Bili smo na suvremenoj operi koja je Sarajevo ostavila bez daha

Živimo u vremenu i svijetu u kojem postoji zazor da se govori o teškim bolestima, u vremenu i svijetu gdje se žaljenje na život prepoznaje isključivo kao slabost, gdje se zazire od suočavanja s gubitkom, a preko njega se jednostavno prelazi. Tugi se ne dopušta da učini svoje. Komorna opera Tri boje cvekle za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućanske aparate, kako stoji u njenom podnaslovu, postavljena u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR), govori o bolesti, gubitku i tuzi koja traži svoje mjesto. Govori o tome da je potrebno izraziti tugu kako bismo mogli nastaviti putovanje kroz ove naše živote koji prolaze brzo poput sna. Dramaturginja Nejra Babić-Halvadžija napisala je libreto i pokazala ga ravnateljici Maji Salkić, koja je predložila da operu (prvi put se u SARTR-u postavlja opera) režira i komponira Irena Popović Dragović.

Opera Tri boje cvekle predstavlja duboku i emotivnu refleksiju o gubitku i njegovim posljedicama na ljudski život. U svijetu suvremene dramske umjetnosti, ovo djelo, koje je napisala Nejra Babić i režirala Irena Popović, pokreće važne teme o identitetu, patnji i oslobađanju, kroz koje se javlja potreba da se gubitak artikulira i razumije. Kroz ovaj operni format, umjetnice su stvorile prostor za introspekciju i dijalog o emotivnoj boli. Nakon premijere, razgovarala sam s objema, a Nejra prije svega naglašava da je pisanje libreta bio proces kroz koji je pokušala osloboditi bol koju je nosila četiri godine nakon smrti svoje majke. U početku nije bila svjesna dubine procesa kroz koji će proći. Njezino pisanje, koje je proizašlo iz duboke osobne boli, postalo je način osnaživanja – ne samo nje same, već i svih onih koji su se suočili s osjećajem gubitka. Kroz zajednički rad s Irenom, kaže da je doživjela oslobođenje, prepoznajući koliko je umjetnički izraz moćan alat u procesu iscjeljenja.

Ova opera bavi se temama koje u sebi nose težinu svijeta – poput gubitka i smrti kroz bolest. Tri boje cvekle lišene su patetike, ali otvaraju prostor boli. Nakon predstave, uočavam kako je mogućnost artikulacije tuge kroz stvaranje zapravo privilegija.”Razgovarala sam s Irenom”, kaže Nejra na tu konstataciju, “o tome šta je poruka predstave, mada zaista mislim da je ono što netko ponese s predstave – to je poruka. Poruka je onoliko koliko je publike, ali meni je bio cilj da nakon ove predstave netko može reći: danas više ne moram. Mislim da mlade generacije žena izlaze iz tog obrasca moranja. Generacijama je u ženama ukorijenjeno da one moraju. Ne zavisi od obrazovanja – to je duboko ukorijenjeno i rasprostranjeno stanovište. Ako se netko prepozna i kaže: od danas više ne moram – to je važno. Paterni po kojima se ponašamo često znače da ne tražimo pomoć, a to nije dobro. Trebamo dozvoliti sebi da primimo pomoć i da se pustimo na miru.”

Irena Popović, redateljica i skladateljica, nadovezuje se na Nejrine riječi i ističe kako je izbor operne forme bio presudan, jer umjetnicima omogućuje da se distanciraju od boli, dok je istovremeno prikazuju. “Najteže je suočiti se s temom smrti kroz bolest, a još teže to postaviti na scenu – svi od toga bježe. Jer, koja sredstva koristiti da bi se to pokazalo? Upravo zato je izbor operne forme bio ključan – kroz operu možeš postaviti mnoge stvari, a zadržati distancu. Majin poziv da radim operu bio je izazov, a najteže je bilo pronaći mjeru. Susret glumačkog glasa sa školovanim glasom – to je nešto posebno. Glumci koji pjevaju operu, to je doista jedinstveno iskustvo.”

U predstavi pjevaju i glumci i operni pjevači. Njezina vizija o spoju glumačkog i opernog glasa dodatno preslaguje emotivnu dinamiku izvođenja (u predstavi igraju Ana Mia Karić, Emina Muftić, Amila Ravkić, Sanjin Arnautović, Hana Zrno, Matea Mavrak, Lidija Kordić, Alen Konjicija, Sara Seksan, Nikolina Vujić, a sudjeluje i komorni ansambl Blender). Popović je s vremenom razvila proces koji omogućuje izvođačima da izađu izvan svojih zona komfora i stvore novu kvalitetu koja proizlazi iz njihova zajedničkog izraza.

Jelena Novak, dramaturginja zvuka u predstavi, dodaje još jednu dimenziju ovom emocionalnom putovanju. Kroz angažman na glazbi, ona i Irena bavile su se izazovima stvaranja djela koje bi bilo i veličanstveno i iskreno. “Tekst je težak”, primjećuje Jelena Novak, “govori o nenadoknadivom gubitku. Inicijalni razgovor između Irene i mene bio je da se stvori nešto veličanstveno, jer se svi susrećujemo s pitanjem kako nastaviti stvarati nakon takvog gubitka. Mislim da je Irena to vrlo spretno provela kroz glazbu… Taj tekst je pisan u stihu i bez likova, a kroz proces je ogoljavan – dolazili smo do slika koje bi mogle biti najupečatljivije.” Njihova interdisciplinarna suradnja omogućila je zadržavanje emocionalne distance, uključujući citate iz različitih glazbenih tradicija, što je dodatno obogatilo narativ opere. Kroz operu Tri boje cvekle provlači se snažna poruka o potrebi za iskrenošću i otvorenošću prema vlastitim osjećajima. Nejra Babić će u razgovoru nakon predstave reći kako joj nije bio cilj potaknuti žene da redovno idu na liječničke preglede, nego da osvijeste da ne moraju ništa – i da je sasvim u redu prihvatiti pomoć kad im je potrebna. U tom smislu, opera postaje alat za komunikaciju i povezivanje, nudeći publici prostor u kojem se mogu suočiti s vlastitim strahovima i gubicima.

Jedna od ključnih poruka ove opere upravo je to – oslobađanje od prevelikih očekivanja i pritisaka društva, ponajprije iz pozicije žene. Kroz proces stvaranja, umjetnice su se suočavale s vlastitim demonima, ali su istovremeno otvorile prostor za dijalog o univerzalnim pitanjima. Opera Tri boje cvekle otvara i važnu raspravu o rodnim normama i očekivanjima koja su često postavljena pred žene, djelujući kao katalizator za promjene u tradicionalnim obrascima razmišljanja. U toj potrazi za identitetom i slobodom, ova opera istražuje granice između umjetnosti i života, izazivajući nas da preispitamo vlastita iskustva.

U tom kontekstu, ona ne samo da istražuje bolnu temu, već predstavlja i prostor koji slavi ljudsku izdržljivost, kreativnost i sposobnost za promjenu. Tri boje cvekle postaje djelo koje ne samo da potiče na razmišljanje, već i poziva na akciju i osnaživanje. Između glasova u ansamblu prožimaju se poruke solidarnosti i snage, stvarajući prostor za nove mogućnosti u razumijevanju i izražavanju gubitka. Živimo u civilizaciji koja bježi od bolesti; tema gubitka i odnosa prema njemu gotovo je tabu. Na kraju krajeva, kapitalizam neumoljivo od nas traži da sami stvaramo svoju sreću, dok se samilost prešućuje – kao da nije potrebna. A sreća, ta varljiva kategorija – ili možda točnije, zadovoljstvo koje pruža smisao – moguća je jedino kroz odnos s Drugim, u nišama koje sami stvaramo. Cijelo vrijeme, gledajući ovu operu, bila sam na oprezu, kao da sam se branila – ali sam, na svoju sreću, popustila sa tim stavom. Suočila sam se sa svojim vlastitim strahovima. A takva suočavanja su uvijek dragocjena. Tako da sada mogu putovati dalje.