"Mi nismo prijetnja nikome, mi smo posljednji faktor koji može izbaciti svijet iz kolosijeka"

Inflacija, zbog koje već dvije godine svi “zatežemo remen”, kao i uvijek, najsnažnije puca preko leđa onih koji su najmanje privilegirani, gdje su najčešće osobe koje pripadaju nekoj ili više marginaliziranih skupina. LGBT+ zajednica, kao jedna od takvih manjinskih skupina, unutar sebe ima manjinsku skupinu, koja se u ovom društvu nalazi u posebno nepovoljnom položaju. I dok konzervativne desničarske struje podmeću u javnost zapaljive rasprave o transrodnim ženama u sportu i bave se time u koji će toalet ići transrodne osobe, u stvarnosti se trans osobe, pogotovo na Balkanu, suočavaju s osnovnim egzistencijalnim pitanjima – kako preživjeti, što jesti i gdje spavati. Ova su pitanja, naravno, u neraskidivoj vezi s mogućnostima za pronalazak posla i preprekama koje pred trans osobe društvo na tom putu postavlja.

Pronalazak posla koji je dovoljno plaćen da pokrije osnovne životne troškove, s prijavljenim punim iznosom plaće, da ne bude na crno i da bude s ugovorom o radu i s mirovinskim, pa još i da osobu koja ga radi ispunjava, raduje i da pruža prostor za osobni razvoj i napredak jest – minimum koji posao treba ispuniti, i ne bismo se trebali zadovoljiti ničim manjim. U stvarnom svijetu, na stvarnom Balkanu, naučili smo biti sretni kad imamo bilo kakav posao, a pored njega radimo još jedan ili dva da vežemo kraj s krajem i, kad nas pitaju kako nam je, kažemo: “Šuti, dobro je!” i “Evo, borba je!” jer “može i gore”. I može! Ako ste, na primjer, transrodna osoba, mogućnosti za pronalazak posla su još manje, a time i strah od gubitka posla veći, zbog čega su trans osobe spremnije raditi za male plaće, u lošim uvjetima, na crno, raditi prekovremeno bez naknade, trpjeti diskriminaciju na radnom mjestu.

Sonja Sajzor

Ali zašto je transrodnim osobama teško pronaći posao? Neke od razloga je vjerojatno lako naslutiti. U suradnji s trans aktivisticom Sonjom Sajzor, portal Zoomer objavio je nedavno zanimljivo istraživanje o diskriminaciji transrodnih osoba u Srbiji na tržištu rada, koje daje nekoliko različitih odgovora na ovo pitanje.

Na primjer, jedan od razloga zbog kojih trans osobe teže pronalaze posao je svjesno izbjegavanje poslova koji zahtijevaju kontakt s velikim brojem ljudi. Rad u ugostiteljstvu, knjižari ili trgovačkom centru, na primjer, kako navodi Zoomerovo istraživanje, za trans osobu često znači veliki broj mušterija, od kojih se mnoge mršte, negoduju, imaju neprikladne komentare i tretiraju osobu drugačije od njezinih cisrodnih kolega. Ukratko – niz neugodnosti koje imaju potencijal eskalirati. Sonja Sajzor u Zoomerovom tekstu navodi osobni primjer, gdje je, dok je radila kao konobarica, doživjela teško fizičko nasilje od momka koji je sjedio za šankom. Kada sam konobarila za Noć vještica 2015. godine, došla sam maskirana kao Jessica Rabbit i jedan dečko koji je došao za šank me je vidio, promatrao cijelu večer prijeteći, a u jednom trenutku, kada sam izašla do toaleta, on me je pratio, uhvatio me, isprebijao me i slomio mi rebro.

Ukratko, zaključuje Zoomer, mnoge trans osobe će izbjegavati poslove koji podrazumijevaju rad u velikom timu ili stalni kontakt s ljudima jer, što s većim brojem ljudi dolaze u kontakt, to su veće šanse da će naići na diskriminaciju i neadekvatno ophođenje. Espi Tomičić, dramaturg, pisac i trans aktivist iz Hrvatske, kaže da, iako sada radi u nevladinom sektoru i na nezavisnoj hrvatskoj kazališnoj sceni, gdje ne doživljava diskriminaciju, ima iskustvo rada u različitim ugostiteljskim objektima, skladištima i čišćenju, te, uspoređujući svoju sadašnju situaciju s prijašnjim iskustvima, zaključuje: Mogu reći da sam danas na jako privilegiranom mjestu što se tiče mog identiteta.

Slična iskustva ima i Ida Marković, psihologinja i geštalt psihoterapeutkinja iz Crne Gore, koja kaže da joj je nakon autanja (objavljivanja svog rodnog identiteta i počinjanja života u ženskoj ulozi) znatno otežan pristup školama, gdje inače održava radionice u vezi s mentalnim zdravljem mladih: Prije započete medicinske tranzicije, ali i prije autanja, uprave škola su me rado ugošćavale kao predavača, međutim sada je prisutna implicitna „zabrana” kroz izgovore da nikad nije dovoljno dobar trenutak da se radionice održe.

Ipak, kaže Ida, tranzicija nije utjecala na njezin rad s klijentima i svi oni koji su u trenutku njezinog autanja bili u psihoterapijskom procesu nastavili su rad s njom. Autanje u odrasloj dobi, u trenutku izgrađene profesionalne karijere, stjecanje obrazovanja i prilika da se pokaže u struci prije samog autanja joj je, kaže, olakšalo trenutnu situaciju jer njezini klijenti ispred sebe ne vide samo trans osobu, već nekoga čiji je profesionalni identitet već izgrađen.

Lia Bordon

Lia Bordon, aktivistica iz Slovenije je, međutim, zbog ulaska u tranziciju dala otkaz. U tom trenutku radila je kao vatrogasac i bila vođa ekspedicije koju je Slovenija poslala u Sjevernu Makedoniju da pomogne u gašenju katastrofalnog požara koji je tamo izbio 2021. godine. Za njezinu tranziciju tada su znali samo njezini najbliži, ali četiri mjeseca kasnije dala je otkaz:

Bila sam svjesna da uz sve izazove koje donosi tranzicija neću preživjeti dodatni front koji bi se otvorio u izuzetno rodno obilježenoj profesiji. Vrijeme kada ste uhvaćeni negdje između, kada vaš vanjski imidž ili vaš seksualni izraz ne odgovara društvenoj normi, izuzetno je zahtjevno i bolno. Kako se ranije školovala za psihoterapeutkinju i coacha, odlučila je da se povuče iz zaštite i spašavanja nazad u coaching i savjetovanje, ali, za razliku od Ide, koja je već imala klijente, Lia je kao trans žena naredne dvije godine pokušavala da, kako kaže, “podigne posao na noge” bez mnogo uspjeha: Samo nekoliko ljudi željelo je raditi sa mnom. Preko noći je sve moje znanje i iskustvo postalo bezvrijedno, sve se vrtjelo oko mojih osobnih okolnosti. Mnogo puta su me ostavljali pred vratima ili su me tražili da shvatim da suradnja sa mnom nije moguća zbog moje transrodnosti, koja izaziva otpor u dijelu društva.

U umjetničkim krugovima, čini se, diskriminacije ima manje. Kao i Espi, Aleksander Zain, plesač i koreograf iz Srbije, kaže da u plesačkim i kazališnim krugovima svoje profesije ne doživljava diskriminaciju, barem ne izravnu i otvorenu, već jedino ponekad sazna za neko pričanje “iza leđa”. Ono što je doživljavao, međutim, jest druga strana medalje diskriminacije – tokenizacija i dobivanje posla isključivo na osnovu svog osobnog svojstva kako bi se ispunile politički korektne kvote i nominalno čekirali različiti oblici diverziteta.

Nazvao bih to mačem s dvije oštrice, kada postavimo pitanje o zapošljavanju nekoga samo zato što dolazi iz određene zajednice. Na primjer, imam veliko poštovanje za projekte i biznise koji imaju želju prepoznati da je netko morao da se bori malo više od drugih u društvu i ekonomiji koji i dalje imaju jaka diskriminatorna obilježja i onda toj osobi pruže priliku. S druge strane, zaposliti nekoga iz zajednice samo zato što je iz te zajednice je opet problematično jer negira stvarne kompetencije, znanje i interese te osobe, ali i svih ostalih kolegica i kolega koji se za taj posao bore. Mislim da je najvažnije pronaći mjesta i kolektive u kojima se osjećamo dobro i kao ljudi iz zajednice, ali i kao profesionalci u onome što radimo. Svaka osoba ima različite aspekte identiteta i nisu svi vezani za rod. Ako npr. primijetim da je u pitanju samo puka tokenizacija bez stvarne podrške ili slaganja, obično takve poslove odbijam. Sonja Sajzor, autorica spomenutog Zoomerovog istraživanja, aktivistica, DJ i drag performerica iz Srbije također je iskusila tokenizaciju: Dobila sam posao u jednoj trans organizaciji samo zato što nisu imali nijednu trans ženu u timu, nego isključivo trans maskuline osobe i ja sam bila ‘diversity hire’.

Aleksander Zain

Kao jedan od glavnih razloga za poteškoće na koje trans osobe nailaze pri pronalasku posla, naše sugovornice i sugovornici navode i manjak obrazovanja i prilika za školovanje, koje posljedično rezultiraju manje plaćenim poslovima i smanjenim prilikama za zaposlenje. Ovo se često događa jer trans osobe izgube podršku roditelja ili zbog vršnjačkog maltretiranja odustaju od školovanja, o čemu smo pričali s Idom: Mnoge trans osobe već u ranim dvadesetima osvijeste svoju transrodnost, neki i ranije, i tada počinje njihova borba protiv Golijata. Najčešće se dogodi da ostanu bez podrške roditelja, bivaju spriječeni da nastave školovanje i zbog toga imamo manji broj visokoobrazovanih ljudi iz zajednice.

Udruga Da se zna!, koja se bavi zločinima iz mržnje nad LGBT+ osobama u Srbiji, na temelju prikupljenih incidenata motiviranih homo/transfobijom, kao najugroženije izdvaja trans žene i nebinarne trans-feminine osobe, a isto tvrdi i Lia: Većina transrodnih žena koje poznajem i koje su među rijetkim sretnicima koji imaju posao s punim radnim vremenom rade negdje van očiju javnosti i na rubu platne ljestvice. Samo rijetke transrodne osobe, mogla bih ih nabrojati manje od prstiju na jednoj ruci, nalaze se na rukovodećim pozicijama ili drugim vidljivijim i dobro plaćenim pozicijama. Neki od njih su prisiljeni prihvatiti bilo kakav posao samo da bi preživjeli, za previše transrodnih osoba jedina opcija su seksualni rad i pornografske platforme. Ove činjenice vas, u najmanju ruku, slome. Na pitanje bi li, da nije transrodna osoba, izabrala neku drugu profesiju, Sonja kaže da je kao mala željela biti arheolog i raditi u Egiptu, ali bi joj, kao trans osobi, u Egiptu sigurnost bila ugrožena, a tranzicija onemogućena. Osim toga, željela je, kaže, biti i psiholog, ali da zbog gore navedenih razloga ni taj san nije bio ostvariv: U školi sam doživljavala dosta diskriminacije od strane profesora, kao i vršnjačko nasilje, što me je ometalo u školovanju – ispisivala sam se, ponavljala treći razred, bila demotivirana učiti zbog depresije kroz koju sam prolazila, pa nisam imala ni dovoljan uspjeh da upišem fakultet, a ni financijske uvjete, te sam nakon srednje škole počela konobariti i baviti se umjetnošću i aktivizmom neovisno.

O izazovima u školovanju Espi zaključuje: 

Nedostatak podrške tijekom školovanja često vodi do odustajanja zbog mentalnog zdravlja ili diskriminacije, što ograničava obrazovne mogućnosti i vodi do zapošljavanja u nesigurnim, prekarnim poslovima. Kapitalizam donosi nesigurne radne uvjete za sve građane i građanke, ugovore na određeno, na crno i agencijski rad, a transrodne osobe su na margini društva radi identiteta, a onda i unutar kapitalizma samog. 

Ida Marković

Zoomerovo istraživanje također pokazuje da će se trans osobe rjeđe prijavljivati na opće javne natječaje za posao jer ne znaju s kakvim će se poslodavcem ili poslodavkom susresti, te stoga radije biraju prijavljivanje za poslove u nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava manjinskih grupa ili putem preporuke kod poslodavaca koji su poznati kao otvoreni za suradnju s manjinskim grupama. Osim što značajno sužava opcije za zapošljavanje, ova praksa dovodi trans osobe u poziciju da, čak i na radnim mjestima gdje se smatraju dobrodošlim, budu u većoj opasnosti od eksploatacije jer poslodavci znaju da trans osobe često nemaju kamo otići i da će stoga biti spremnije trpjeti loše radne uvjete. Cisrodni ljudi često podrazumijevaju da će trans osoba raditi, češće besplatno, a rjeđe za vrlo malu svotu novca, jer misle da bismo trebali biti zahvalni što nam je uopće dopušteno da budemo tu. To je posebno slučaj kod umjetničkih projekata kada cisrodni ljudi fotografiraju trans osobe, snimaju dokumentarce o nama i slično. Naša tijela, naše priče i naš rad vrlo su često eksploatirani, kaže Sonja i dodaje: Ugnjetavanje trans osoba prvenstveno je ukorijenjeno u ekonomskom statusu i klasi – u nemogućnosti da pronađemo posao za preživljavanje unutar kapitalistički uređenog društva, kao i u opsesiji ljudi za eksploatacijom transrodnih tijela, transrodnih priča i naše radne snage.

Kao problem duboko povezan sa strahom od transfobičnih poslodavaca, nameće se problem legalne tranzicije, odnosno prilagođavanja osobnih dokumenata rodnom identitetu. Trans osoba s dokumentima na kojima se nalazi njezino staro ime, oznaka spola i matični broj nema izbora – mora otkrivati svoj rodni identitet u školi, u pošti, u banci, prodavačici kada želi kupiti limenku piva, policajcu na ulici, stanodavcu i – poslodavcu.

Promjena osobnih dokumenata, kako svjedoče naši sugovornici i sugovornice, nigdje nije najbolje realizirana i uređena, a glavna prepreka su – patologizirajuće prakse i prisila na medicinske postupke kao uvjet za dobivanje dokumenata u skladu s vlastitim rodnim identitetom. Nedorečeni i nejasni pravni akti kojima se te procedure reguliraju, čini se, zajednički su problem na našim prostorima. Osim toga, određena razina patologizacije prisutna je posvuda, u većoj ili manjoj mjeri.

U Srbiji, na primjer, trans osoba mora najmanje godinu dana odlaziti kod psihijatra specijaliziranog za transrodna stanja, a u Srbiji su to svega dvije doktorice u državnom zdravstvu, a zatim još godinu dana biti na praćenoj hormonalnoj terapiji prije nego što joj bude omogućeno da promijeni svoje osobne dokumente. To znači da će osoba živjeti najmanje dvije godine, a u praksi često i mnogo duže, bez adekvatnih osobnih dokumenata, svakodnevno prisiljena objašnjavati svoj izgled, koji nije u skladu sa spolom navedenim u dokumentima, svakome kome mora pokazati osobne dokumente. Slična je situacija u Crnoj Gori, ali Ida kaže da se sljedeće godine očekuje usvajanje Zakona o samoodređenju, koji će omogućiti da se trans osobe rodno odrede pred zakonom bez ikakvih medicinskih postupaka.

Matija Stefanović

U Sloveniji i Hrvatskoj stvari stoje bolje, ali nisu idealne. Naime, trans osobe ne moraju biti na hormonskoj terapiji, ali moraju dobiti potvrdu od psihijatra, koji, u nedostatku bolje riječi, „dijagnosticira” njihovu transrodnost, što nam Lia objašnjava: U praksi je ključna odluka za promjenu spola u rukama dva psihijatra, člana interdisciplinarnog vijeća za potvrđivanje rodnog identiteta. Ova dvojica proizvoljno odlučuju kome, kada i hoće li izdati pismo preporuke, koje je obavezan prilog uz zahtjev za zakonsku promjenu spola. Bez uvjerenja psihijatra, organ uprave će odbiti zahtjev.

U nekim drugim zemljama regije prilagođavanje dokumenata može se obaviti tek nakon operacije genitalija, na koju se čeka godinama, koja je vrlo skupa, kojoj se mnoge trans osobe ne žele podvrgnuti i koja znači trajnu sterilizaciju (jer operacija prilagođavanja spola podrazumijeva uklanjanje unutarnjih reproduktivnih organa), što je najgora vrsta invazije na tjelesnu autonomiju trans osoba. O životu prije promjene dokumenata Aleksander kaže: Trenutno se vrlo malo razlikujem od bilo koga drugog. E sad, da se vratim na period prije – da, postojao je konstantan strah kako će ljudi reagirati; mislim da promjena dokumenata značajno utječe na to kako ćete biti sagledani kad se prijavljujete za školu/posao. Legalno priznavanje rodnog identiteta ključno je za integraciju transrodnih osoba u društvo i ključno za smanjenje diskriminacije trans osoba na tržištu rada. Čak i ovakva polovična i patologizirajuća rješenja, kakva su trenutno na snazi u našim državama, nedavna su i svježe izborena te mogu biti oduzeta svakog trenutka. U Bugarskoj i Mađarskoj, na primjer, desničarske konzervativne vlasti godinama aktivno rade na oduzimanju ljudskih prava manjinskim grupama, a u tim dvjema zemljama, gdje je to ranije bilo moguće, trans osobe danas nikako, nikada i ni pod kojim uvjetima ne mogu promijeniti svoje osobne dokumente, čime bivaju zauvijek ostavljene na marginama društva. Ovakvi događaji, koji masovno potresaju Europu, ali i svijet, posljedica su nekoliko različitih kriza koje se trenutno događaju, a na tom valu konzervativne struje uvijek jašu, šire paniku, okrivljujući i upirući prstom u manjinske grupe, predstavljajući nas kao nekakav tobožnji razlog zbog kojeg je društvo u krizi.

Na to Lia kaže: Mi nismo prijetnja nikome, mi smo posljednji faktor koji može izbaciti svijet iz kolosijeka. Mi to ni ne želimo. Želimo imati suživot s drugima, profesionalno raditi, voljeti i živjeti u miru s onima koji su nam dragi.

Ja bih, na primjer, volio da mogu svijet makar malo izbaciti iz kolosijeka, a mnoge trans osobe bi ga vjerojatno okrenule naglavačke. I to s punim pravom! Kao dio duboko marginalizirane grupe ljudi, ma koliko individualno bio zaštićen i blagoslovljen posvećenom obitelji, bezbrižnim odrastanjem i pravim prijateljima, i ja sam ispio neke od gorkih čaša diskriminacije o kojima su moje sugovornice i sugovornici pričali. Mnoge su me i zaobišle jer sam, i toga sam sve više svjestan, jedan rijetko privilegiran primjerak trans zajednice. Zbog toga se bavim aktivizmom i zbog toga, uostalom, pišem i ovaj tekst. Za razliku od mnogih drugih trans osoba, u čije ime si uzimam slobodu govoriti i na čiji položaj vam ovim skrećem pažnju, ja sam u životu baš imao sreće. Radim u udruzi Da se zna!, koju sam ranije spomenuo, i zimus su nam nekoliko mjeseci kasnile plaće. To je bio prvi put u mom životu da sam iskusio kako je to kad nemaš dovoljno novca i tada sam se prvi put pravdao stanodavcu što kasnim s plaćanjem stanarine te kupio pastu za zube koja mi se ne sviđa jer je bila jeftina. Prije nego što sam progutao ponos i tražio novac od roditelja, razmišljao sam o tome da nađem neki drugi posao i tada sam morao priznati sebi da me plaši pomisao na rad u nekom okruženju koje možda nije sigurno za trans osobe. Možda i jest, ali kako ja to mogu znati? Morao sam priznati sebi koliko sam ušuškan u svojoj maloj LGBT+ organizaciji, gdje poštovanje mog rodnog identiteta i mene kao osobe nije upitno, i morao sam si priznati koliko bih nerado napustio tu udobnost. Eto, priznao sam. Pa, kad je već tako, kad već pišem tekst za Vogue, dok netko ne zna hoće li uspjeti platiti stanarinu, onda je pošteno da barem o tome napišem tekst.

Photo: Marko Suvić