Dvije serije koje, unatoč nelagodi, ne možemo prestati gledati
Tena Razumović Žmara
22 prosinca, 2024
Tena Razumović Žmara
22 prosinca, 2024
Gledam sve. Nema žanra koji preferiram ispred ostalih, kinematografije koja mi je najdraža, često gledam i osrednja ostvarenja, potpuno svjesna svih njihovih mana, no i prednosti (iako su u manjini). Gledam ih jer mi odgovaraju u određenom trenutku raspoloženja. Jedino što nikako ne mogu gledati su dugi, razvučeni filmovi i serije, s mnogo dramskog praznog hoda, koliko god lijepi bili za gledanje. Nema mi gore nego odsjediti u kinu preko dva sata ispred lijepe – slike. Da sam to htjela, otišla bih u galeriju ili muzej. Dosada me jednostavno – ubija.
Jako sam znatiželjna po prirodi, i iako nemam običaj gledanja reality showova ili horor filmova i serija, svemu što nosi upravo taj predznak, dajem šansu, posebno ako nosi u sebi neki twist zbog kojeg se ističe iz mase. Posebno preferiram filmove i serije koje me potpuno izbacuju iz zone komfora. One čudne, uvrnute, voajerske, koje izazivaju osjećaj nelagode. Možda ih ne bih trebala voljeti, jer nisu jednostavni ni laki, ali ne mogu im odoljeti – pod uvjetom da su jako dobro napravljeni. Kada je režija vrhunska, kad se priča razvija na način koji je istovremeno nepredvidiv i hipnotizirajući, spremna sam suočiti se s tom nelagodom.
Zanimljivo, nikada nisam bila fan reality showova (iako sam Queer Eye pobožno gledala, a The Traitors progutala u jednom potezu). Ta ideja zavirivanja u nečiju privatnost, često insceniranu, uvijek mi je bila antipatična. Uz sve osjećaje koji takva ostvarenja pobuđuju uvijek, bez iznimke vežem prvenstveno – sram. Kao da me je sram za njih, umjesto njih. No, dvije serije potpuno su promijenile moj stav; Jerrod Carmichael Reality Show i Couples Therapy.
Jerrod Carmichael je briljantan komičar i pripovjedač. Njegov stand-up specijal Rothaniel bio mi je jedno od najboljih iskustava s američkom komedijom u posljednjih nekoliko godina. Toliko osobno, toliko brutalno iskreno i toliko drukčije. Zato, kada sam otkrila njegov reality show, nisam dvojila. Znala sam da će to biti nešto posebno. I nisam pogriješila – bio je to najneobičniji spoj voajerizma, umjetnosti i mazohističke iskrenosti koju sam ikad vidjela.
Nakon toga, algoritam mi je ponudio Couples Therapy, još jedno remek-djelo nelagode. Iako su serije na prvi pogled potpuno različite, nešto ih duboko povezuje – njihov način da nas uvuku u intimne, često bolne trenutke, i da nas drže tamo, koliko god nam bilo neugodno gledati. Jednostavno, nikako ih nisam mogla prestati gledati.
Couples Therapy, kako naziv i kaže, vrti se oko raznolike postave parova koji su iz neobjašnjivog razloga pristali da se njihovo terapijsko putovanje snima i emitira, pod vodstvom stručnjakinje za odnose i voditeljice, naratorice koja zapravo cijelo vrijeme izrazito sućutno kima glavom. Ona je najslabija karika ove britanske serije i ja sam je odlučila – ignorirati. Posve je nepotrebna za priču. To je bila prva stepenica moje nelagode. U pogrešnim rukama ovo bi mogla ispasti jako jeftina verzija grozne serije First Dates koja se emitirala prije desetak godina. Sami pokušaj gledanja tog showa zacementirao je moj animozitet prema takvom reality podžanru. No Couples Therapy je snimamo toliko dobro da bih se usudila upotrijebiti pridjev – raskošno. Koliko god to neobično zvučalo. Couples Therapy je najbolja kada se fokusira na dijaloge koji se vode u terapiji, jer su toliko čudni i udaljeni od stvarnih razgovora, najintimnijih i najiskrenijih razgovora koje ćete voditi u svome životu. No tu je caka, serija upravo ovdje pokazuje koliko je televizija moćna – obično gledamo skriptirane dijaloge, ali ovdje su razgovori – točno onakvi kakvi su u stvarnosti. Zapanjujuće je gledati seriju, zapravo biti muha na zidu i gledati te iskrene trenutke, slušati parove u njihovoj realnoj brzini kojom govore, način kako govore, kako izbacuju svoje ispovijedi dok ne izgovore najdublje temelje svoje osobnosti na glas – radi se o stvarno nečemu posebnom.
Nikada neću zaboraviti scenu u prvoj epizodi gdje se točno vidi trenutak kad par shvati da mora prekinuti, i ništa – ni vaši stvarni prekidi, ni prekidi vaših prijatelja, ni išta što ste ikad vidjeli na televiziji ili filmu – neće vas pripremiti za tihi, teški, zapravo svečani trenutak kad dvije osobe shvate da njihova srca više nisu usklađena. Morala sam se pitati je li normalno to gledati? Ne, nije. Posve je nevjerojatno. I realno i istinito.
Za razliku od Couples Therapy, imala sam visoka očekivanja od Jerrod Carmichael Reality Showa. Znala sam isprva da Jerrod Carmichael ne mari za to da prikaže svoje istinito, iskreno ja. Zapravo, u Jerrod Carmichael Reality Showu – koji iskreno dokumentira život stand-up komičara nakon što je osvojio Emmy za svoj humoristični specijal Rothaniel – čini se Jarrod posve uživa u iznošenju stvari koje bi većina ljudi ponijela sa sobom – u grob. On prikazuje bolno neugodno romantično odbijanje dok uz room service priznaje svoju ljubav dugogodišnjem prijatelju Tyleru the Creatoru. Priznaje svoju sklonost prema “race playu” i pljuvanju u usta drugih ljudi, i nakon sati terapije zbog potencijalne ovisnosti o seksu, gledamo ga kako vara prvu osobu koju je ikada volio. Prilično nelagodno. I posve hipnotizirajuće.
Carmichael je neizmjerno talentiran, sav njegov dosadašnji dramski rad izazova ogromne pohvale, i to s punim pravom, tako da bi se reality televizija mogla činiti neobičnim izborom. No kada malo bolje razmislim – zašto? Ako je toliko dobar u svemu što radi i stvara, zašto ne bi svoj talent upario s najgledanijim žanrom ikada i tako ostvario neupitan uspjeh? Uostalom, taj je žanr često rezerviran za ljude bez talenta ili s izraženom očajničkom željom za slavom. Dvije stvari posve udaljene od (talentiranog i slavnog) Jarroda Carmichaela. On je s ovim izletom u ne samo usavršio formu reality televizije, već je i dekonstruirao.
Osjećaj gledanja ove dvije serije zapravo jako sličan mazohizmu, no izveden toliko vješto da je nemoguće prestati gledati ih. One ne biraju lakši put. One su ogledalo, često neugodno, koje nas tjera da preispitamo i sebe, a ne samo živote onih na ekranu. Upravo zato su mi toliko fascinantne. Ako ste se ikada pitali kako izgleda kada izađete iz zone komfora, pogledajte bar jednu od ove dvije serije – bit će vam posve jasno.