Što je to što nas, čak i nakon 17 godina, ponovno vraća u svijet Twilighta?

Ne mogu vam opisati koliko sam dugo svojoj četrnaestogodišnjoj rođakinji pokušavala objasniti fenomen Twilighta. Kao prava starija sestra, povremeno joj pošaljem nekoliko zanimljivih TikTokova za koje znam da se sigurno neće pojaviti na njezinu For You Pageu – ne zato što mislim da ih ona ne bi razumjela, nego zato što, među svim brainrot sadržajem, koreografijama i haulovima iz raznih trgovina, jednostavno ne mogu doći na red.

Jedan od tih TikTokova bio je isječak iz filma The Twilight Saga: Breaking Dawn, koji prikazuje dugo iščekivanu završnu bitku između Cullen klana i Volturi. Sve izgleda kao masovna, brutalna borba — glave lete, ledeno tlo puca pod nogama protagonista, a čini se kao da je sudbina glavnih likova zapečaćena. No kasnije se otkriva da je cijeli prizor zapravo bio vizija koju je Aro (vođa Volturi) vidio zahvaljujući Aliceinim moćima – upozorenje na to kako bi sukob izgledao kad bi doista započeo rat. Moj komentar uz video bio je: “Epski, mogla bih ovo gledati barem jednom tjedno”, a kao šamar u lice dočekao me je njen ambivalentni tinejdžerski odgovor “Obožavam ovo, toliko je cringe”.

Sigurno ste primijetili da se posljednjih nekoliko godina Twilight poput rakete katapultirao u samo središte pop-kulture. Majice, torbice, ali i nova tumačenja te zajednička ponovna gledanja filmova – sve to svjedoči o njegovom povratku. Ako biste na sve to gledali sa strane, moglo bi vam se činiti da je ova opsesija potaknuta željom da još jednom neki kultni film učinimo svježim i podsjetimo se na njegove kvalitete i relevantnost. No, prevarili biste se. Ova ponovna opsesija čitavim svemirom koji donosi Twilight (govorimo isključivo o filmovima) poprimila je sasvim drukčiju auru. Twilight je savršen primjer načina na koji mlađe generacije konzumiraju ono što u njihovim očima djeluje cringe. Nemojte me pogrešno shvatiti – i mi koji smo imali jedva 11 godina kad je izašao prvi Twilight već smo nekoliko godina kasnije znali da se ne radi o remek-djelu svjetske kinematografije. Ali, baš kao i mnoga druga ostvarenja toga vremena, taj je film postao mjesto nostalgije, podsjetnik na barem prividno mirnija i jednostavnija vremena. Sa svojih 11 godina zanimalo me samo hoće li Bella odabrati Edwarda ili Jacoba, iako je već od samog početka bilo prilično jasno da joj slijedi vampirska budućnost.

Summit Entertainment

Međutim, mlađe generacije sadržaj konzumiraju na posve drugačiji način, a ono što je kod ovog filma ponovno probudilo fascinaciju – unatoč dugogodišnjem čvrstom omotaču cringea koji ga prati – jest činjenica da je njegova priča zapravo nešto što nikada neće prestati biti aktualno i zanimljivo. Tu je ljubavni trokut, tu je drama, tu su mitološka bića – i mnogo, mnogo loše glume. Treba biti prilično velik snob da bi se nešto tako zabavno osudilo i odbacilo. A mlađe generacije to zasigurno nisu. Ako itko zna kako cijeniti ironično konzumiranje – zapravo, ironično konzumiranje bilo čega – onda su to mlađi pripadnici generacije Z. Smatram da, ako nešto konzumiraš, bilo da na to trošiš svoj novac, vrijeme ili energiju, možeš ga nazivati ironičnim koliko god želiš – ali na kraju dana, to je ipak nešto što je postojalo u tvom vremenu, prostoru i mislima barem neko vrijeme. Ironiju iza te namjere tada je gotovo nemoguće razaznati.

Ali hajdemo ne komplicirati previše. Suština je u tome da su mlađe generacije itekako svjesne utjecaja filmova poput Twilighta — samo što je hype oko njih odavno nestao, pa im to daje određenu distancu od toksičnosti koju je u početku pratio Twilight fandom. Danas se nitko više neće uvrijediti niti izazvati dramu na internetu ako isječci iz filmova na TikToku skupljaju lajkove i komentare dok netko ocjenjuje “deset najgorih scena glume u cijeloj franšizi”. Realno, takvih je scena puno više od deset – i svi ćemo se složiti da su filmovi iz Twilight sage zaslužili svaku Golden Raspberry Award koju su dobili. Na kraju krajeva, sve što nam preostaje jest da se kroz te filmove prisjetimo “dobrih starih vremena” i, možda, s osmijehom izgovorimo: Bella, where the hell have you been, loca?