13 umjetnika i umjetnica koje sam otkrila u 2025. godini

Došao je sam kraj godine, a ja još uvijek nisam sigurna kako se osjećati u vezi s njom, ali jedno znam, a to je da nije postojala godina koja mi je prošla brže od ove. Dogodilo se toliko toga da sam se većinu vremena osjećala kao na upaljenom ringišpilu na kojem mi je netko poklonio neograničen broj besplatnih vožnji, a kada bih poželjela dohvatiti tlo, ekipa u lunaparku je nekim čudom uvijek bila na pauzi za cigaretu. I tako sam, zarobljena na nemilosrdnom vrtuljku života 2025. godine, bila prisiljena sve informacije pratiti s pojačanim osjetilima. Umjetnost je nešto što je zasigurno velik dio mog života i gotovo se sve vrti oko neke forme umjetnosti (čini se da se ove godine sve samo vrti, pun intended), ali imam osjećaj da sam u ovih 365 dana uspjela otkriti najviše novih umjetnika do sada, ili sam ih jednostavno najviše zapamtila. U svakom slučaju, moja galerija fotografija na telefonu ispunjena je bezbrojnim screenshotovima radova umjetnika na koje sam naišla u besciljnom doomscrollanju ili fotografijama koje sam uhvatila na nekom putovanju tijekom jednog od brojnih pohoda na muzeje, a koje se isprepliću s ostalim dosadnim sadržajem mog svakodnevnog života. U nastavku vam donosim 13 umjetnika koji do ove godine nisu postojali na mom radaru. Vežite se, vožnja počinje!

Povezano: Ako volite estetiku Wesa Andersona, ovi umjetnici bit će vam sljedeća opsesija

Female Pentimento, SAD

Female Pentimento, poznata i pod imenom Nathaniel, suvremena je umjetnica koja radi na sjecištu fotografije i digitalne obrade slike. Njezina praksa temelji se na manipulaciji postojećih fotografskih prizora, najčešće pejzaža i fragmenata tijela, koje u postprodukciji suptilno izmješta iz zone prepoznatljivog. Umjesto otvorene fikcije, njezin rad ostaje ukorijenjen u stvarnom, ali ga tiho destabilizira, dovodeći u pitanje ideju fotografije kao objektivnog medija i pouzdanog svjedoka stvarnosti. Ovo je jedna od umjetnica koje sam otkrila relativno nedavno i čija me estetika momentalno privukla. Upravo zato što vjerujem da su mediji poput fotografije i slikarstva u suvremenoj umjetnosti u velikoj mjeri iscrpljeni, čini mi se da samo kroz ovakvu vrstu izraza i poetike oni i dalje mogu imati smisla i ostati relevantni u današnjim umjetničkim tokovima.

Povezano: Daniel Tomičić izdvaja hrvatske umjetnike u koje treba ulagati u 2026. i čime se voditi pritom

Francisco Trêpa, Portugal

Francisco Trêpa suvremeni je portugalski umjetnik čija se praksa primarno veže uz skulpturu i keramiku. U svom radu često polazi od bioloških i ekoloških procesa, s posebnim fokusom na parazitizam, simbiozu i odnose ovisnosti među organizmima. Keramiku koristi kao materijal koji omogućuje spor, gotovo organski proces nastanka forme, pri čemu njegove skulpture često podsjećaju na hibridna tijela, izrasline ili strukture koje djeluju kao da su u stalnoj transformaciji. S njegovim sam se radom prvi put susrela upravo kroz temu parazitizma, koja mi je jedna od omiljenih kao konceptualni okvir. Iako mi keramika kao medij nikada nije bila osobito bliska, umjetnici poput Francisca Trêpe uvijek mi poprave dan. Njegov rad pokazuje kako određeni mediji mogu iznenada postati relevantni i osobni onda kada su u službi ideja koje su nam bliske i jasno artikulirane.

Povezano: Keramika kao novo platno poznatog zagrebačkog slikara predstavljena u showroomu Trika

Delcy Morelos, Kolumbija

Delcy Morelos kolumbijska je umjetnica rođena 1967. godine, poznata po monumentalnim prostornim instalacijama koje koristi kao sredstvo promišljanja o zemlji, tijelu, pamćenju i kolonijalnoj povijesti Latinske Amerike. Njezina praksa često uključuje prirodne materijale poput zemlje, gline, cigle, začina i biljnih pigmenata, koje postavlja izravno u izložbeni prostor, stvarajući radove koji se ne samo promatraju, već se i fizički doživljavaju kroz miris, teksturu i kretanje. Morelos je izlagala na najvažnijim međunarodnim manifestacijama i institucijama, uključujući Tate Modern i Venecijanski bijenale. Obožavam velike prostorne instalacije, ali kada to kažem, mislim vrlo ozbiljno i sa strogim kriterijima. Delcy Morelos ih ne samo ispunjava, već svojim radovima i pomiče. Njezine instalacije imaju težinu, smisao i intenzitet koji prostor pretvaraju u posebno iskustvo.

Povezano: Koju tajnu priču skriva El sueño Fride Kahlo, rekordno prodano djelo žene umjetnice?

Delcy Morelos – El espacio vientre, MUAC Museo Universitario Arte Contemporáneo

Sang Woo Kim, Južna Koreja

Sang Woo Kim suvremeni je korejski umjetnik čija se praksa kreće između skulpture, instalacije i vizualnog pripovijedanja. Njegovi radovi često koriste figuralne elemente, arhitektonske fragmente i precizno komponirane detalje kako bi izgradili scene koje djeluju poput isječaka iz filma ili zamrznutih kadrova narativa koji nikada nije do kraja ispričan. Kim se bavi temama svakodnevice, intime i tihe psihološke napetosti, oslanjajući se na atmosferu i ritam više nego na eksplicitnu priču. Njegove sam radove prvi put vidjela na Milano Art Weeku, i to u jednom malom, pomalo zabačenom dijelu prostora koji je zauzimala jedna švicarska galerija. Među tisućama radova upravo su se njegovi izdvojili i odmah mi zapeli za oko. Sang Woo Kim kroz detalje i gotovo filmske scene gradi narative koji se polako otvaraju promatraču, ostavljajući prostor za osobno čitanje i zadržavanje.

Povezano: Provela sam dan u Šangaju s Wallaceom Chanom, umjetnikom genijem koji redefinira ideju nakita

Bertozzi & Casoni, Italija

Giampaolo Bertozzi i Stefano Dal Monte Casoni talijanski su umjetnici koji od 1980-ih rade kao autorski duo pod imenom Bertozzi & Casoni. Njihova praksa vezana je uz hiperrealističku keramiku kroz koju stvaraju kompleksne skulpturalne kompozicije prepune detalja. Najčešće se bave motivima hrane, otpada, mrtve prirode i predmeta svakodnevne potrošnje, koristeći ih kao polje za promišljanje prolaznosti, smrti, hiperprodukcije i suvremenog društva obilja. Iako tehnički iznimno precizni, njihovi radovi nose snažnu kritičku i simboličku dimenziju. Njihove sam radove također prvi put vidjela na Milano Art Weeku i ostavili su snažan dojam. Tematika hrane, kvarljivosti i hiper-konzumerizma nešto je što me posljednjih godina posebno zanima, kako u teoriji tako i u umjetničkim praksama, a Bertozzi & Casoni uspijevaju te teme spojiti u radove koji su istovremeno zavodljivi i duboko uznemirujući.

Povezano: Umjetnice iz regije otkrivaju na koje sve načine keramika djeluje terapeutski

@bertozziecasoni

Katharine Bradford, SAD

Katherine Bradford američka je slikarica rođena 1942. godine u New Yorku. Njezina se praksa veže uz figurativno slikarstvo, ali lišeno klasične naracije i realistične preciznosti. Često slika usamljene plivače, brodove, figure u pokretu ili kako lebde u neodređenom prostoru, koristeći jarke boje, ravne površine i svjesno pojednostavljene forme. Njezini su radovi izlagani u institucijama poput MoMA-e i Whitney Museum, a bila je sudionica Whitney Biennala 2014. godine. Da bi slikarstvo na mene ostavilo trag, mora funkcionirati poput vremenske prilike. Kao kiša koja me natopi, kao magla zbog koje ne vidim dalje ili kao vjetar koji otpuhne sve suvišno. Suvremeno slikarstvo za mene mora biti izvan samog medija. Vidjela sam uživo samo jednu sliku Katherine Bradford, ali to je bilo dovoljno da prepoznam nešto divlje i snažno atmosfersko u njezinu radu.

Povezano: O monografiji Goranke Matić kao svjedočanstvu jednog vremena, beogradskog Novog vala i društvenih previranja

Katherine Bradford, In The Lake, 2023, acrylic on canvas, 80 x 136 inches

Pierre Bonnard, Francuska

Pierre Bonnard bio je francuski slikar rođen 1867. godine, jedan od ključnih predstavnika postimpresionizma i član grupe Les Nabis. Njegov je rad obilježen intimnim prizorima iz svakodnevnog života, interijerima, aktovima, pejzažima i snažnim, često nekonvencionalnim koloritom. Bonnard je slikao prema sjećanju, a ne izravno prema motivu, što njegovim radovima daje specifičnu atmosferu pomaknutog vremena i subjektivne percepcije. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju životinje, osobito mačke, koje se pojavljuju kao ravnopravni akteri scene s jasnim karakterom i prisutnošću.

Volim otkrivati umjetnike unutar već kanoniziranih pravaca poput impresionizma i postimpresionizma, osobito zato što to nije moje usko polje interesa. Bonnarda sam upoznala kroz radove koje sam vidjela u Parizu, a način na koji slika životinje, posebno meni najdraže mačke, svrstao ga je među moje omiljene slikare s kraja 19. stoljeća.

Pierre Bonnard, Getty images

Kader Attia, Alžir, Francuska

Kader Attia francusko-alžirski je umjetnik rođen 1970. godine, čija se praksa kreće između instalacije, skulpture, videa i istraživačkog rada. Središnja tema njegova opusa jest pojam reparacije, kroz koji promišlja kolonijalnu povijest, traumu, identitet i odnose između Zapada i nezapadnih kultura. Attia često povezuje tradicionalne zanatske tehnike, arhivske materijale i suvremene umjetničke forme, inzistirajući na vidljivosti ožiljaka, lomova i nesavršenosti kao nositelja značenja. Dobitnik je nagrade Marcel Duchamp, a izlagao je u institucijama poput Centre Pompidou i Tate Modern. Njegova umjetnost koketira s tradicionalnim principima i izrazito suvremenim pristupima, što mi je djelovalo kao snažno osvježenje. Radove sam vidjela u Sevilli i ta me je postava pratila cijeli dan. Dugo nakon izlaska iz prostora razmišljala sam o njegovim radovima, o načinu na koji ostaju prisutni i traže da im se stalno vraćaš.

Povezano: U Parizu traje izložba na kojoj izlaže i jedna od najdražih mi mladih fotografkinja

Mika Rottenberg, Brazil

Mika Rottenberg suvremena je umjetnica rođena 1976. godine u Buenos Airesu, odrasla u Izraelu, a danas živi i radi u New Yorku. Njezina praksa obuhvaća video, instalaciju i skulpturu te je fokusirana na apsurdne, često klaustrofobične sustave rada, proizvodnje i cirkulacije dobara. U svojim filmovima gradi nadrealne scenografije u kojima ljudska tijela, industrijski procesi i fantastični mehanizmi funkcioniraju kao metafore suvremenog kapitalizma, eksploatacije i viška. Izlagala je u institucijama poput MoMA-e, Tate Modern i na Venecijanskom bijenalu. Iskreno, još uvijek nisam sigurna što mislim o njezinu radu. Ne znam sviđa li mi se, zbunjuje li me ili me vizualno preopterećuje. Ali znam da je završila na ovoj listi. Njezino mi se ime tjednima vrtjelo po glavi nakon što sam njezine radove vidjela na TikToku, sve dok ih nisam stavila u širi kontekst i shvatila da je ta nelagoda možda upravo poanta.

Povezano: Susreli smo se s brazilskom zvijezdom Oktobarskog salona i otkrili kako spasiti ljubav

Ramon Casas, Španjolska

Ramon Casas bio je katalonski slikar i grafičar, rođen 1866. godine u Barceloni, jedan od ključnih predstavnika modernizma u Kataloniji. Njegov rad obuhvaća portrete, prizore urbanog života, prikaze kavana, kazališta i društvene elite s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Casas je bio blisko povezan s umjetničkim krugom oko Els Quatre Gats, zajedno sa Santiagom Rusiñolom i mladim Pablom Picassom. Njegov stil karakteriziraju jasna linija, suzdržana paleta i snažan fokus na psihologiju portreta, kao i utjecaji impresionizma i secesije. On je jedan od onih umjetnika za koje nisam znala, iako sam studirala povijest umjetnosti. Ali to je u redu. Ne možemo sve znati, niti trebamo. Upravo ta prazna mjesta stvaraju prostor za nova otkrića, a bez njih ni ovaj tekst ne bi imao razlog postojati.

Tired, Ramon Casas, 1895-1900

Karin Hosono, Japan

Karin Hosono japanska je umjetnica čiji rad kombinira slikarstvo, ilustraciju i grafiku, s jakim fokusom na svakodnevne scene i intimne prizore u kojima često središnje mjesto zauzimaju životinje, osobito mačke (očito su mačke ono što mi je ove godine najviše privlačilo pažnju). Njezine slike odišu suptilnom narativnom energijom, kombinacijom detalja i minimalizma, stvarajući atmosferu koja je istovremeno osobna i univerzalna. Radovi Hosono prepoznatljivi su po modernom senzibilitetu, čistim linijama i pažljivoj kompoziciji boja, što ih čini suvremenima i vizualno privlačnima. Prva pomisao kada sam naišla na jednu od njezinih slika bila je: “Apsolutno želim jednu od ovih slika imati kod kuće.” Iako su mačke glavni akteri, što možda dodatno pojačava moju fascinaciju, u njezinim radovima ima nečeg izrazito suvremenog i neposrednog. Svaka slika djeluje kao da spaja intimnost i poetiku suvremenog života, a istovremeno posjeduje snagu koja se rijetko viđa u tako jednostavnim, ali precizno komponiranim scenama.

Nnena Kalu, Velika Britanija

Nnena Kalu britanska je umjetnica rođena 1966. godine u Glasgowu, koja je ove godine osvojila prestižnu Turner Prize, jednu od najvažnijih nagrada u suvremenoj umjetnosti, i time postala prva umjetnica s autizmom koja je dobila ovo priznanje. Kalu radi s svakodnevnim i recikliranim materijalima poput tkanina, plastike, papira, vrpci i VHS traka, koje strpljivo omata, slojevito obrađuje i pretvara u velike, viseće skulpture pune boja i teksture. Osim toga, izrađuje i apstraktne crteže s vrtložnim, ritmičnim linijama koje su dio njezina prepoznatljivog vizualnog jezika. Njezino je stvaralaštvo dugo podržavao ActionSpace, umjetnički studio u Londonu koji radi s umjetnicima različitih sposobnosti i u kojem je Kalu desetljećima razvijala svoj rad. Ovo priznanje smatram važnim trenutkom u suvremenoj umjetnosti jer pokazuje da su marginalizirani glasovi te različiti načini percepcije i izraza vrijedni i relevantni za širu umjetničku scenu.

Povezano: Tko je umjetnica koja je osvojila prestižnu nagradu Turner Prize?

Photo: Action space