u Grenobleu. Iako joj tada nije pošlo za rukom stati na postolje i osvojiti zlato, a utrku je završila 28. te se ubrzo zatim i povukla sa skijaških staza, Chaffee je privukla pozornost svojih srebrnim, pripijenim kombinezonom. Premda nije opravdala svoju poziciju favoritkinje na ZOI, upravo se o njezinom inovativnom odijelu koje mijenja “pravila igre” pričalo danima nakon utrke. „Svejedno sam dobila najveći publicitet nakon Peggy Flemming“, rekla je Chaffee za Sports Illustrated 2001. godine. “Fashion saved my butt!” Nakon Grenoblea, sportaši su tražili nove načine kako upregnuti skijaška odijela u svoju korist i ugrabiti pokoju milisekundu prednosti. A Chaffee? Ona je zakoračila u svijet modelinga.

Povezano: Najbolje olimpijske uniforme svih vremena

Katarina Witt

Do kasnih osamdesetih godina, kostimi klizačica na ledu postajali su sve kraći, otkrivajući sve više. Šljokice, perje, šifon i perle bile su posve uobičajeni dio klizačkih outfita, no na Zimskim olimpijskim igrama u kanadskom Calgaryju 1988. jedan se pokazao kao posebno “kontroverzan”. Njemačka klizačica Katarina Witt, koja je na spomenutim Igrama osvojila svoje drugo olimpijsko zlato nakon Sarajeva 1984., izazvala je buru reakcija plavim showgirl kostimom ukrašenim perjem. Suparnice su se tada navodno požalile kako Witt, koja je dominirala ledom u osamdesetima, nosi toliko zavodljive kostime da se žiri ne može fokusirati na njezinu izvedbu, a u javnosti su se tada mogle čuti i primjedbe da je sporni kostim “previše teatralan i previše hot za televiziju”. Skandalozni pernati body doveo je na koncu i do promjena pravila odijevanja na ledu koji je postao poznat kao “Katarina pravilo”. Međunarodna klizačka federacija donijela je tada pravilo da kukovi, trbuh i stražnjica klizačica moraju biti prekriveni, ne zabranjujući pritom perje, kristale i šljokice koje su s godinama postajale sve popularnije. Godine 1994., kližući u programu inspiriranom Robin Hoodom, Witt je izjavila: “Nosila sam kostim nalik onomu Robina Hooda – muški kostim – jer ovaj put nisam htjela da me se optuži kako zavodim suce.”

Nancy Kerrigan i Vera Wang

Prije nego što je zagazila na hirovite ceste modnog dizajna, Vera Wang je sanjala klizačke koreografije. Od osme godine bila je posvećena umjetničkom klizanju, ali sve se preokrenulo kada se nije uspjela kvalificirati na Zimske olimpijske igre u Grenobleu 1968. godine. „Bila sam shrvana kada se nisam kvalificirala za olimpijsku reprezentaciju“, izjavila je Wang posvetivši se modnoj karijeri – 1971. započela je svoj put kao urednica u američkom Vogueu gdje je ostala 17 godina, zanat je potom brusila u Ralph Laurenu, a 1990. otvorila je butik s vjenčanicama koje je dizajnirala.

Strast prema umjetničkom klizanju, međutim, nije nestala. Za Zimske olimpijske igre 1994. dizajnirala je blještavi kostim dugih rukava za američku klizačicu Nancy Kerrigan. Dok je Peggy Fleming osvajala medalje u kostimima koje joj je sašila majka, početkom devedesetih ta se praksa gotovo u potpunosti izgubila. S Nancy Kerrigan u Veri Wang i Suryjom Bonaly, koja je 1992. nosila kostim s potpisom Christiana Lacroixa, postalo je sve popularnije da sportaši nose kostime poznatih modnih kuća. Iako je Wang najpoznatija po svom modnom carstvu čiji temelj čine bridal kreacije omiljene među zvijezdama, slavna dizajnerica kreirala je nebrojene kostime za klizače na ledu koji su uslijedili nakon Kerrigan. Michelle Kwan, Evan Lysacek i Nathan Chen samo su neki od njih, a 2009. godine Wang je, zahvaljujući svom doprinosu sportu kroz kreaciju nezaboravnih klizačkih kostima, uvrštena i u Kuću slavnih američkog umjetničkog klizanja.

Povezano: Uniforme jedinstva, poleta i radosti na Zimskim Olimpijskim igrama u Sarajevu

Nancy Kerrigan na Zimskim olimpijskim igrama 1994. u Hamaru, Norveška. Getty Images

Surya Bonaly

Iako je od Zimskih olimpijskih igara 1998. u japanskom Naganu prošlo gotovo trideset godina, Surya Bonaly zauvijek će ostati upamćena kao prva olimpijska klizačica koja je izvela salto unatrag na jednoj nozi. No ono po čemu će ju sportski krugovi i zaljubljenici u umjetničko klizanje također još dugo pamtiti su njezini osebujni kostimi kojima je pomicala granice sportskog odijevanja na ledu. Trostruka svjetska doprvakinja i peterostruka europska prvakinja često se isticala nekonvencionalnim stilskim odabirima kao što su pripijeni kombinezoni u jarkim pojama, dok su svi drugi nosili minijaturne haljine, ili pak raskošni outfiti sa šarenim perlama umjesto uobičajenih šljokica i kristala. Jedna od rijetkih crnkinja u umjetničkom klizanju devedesetih, Bonaly je svoj identitet ponosno isticala nastojeći se dodatno istaknuti – svojim klizačkim kostimima koje joj je dugo izrađivala majka, frizurom, pa i stilom klizanja koji je izgledao poput neobične simbioze s gimnastikom. Prije odlaska na Olimpijske igre 1992. u Albertvilleu kostime za Bonaly dizajnirao je Christian Lacroix koji ih joj je tim povodom poklonio.

Francuskinja Surya Bonaly tijekom treninga u Halle Olympiqueu na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvillu u Francuskoj 1992., Getty Images