Uniforme jedinstva, poleta i radosti na Zimskim Olimpijskim igrama u Sarajevu

„Jugoslavija, glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984. godine bit će domaćin Zimskih olimpijskih igara.“ Bile su to riječi kojima je sportski novinar Nikola Noka Bilić 18. svibnja 1978. godine prvi put u povijesti prekinuo program Radija Sarajevo, a vijest je odjeknula poput najljepše himne ispisane stihovima zajedništva, ponosa i vjere u neko bolje sutra. Od tog trenutka grad na Miljacki počeo je živjeti za Olimpijadu. 

Godinama prije nego što će baklja, poput štafete, proputovati 2.289 kilometara diljem Jugoslavije, a klizačica Sandra Dubravčić zapaliti olimpijski plamen na stadionu Koševo, velika olimpijska priča počela je ispisivati svoje stranice obnovom ulica, gradnjom sportskih i hotelskih kompleksa, novih prometnica, aerodroma, pa čak i kompletnih naselja. Svaki djelić Sarajeva disao je za dan kad će njegovim ulicama poteći svijet, a kad je taj veliki datum, 8. veljače 1984. godine, konačno dopuzao do kalendara, spektakl se raspleo u epskoj maniri. Cijelo Sarajevo ujedinilo se da očisti svaki ugao, cestu i pločnik od plahte snijega koji je dva dana prije službenog početka Olimpijade prekrio ulice, no veliki dan, zahvaljujući zajedništvu, grad je dočekao spreman. Otvaranje XIV Zimskih olimpijskih igara na stadionu Koševo pratilo je više od 60 000 Sarajlija i gostiju iz cijelog svijeta te oko dvije milijarde ljudi ispred televizijskih ekrana. No Zimske olimpijske igre u Sarajevu bile su puno više od sportskog događanja. Bile su simbol jedinstva, topline i poleta, dani ispunjeni nadom u bolje sutra. Od te davne 1984. prošla su puna četiri desetljeća, no oni koji ju pamte Olimpijade se i danas sjećaju s ponosom i dozom sjete, a taktovi pjesme „Lijepo je bilo u Sarajevu“, koja je svirala na svečanoj ceremoniji zatvaranja, i dalje tiho odzvanjaju sjećanjima. 

Vizualni identitet Igara, koji se od tada ucrtao duboko u kolektivnu svijest, kreirali su mnogi – od nastavnika i studenata Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, preko slovenskog slikara Jože Trobeca, koji je oživio omiljenu maskotu Vučka, i arhitekta Miroslava Antonića, koji je dizajnirao službeni logo u obliku stilizirane pahulje, pa sve do dizajnerice Selme Zukić Popović, koja je potpisala dizajn uniformi. Upravo uniforme bile su te koje su nepobjedivo zajedništvo učinile već na prvi pogled vidljivim, a u vrijeme Olimpijade nosili su ih svi, od nebrojenih zaposlenika na natjecateljskim terenima do onih u zatvorenih prostorima poput direktora, osoblja u press centru, hostesa… „Cijela priča počela se ispisivati otprilike dvije godine prije Igara kad me pokojni profesor Mladen Kolobarić pitao bih li kreirala uniforme za Olimpijadu“, prisjeća se Selma Zukić Popović, danas profesorica u srednjoj školi u jednom kanadskom gradiću. U to vrijeme, kao mlada modna dizajnerica, radila je u sarajevskoj tekstilnoj industriji Šik, a za svoje kolekcije već je dobila i nekoliko nagrada, uključujući i „Zlatnu Košutu“, koja je slovila kao najveća nagrada za modne kreacije na području bivše Jugoslavije. „Kad mi je ponuđeno da radim za Olimpijadu, bila sam počašćena, ali i skeptična jer sama riječ „uniforma“ nije motivacijska. Samo su vojnici, čuvari, policija i medicinsko osoblje nosili uniforme, a meni kao mladoj ambicioznoj dizajnerici na pameti je bila samo posljednja moda“, govori Zukić. 

„Rad na uniformama imao je jako puno faza, a uglavnom su sve inicijative o podjelama po grupama zaposlenika došle od Olimpijskog komiteta, s kojim sam imala bezbroj sastanaka. U početku nisam znala odakle početi, pa sam nasumice iscrtala stotine skica i ideja; olovkom, tušem, bojama…“, objašnjava dodajući kako je promišljajući o dizajnu trebala voditi računa o raznim faktorima, kao što su vanjski uvjeti poput hladnoće i snijega, ali i estetska dopadljivost dizajna koji je trebao biti unificiran. „Od velikog broja mojih skica, mnoge smo eliminirali. No ja sam naposljetku pronašla balans između sportskog, elegantnog, modernog i udobnog te svela kolekciju na osam osnovnih boja i modela. Uniforme je trebalo objediniti tako da budu slične, a opet različite. A trebalo je misliti i na proizvodnju i tehničke mogućnosti izrade modela jer nije isto šivati džempere i vjetrovke“, prisjeća se. Kako je službeni logo Olimpijskih igara bila narančasta pahulja, upravo je narančasta bila osnovna nit vodilja pri kreiranju uniformi, no izazov je bio uskladiti je s ostalim bojama. Stoga je Zukić usko surađivala s grafičkim dizajnerskim timom koji je neumorno tragao za nijansama koje će vizualno lijepo nadopuniti narančastu, a njihova potraga okončana je sa 16 boja koje su se mogle koristiti za sve službene grafičke publikacije vezane za Olimpijadu. „Kreacije uniformi svela sam na osam boja, a modeli su uglavnom imali kombinacije dviju boja“, govori. „Za proizvodnju odjeće angažirali smo najbolje tekstilne tvrtke diljem bivše Jugoslavije. Pletivo se proizvodilo u slovenskoj Rašici i nešto u Foči u BiH, YASSA u Varaždinu proizvela je najveći dio odjeće za snijeg i natjecateljske terene, konfekcija u sarajevskom Alhosu…“

Photo: arhiva Selme Zukić Popović/JU “Gradski Muzeji” Sarajevo, Olimpijski muzej

No iako je njezin rad morao slijediti pregršt službenih smjernica, nadahnuće je pronašla u nečemu što nikad nije bilo ispisano niti na jednom ugovoru ili papiru. „Najveća inspiracija bila je ljubav prema Sarajevu, gradu u kojem sam rođena i gdje sam bila sretna; gradu koji volim i na koji sam ponosna. Dala sam sve od sebe za uspjeh Igara i željela sam Sarajevu napraviti najljepše uniforme“, govori ne skrivajući emocije. „Bio je to velik i odgovoran posao, trebalo je gotovo godinu dana od moje prve idejne skice do izvedbe prvog prototipa. Moj kreatorski posao bio je završen puno prije nego što je Olimpijada službeno počela. Dala sam uniformama novo značenje, a spoj modernosti, udobnosti, elegancije i jedinstvenog dizajna bio je razlog što su ih svi željeli nositi.“ 

Iako ju je život odveo preko oceana, tisućama kilometara daleko od Sarajeva, a karijera skrenula nekim drugim putanjama, Selma Zukić Popović Olimpijade se i danas, četiri desetljeća kasnije, najviše sjeća po osjećaju neponovljivog jedinstva. „Kad govorim o svom radu za Olimpijadu, uvijek govorim „mi“. Koliko god smo radili na različitim poljima, naš angažman bio je zajednički. Željeli smo uspjeti i nesebično smo podržavali i pomagali jedni druge. Ta pozitivna energija i stvaralačka atmosfera dala nam je krila i podstrek. Samo zajednički rad mogao je donijeti tako uspješnu Olimpijadu“, zaključuje s neskrivenom dozom sjete. „Za mene, a i za mnoge druge, bio je to najljepši dio života.“