S Tonne Goodman o rujanskoj naslovnici Vogue Adria i karijeri koja broji 205 Vogue izdanja

Nakon višednevnog snimanja modnih editorijala, ali i naslovnice rujanskog izdanja Vogue Adria, Taylor Angino, modni direktor Vogue Adria, i legenda modnog svijeta Tonne Goodman ponovno su se našli – ovoga puta kako bi pročešljali njezinu bogatu arhivu i karijeru, i to od samih početaka. Od volontiranja u Met muzeju, preko prvih stilističkih koraka, pa sve do ove, dvije stotine i pete naslovnice Vogue magazina s Tonne Goodman.

Tonne: Oh, ove fotografije su predivne (smijeh). Gore smo moja sestra Mandy i ja, za blagovaonskim stolom u 1185 Park Avenue gdje smo odrasle, a na slici pored je moja mama koja fotografira Wendy, u kući na Manhattanu, tamo su živjeli prije nego što smo se preselili na ovu gornju adresu. Ja sam dolje na dnu, gledam svoju stariju sestru. Pogledaj kako je moja mama prekrasno izgledala.

Taylor: Tako chic, i još vas i fotografira!

Tonne: Da, stalno nas je fotografirala, a postoji jedna meni posebno draga fotografija koju sad ne mogu pronaći, a koju je poslala u The New York Times, za “Najbolju dječju fotografiju”, i osvojila je nagradu! A ovdje skroz desno smo mama i ja. Možda to nije najuzbudljivija fotografija na svijetu, ali pokazuje dvije važne stvari: koliko je moja mama bila chic i šarmantna – i koliko sam je ja obožavala. Pogledaj samo kako je gledam. Ta fascinacija njome pratila me kroz cijeli život. Tu je i fotografija mog tate, koji je bio najzgodniji muškarac na svijetu, izgledao je kao filmska zvijezda, a bio je kirurg. Njihovu zajedničku fotografiju posebno volim – snimio ju je nitko drugi nego legendarni Alfred Eisenstaedt na Mount Topu. Rekao je da su oni najljepši par u New Yorku. I stvarno jesu – pogledaj ih!

Taylor: To je bilo djetinjstvo, a zatim je došlo razdoblje tinejdžerskih godina. Sa petnaest godina si počela raditi kao model.

Tonne: Da, ovako je to bilo. Imala sam petnaest i trebala sam ljetni posao. Moji roditelji su bili bliski prijatelji s Leom Luhrmanom koji je tada bio glavni urednik časopisa Mademoiselle – koji više ne postoji, ali to je bio kao mlađi Vogue, vrlo chic časopis. Nisu imali ništa da mi ponude, ali su zaključili da bih se mogla okušati kao model. Dogovorili su probno fotografiranje i to ljeto sam radila kao model. Nakon što sam završila srednju školu, uzela sam slobodnu godinu i ponovno se vratila modelingu. Imala sam sreću što sam radila s Richardom Avedonom (on je i snimio ovu fotografiju), Irvinom Pennom i mnogim sjajnim fotografima tog vremena. Fotografirali su me doslovno zato što je Diana Vreeland to tražila – i ovo je bilješka koju je poslala svom timu. Mislim da je to napravila jer sam tada hodala s njezinim unukom Nickyjem (smijeh). Nakon toga sam upisala umjetničku školu. Bila sam grozan model i vratila sam se studiju. Jedno ljeto sam provela u Perugii, na Akademiji likovnih umjetnosti.

Taylor: Oprosti, prije toga me zanima – kako si znala da modeling nije za tebe? Zašto to kažeš?

Tonne: Mislim da se modeli često podcjenjuju kad je riječ o tome koliko truda i velikodušnosti zahtijeva taj posao. Kad te fotografiraju, moraš se potpuno dati, osobito onda kada se sve radilo na film. Nije dovoljno samo stajati – moraš unijeti sebe. A ja sam, iskreno, samo stajala. Nisam bila previše velikodušna (smijeh). Pravi modeli to daju s takvom lakoćom – to je stvarno vještina.

Taylor: Jasno mi je (smijeh). I onda si otišla u umjetničku školu?

Tonne: Da. Ljeti u Perugiu, točnije u Spoleto, gdje se održavao sjajan festival koji je tada vodio Gian Carlo Menotti – mislim da još uvijek postoji. Radila sam na festivalu, a Roman Polanski je te godine radio svoju interpretaciju opere Albana Berga i trebao mu je netko tko zna talijanski – tako da smo moja prijateljica Abigail i ja prevodile. Bilo je to iscrpljujuće i dosadno, i na kraju smo mu zadnji prijevod dali isprintan na toaletnom papiru – što ga je, kako možeš zamisliti, potpuno razbjesnilo.

Taylor: Pa ako je bio naporan, možda je i zaslužio (smijeh). Dok sam kopao po tvojoj nevjerojatnoj arhivi, učinilo mi se kao da kroz tvoj život proviruju isti uzorci – kao da je sve povezano. Koliko si dugo bila na toj umjetničkoj akademiji?

Tonne: Bila sam brucošica, pa sam uzela pauzu i otišla u Italiju, zatim se vratila kući – i nisam se više vratila studiju.

Taylor: Sjećam se da si mi jednom rekla da ti je jedan profesor rekao kako si “previše stilizirana” ili “imaš previše ukusa” za tu školu – i da si je upravo zato napustila.

Tonne: Da, nešto u tom smislu. To je bilo na prvoj godini – bio je jako arogantan i rekao mi je: “Ti imaš previše ukusa. Uvijek ćeš se oslanjati na to, i nikad nećeš moći ići dalje. Mislim da ovo nije za tebe.” Tada me to jako pogodilo i razočaralo – ali s vremenskim odmakom, moram priznati da je bio u pravu. To je upravo ono čime se danas bavim – stilom i ukusom.

Taylor: Ali čini mi se da ti je to umjetničko obrazovanje ipak ostavilo trag. Vidi se to svaki put kad smo zajedno na snimanju – kao i sada, za Vogue Adria. Imaš tu potrebu promatrati stvari analitično, razložiti svaki detalj, vidjeti cjelinu i ujedno svaku sitnicu – je li sve na svom mjestu, kako jedna stvar funkcionira s drugom.

Tonne: Na likovnoj akademiji naučiš zaista promatrati stvari. Iznenadio bi se koliko zapravo ne gledamo. Mi samo prepoznajemo predmete u svojoj okolini, ali ih ne gledamo istinski.

Taylor: Tada si počela raditi u Metu?

Tonne: Da, u to vrijeme gospođa Vreeland, baka od Nickyja, počela je raditi u Metropolitan muzeju na revitalizaciji Instituta za kostime. Ja sam tamo volontirala i radila s njom, ali i s mnogim drugima koji su kasnije postali vrlo poznati. Radilo je jako puno volontera, uglavnom djece njezinih poznanika koji su dolazili pomoći oko izložbi. Bilo je predivno. To što je bila okružena mladima bilo je iznimno važno i za nju i za nas. Imala je nevjerojatnu energiju i, rekla bih, trebala je mlade oko sebe, a nama je značilo što možemo raditi uz nju – davali smo sve od sebe. Znala je reći: „Kako ćeš nešto znati ako ne pitaš? Nitko ne zna sve, moraš pitati.” Bila je jako ohrabrujuća. Ovo je prva izložba na kojoj sam radila – zvala se Romantic and Glamorous Hollywood, i tamo je bio kostim Kleopatre koji je nosila Claudette Colbert. Na slici sam ja, moja sestra Wendy Goodman i Steve Depetry, jedan od najtalentiranijih ljudi koje sam poznavala. Imao je nevjerojatan osjećaj za estetiku, prekrasno je oblačio lutke, postavljao sve s osjećajem – imao je dar da oživi prostor. Bio je divan prijatelj, kojeg smo, nažalost, izgubili zbog AIDS-a.

Taylor: Vidio sam tu fotografiju i ranije, ali sada djeluje još snažnije. U tom trenutku još nemaš pojma da ćeš postati stilistica. Nakon rada u Metu, počela si raditi u The New York Timesu?

Tonne: Nakon pet godina rada s gospođom Vreeland, shvatila sam da nikad neću dobiti stalni posao u Metu jer, eto, nisam završila fakultet. Onda mi je Carrie Donovan, jedna od urednica koje su izvještavale o izložbama u Metu, ponudila da dođem u Times. Uz gospođu Vreeland bila sam osoba koja je vodila goste kroz izložbe, objašnjavala – ja sam bila kontakt osoba. Carrie me, nakon što je surađivala sa mnom, pitala želim li doći u The New York Times. Naravno da sam pristala. Moja je pozicija bila modna novinarka. Zvuči pomalo smiješno, ali jako sam puno naučila. Ovo je prva fotografija koju sam napravila, i to s Helmutom Newtonom. Moram napomenuti da u to vrijeme nisi imao asistente. Sama sam pakirala torbe, iznajmljivala automobil, radila sve sama. Nakon snimanja, moj je zadatak bio odabrati fotografije s art odjelom, dogovoriti prava za objavu, urediti kredite. I samo da spomenem – nije bilo računala. Sve se pisalo na pisaćem stroju i doslovno si morao brojati znakove da ne prijeđeš ograničenje (smijeh). Bila je to odlična praksa, jer sam to radila svaki tjedan.

Taylor: I odatle si, praktički izravno iz Timesa, prešla u Life?

Tonne: Slična situacija – i tamo sam shvatila da nikada neću dobiti stalni posao jer sam odustala od studija. Počela sam raditi kao freelancerica. Ne sjećam se više kako sam došla do magazina Life, ali oni su primijetili da sportski časopisi imaju velik uspjeh s naslovnicama na kojima su djevojke u kupaćim kostimima, pa su odlučili napraviti isto. Mnoge su djevojke bile na naslovnicama. Tamo sam prvi put upoznala Patricka Demarcheliera, koji mi je postao divan kolega i prijatelj.

Taylor: I Brucea Webera, zar ne?

Tonne: Da, s njim sam već radila i u The New York Timesu. Otišli smo u Teksas, na jezero okruženo kaktusima i osušeno drveće – izgledalo je odlično. Manekenka je bila prekrasna i zamalo smo je ošišali na ćelavo, ali nismo. Bruce je također radio snimanje kada smo Madonnu stavili na naslovnicu Lifea. Obožavam tu naslovnicu – to je bilo dok se tek probijala.

Taylor: Je li to bio tvoj početak rada s poznatim osobama?

Tonne: Da, definitivno jest.

Taylor: A onda te „uzeo” Calvin Klein?

Tonne: I to sam radila s Bruceom. Počela sam kao freelancerica, pozvali su me da radim na kampanji i to je bila prva. No Calvin je želio da počnem raditi stalno za njihovu kompaniju. Nisam to prihvatila – tada sam bila u dugoj vezi, što sam mu objasnila, i više mi je odgovaralo slobodno zanimanje. Bruceove su fotografije predivne – zaljubljena sam u njih. A ova druga fotografija – tu suknju još uvijek imam. To je uzorak i izrada inspirirana američkim starosjediocima. Pronašli smo je u jednoj vintage trgovini. Bruce me stalno poticao – da kombiniram stvari, da se oslobodim, da uparujem Calvin Klein traperice s raznim komadima. Znao je reći: „Učini nešto.” Odlazili smo u vintage dućane, pronalazila sam odlične marame, suknje, muške komade… Bilo je prekrasno. Ovu fotografiju mene snimio je tijekom jednog snimanja za CK.

Taylor: Da, ti, Bruce i Calvin – stvarno kozmički spoj.

Tonne: Kad sam počela službeno raditi za njih, toliko smo se dobro poznavali da mi je to bilo kao da sam kod kuće. No nakon nekog vremena, iz Calvina Kleina sam prešla u Harper’s Bazaar, jer je tada Liz Tilberis napustila mjesto glavne urednice Vogue UK i preuzela Harper’s. To je bilo 1992. U to sam se vrijeme i udala, te dobila djecu – Cole je rođen 1994., a Evie 1995. – to su ove fotografije. Ovdje smo nas troje, i vidiš, imam jako kratku kosu. To je zato što mi je, prije nego što je Evie navršila dvije godine, dijagnosticiran rak dojke. Prošla sam operaciju, kemoterapiju, ostala sam samohrana majka, i bila sam zaista sretna i blagoslovljena što imam djecu. Uglavnom, ovo je prva naslovnica koju sam radila za Harper’s, i radili smo je Paul Cavaco i ja zajedno.

Taylor: Oh, vi ste ovu naslovnicu radili zajedno? Mislio sam da ste ih sve vi radili.

Tonne: Ne, ne, samo ovu. Ostale za Bazaar sam radila sama. U jednom smo razdoblju dijelili poziciju modnog direktora. Zatim je on otišao u Vogue, a ja sam ostala u Harper’su kao modna direktorica.

Taylor: Kako je tada izgledalo raditi naslovnicu?

Tonne: Kao što vidiš, u to vrijeme na naslovnicama nije bilo toliko slavnih osoba – uglavnom su to bile manekenke. Sve se radilo timski. Ludo mi je kad ih sada gledam sve na jednom mjestu, sve te naslovnice. Kasnije su se počele pojavljivati poznate osobe – Demi Moore, Meg Ryan, Tom Cruise je bio na White Issue (to je bilo bijelo izdanje kad je Liz preminula), zatim Julia Roberts… Čudno je to – potpuno je drugačiji proces kad radiš s modelom i kad radiš sa slavnom osobom.

Taylor: Apsolutno. A ova fotografija – na što te podsjeća?

Tonne: Kad sam bila trudna s Coleom, svojim prvim djetetom, bilo je to nakon spontanog pobačaja koji sam prethodno imala. Kad sam ponovno ostala trudna, vidjela sam ovu fotografiju u The New York Timesu – čovjek na Manhattanu, a pokraj njega anđeo. Usput, kako si pronašao tu fotografiju? Dugo sam je tražila. Bila sam njome oduševljena, opčinjena. Ovo je središte Manhattana. Mislila sam da je fantastična – kao da je to mjesto gdje će anđeo sletjeti. Za mene je to bio Cole. I napravila sam cijelu modnu priču inspiriranu tom fotografijom. U ulozi anđela bila je Amber – kao pali anđeo koji je sletio u New York, izgubljena je. To je referenca na film Wima Wendersa Wings of Desire. Snimali smo u pet ujutro – ipak je to morao biti prazan Times Square (smijeh). Fotografirao je Peter Lindbergh, koji mi je postao iznimno blizak prijatelj.

Taylor: Ovo je u Miamiju?

Tonne: Da, Cindy Crawford na plaži u Miamiju. Fotografirao je Lindbergh. I uključili smo i ljude koji su tada bili na plaži, pa smo snimali i njih.

Taylor: Vježbam svoje znanje dok gledam ove fotografije. Ovo su, rekao bih, Alaïa i Jean Paul Gaultier?

Tonne: Mislim da da. U tom sam trenutku bila jako trudna, sjećam se toga. Postoji i jedna fotografija – netko je fotografirao nas dok smo fotografirali Cindy, i u kutu se vidi velika žena – to sam bila ja. (smijeh) Kad smo već kod Alaïe, ovo snimanje s Amber u Nevadi mi je možda i jedno od najdražih – svi su lookovi Alaïa. Ona je tako snažna i predivna, a taj park u Nevadi je fascinantan. Vrlo je blizu Area 51, tog tajnog mjesta, i postoji mnogo misterija oko njega, vezano uz NLO-e. Bilo je to fantastično snimanje.

I ovo je još jedno predivno snimanje – prva priča koju sam radila za Harper’s: instalacija Louisa Kahna na Sveučilištu Yale. Nisam sigurna kako sam dobila dozvolu za snimanje, ali sam je dobila. Tim su činili Christy Turlington i Patrick Demarchelier, na Yaleu. A ova haljina spuštenih ramena također mi je posebno draga – Donna Karan. Puno se raspravljalo o njoj kad ju je nosila Hillary Clinton.

Taylor: Zašto si odlučila da snimate baš tamo?

Tonne: Jedan od mojih omiljenih dokumentaraca je My Architect, o Louisu Kahnu, koji je snimio njegov nepriznati sin. Louis je bio izrazito neprivlačan muškarac, ali je bio magnet za žene. Imao je mnogo djece, a jedan od sinova je snimio taj film.

Taylor: Predivno mi je kako te toliko stvari inspirira da stvaraš svoje priče. Inspiriraju te filmovi, knjige, umjetnička djela, tekst iz novina… to je sjajno, svi ti dijelovi čine tvoj rad.

Tonne: Znaš koji si dio priče preskočio? Kad sam živjela na brodu.

Taylor: To treba biti cijela knjiga. (smijeh)

Tonne: Ima sjajnih fotografija iz te faze – radila sam s Patrickom na jedrilici, s Lindom Evangelistom. Tada je izlazila s onim tipom koji je glumio u Lynchovu filmu Blue Velvet. Napravili smo prekrasno snimanje tada. Ima puno fotografija s broda iz tog perioda jer sam na njemu živjela.

Taylor: A ova fotografija?

Tonne: Ovo je bila jako poznata kolekcija koju je dizajnirao Galliano, a ovo je bila najpoznatija haljina iz te kolekcije. Slojevi tila, prekrasna žuta haljina. I čuli smo neku buku vani, a ona je samo prišla prozoru da vidi što se događa. Okrenula sam se, pogledala je i rekla Patricku: „To je to, to je fotografija.” Na snimanju moraš uvijek biti na oprezu – nikad ne znaš kad će se dogoditi onaj trenutak koji ti treba. To sam naučila i na umjetničkoj akademiji. Ništa ne uzimaj zdravo za gotovo, uvijek budi prisutna.

Nakon što je Liz preminula, stvari su se promijenile u Harper’s Bazaaru, i ja sam prešla u Vogue, gdje je, kao što sam ti rekla, Paul bio modni direktor, ali je tada upravo prešao u Allure. Mjesto je ostalo upražnjeno, meni je bilo jasno da Harper’s bez Liz nikada više neće biti isti, i jednostavno sam uskočila. Pridružila sam se Vogueu u rujnu 1999., a ova naslovnica s Gisele bila je moja prva naslovna za njih. I tada smo snimili puno naslovnica – sve s modelima.

Taylor: Kada sam prolazio tvoj rad i arhivu i razmišljao o svemu što si napravila, shvatio sam da se radi o nevjerojatnom broju naslovnica. Ovo je bila prva s poznatom osobom, a ne modelom, zar ne?

Tonne: Da, Marion Jones, olimpijska zvijezda, i to je ujedno bio i moj prvi put da sam radila s Annie Leibovitz. To je bio moj uvod u Leibovitzin svijet.

Taylor: I odatle si zapravo lansirana.

Tonne: Paul je mrzio raditi naslovnice. Grace Coddington, koja je tada bila sa mnom u Vogueu, također nije voljela raditi naslovnice. Tako da je to zapalo mene. I prihvatila sam to. Ukupno sam napravila 204 naslovne… ako brojimo samo one za Vogue.

Taylor: Razmišljam o nekoliko stvari paralelno. Jedna od njih je kako sam od tebe naučio što znači imati osjećaj za diplomaciju i koliko je to važno kada radiš s poznatim osobama. Sjećam se kad smo zajedno radili naslovnicu na kojoj je bila dr. Biden. Bilo je to unutar prvih sto dana otkako su ušli u Bijelu kuću, i ona je željela biti i prva dama i doktorica Biden. Tu uvijek treba pronaći ravnotežu – sačuvati vlastiti integritet, ali i uvažiti osobu s kojom radiš.

Tonne: Nije jednostavno. Svako snimanje je posebno – s nevjerojatnim pričama i ljudima. Na sljedećoj fotografiji je zaista ogrlica od milijun dolara, kada je Nicole Kidman radila na filmu Moulin Rouge. Upoznala sam je i prije, radile smo zajedno za Harper’s, obožavam je. Ovo je bilo predivno snimanje sa Stevenom Meiselom. Još dvije žene koje iznimno volim: Emma Stone, fotografirao ju je Mario Testino, i Cate Blanchett, u ovoj predivnoj Gallianovoj kolekciji, fotografirao ju je Steven Klein. Rihanna – ovu fotografiju potpisuje Annie Leibovitz.

Taylor: Upravo imam jedan flashback – sjećam se tako živo kad su tvoje naslovnice izlazile, bilo da je riječ o Halle Berry, Sandri Bullock… to je sve bilo prije društvenih mreža. Za mnoge su upravo časopisi bili prvi kontakt s modom, a ti si stvarala sve te divne naslovnice – oblikovala si način na koji žene doživljavaju modu. I stalno si pomicala granice. Evo, primjerice i ovo snimanje tijekom pandemije.

Tonne: Dobili smo dozvolu da fotografiramo na Penn stanici – to je Bella Hadid koja trči s maskom na licu. I ovo je bilo tijekom pandemije, fotografirao je Ethan James Green – prvo snimanje tijekom covida. Bilo je toliko protokola koje smo morali poštovati kako bi se snimanje uopće moglo održati, a jedno od njih bilo je i nošenje maski. Ovo je naslovnica Voguea sa svim modelima, nakon pandemije, ali se ne mogu točno sjetiti – koji je bio povod?

Taylor: Povratak na posao, povratak u urede.

Tonne: Točno! Ovo je bilo kao novo predstavljanje – novi modeli, novi tim, puno veća raznolikost, nova stvarnost. Volim i ovu priču “Strokes of Genius”. Ah, i naravno Kendall, fotografirao ju je Marcus. Zaista vjerujem da se sve događa s razlogom. Nismo imali dovoljno vremena, trebalo je snimiti puno fotografija, bili smo, čini mi se, u Mertovoj kući, nismo znali gdje sve to snimiti, a ja sam samo ugledala tu zelenu sofu i rekla: “Tu!” I eto – savršeno.

Taylor: A ovo snimanje sa Stevenom Kleinom?

Tonne: Odlično snimanje, a ono što je posebno zanimljivo jest da je ovo prototip za SpaceX. Ovo je prava kapsula. Definitivno jedna od mojih najdražih fotografija. I ova druga fotografija – sve je stvarno. Bili smo na kranu, i taj avion u pozadini, sve je bilo upravo tako. A ova s papirima je posebno važna fotografija jer skreće pozornost na recikliranje papira – kao da je najavila moju novu ulogu. (smijeh)

Taylor: Kakav je odnos između modne revije i samog snimanja?

Tonne: Ovo si sjajno napravio – savršen prikaz kako nešto izgleda na pisti, a kako kada se stilizira za snimanje. Ovo je ista kombinacija. Prezadovoljna sam kako je ovaj look ispao – naravno, zahvaljujući Lisi Butler i Davidu Simsu. Stvar sa stiliziranjem je u tome da se izgled gradi. Nisam sve ovo odjednom dodala – stalno isprobavaš. Gradiš fotografiju, igraš se. Što ćemo s noktima? Hajdemo promijeniti frizuru. Zajedno gradimo kao tim. Sjećam se da je ovaj broš na rukavu bio posljednji detalj koji sam dodala. Ideja je bila da ona bude boho, ali pritom smo se stvarno zabavili.

Taylor: Kako pamtiš ovo snimanje?

Tonne: Ah, Martha Graham. Obožavam balet, sve oblike plesa, obožavam Zapad – tamo sam provela mnogo vremena s ljubavi svog života. To je Lisa Winkler, koja je model, ali i plesačica – predivna je u onome što radi.

Taylor: A sad imam nešto posebno. Vogueova naslovnica s Lady Gagom.

Tonne: Da, da, to je bio prvi put da sam radila s Lady Gagom. Sjećam se da smo malo razgovarale prije snimanja i rekla je da bi voljela malo kanalizirati Annu Wintour. I kad smo se našle, malo smo se i poigrale s time. (smijeh) Ovdje nosi haljinu Haidera Ackermanna, koji je danas izuzetno poznat, a tada je tek započinjao. Napravio je apsolutni boom s tim predivno drapiranim haljinama koje su pomalo nalik kimonu. Pitala sam može li netko iz njegova studija doći i donijeti haljinu te mi pomoći da je slučajno ne postavim pogrešno – i sam Haider se pojavio. Sjećam se da sam mu se stalno ispričavala jer sve traje predugo, ali on je bio nevjerojatno strpljiv. Danas je kreativni direktor brenda Tom Ford – i to je izvrsno.

Taylor: Sjećam se 2013., kad sam bio pripravnik u Vogueu. Uvijek sam dolazio prvi, a najdraži dio dana bio mi je kad sam otključavao uredničke urede. Često sam dolazio i u tvoj ured – ti si izuzetno sistematična u svom pristupu snimanjima. Imaš lokaciju, sve mapiraš, radiš svoj storyboard. Meni je to bilo neprocjenjivo i nevjerojatno zabavno.

Tonne: Da, istina je. Volim sve proučiti do najsitnijeg detalja, i kad gradim likove, model više nije ona sama – nego preuzima određeni lik, a ja volim pažljivo to konstruirati. Ovdje smo, recimo, imali različite djevojke koje predstavljaju različite tipove tijela. Modeli uvijek predstavljaju neki ideal, ali se koncept ideala mijenja. Ovo je, primjerice, jako važno snimanje – tijekom ratova, američka je vojska bila posvuda, a Bob Hope, poznati komičar, i razni glumci i glumice odlazili su vojnicima pružiti malo zabave. Taj duh mi je fantastičan. Rekreirali smo te scene, a ovdje je Linda neka verzija Marilyn. Tu je gomila ljudi – želiš da se svi osjećaju dobro. Bilo je sjajno. Kad smo to radili, Linda je cijelo vrijeme bila u ulozi, a ja sam prema njoj pristupala kao da smo na filmskom setu. Nevjerojatno zabavno iskustvo.

Taylor: A što je ovo?

Tonne: Ovo je fotografija koju je Diana Vreeland naručila s Lordom Snowdenom, s temom beluga kita. Ta mi je fotografija srcedrapajuća. Toliko mira u jednoj slici. Sa Stevenom Meiselom ovo je bilo strašno zabavno – od njega, preko mene, do asistenata – svi smo se zabavljali jer smo gradili različite likove. Ovo snimanje kasnije je reinterpretirao i Ethan James Green. A ovo smo napravili tako da smo uzeli outfite urednika i rekreirali ih na neki način. Znaš što je posebno zabavno? Na ovoj fotografiji dolje desno i na onoj gore – to je Chioma, sadašnja glavna urednica britanskog Voguea.

Taylor: Fascinantno mi je gledati unatrag koliko si likova osmislila, kako uspijevaš od odjevnih kombinacija stvoriti nešto potpuno drugačije. Sve što si napravila – jednostavno wow. Recimo, ovaj „Splitting Image“, dva potpuno suprotna izgleda istog dizajnera. I ovo zlatno stopalo! Odakle ti ta ideja?

Tonne: (smijeh) Iskreno – ne znam. Imala je zlato na glavi pa mi je zlatno stopalo izgledalo kao logičan balans. Jako se dobro sjećam tog snimanja. Recimo, ova fotografija skroz lijevo – model u širokoj žutoj suknji – ta je fotografija ispala iz priče. Anna ju je izbacila. I sjećam se da sam s tom fotografijom u ruci otišla k njoj u ured i rekla: „Bi li možda mogla još jednom razmisliti o ovome? Mislim da je ovo stvarno sjajno, veselo, predivno – molim te, razmisli.” I uvrstila ju je natrag.

Taylor: Smiješno je koliko se baš te fotografije živo sjećam. Imao sam možda dvanaest godina, i ne sjećam se ničeg drugog iz te priče – ali te suknje – da! Hvala ti što si se izborila za nju.

Tonne: Ovo je moja kolumna „Style Ethics”. Pitala sam sve ljude s kojima sam surađivala bi li snimili „pick-up” fotografiju i svi su pristali. Ne može se baš reći da je nešto potpuno održivo, ali u ovoj priči sudjelovali su svi dizajneri koji rade s održivom modom. Radila sam to s Patrickom i snimanje je bilo vrlo chic.

Taylor: Ono što posebno volim kod tvog rada je to što tvoje privatne „opsesije” ulaze u tvoj profesionalni rad, i to je izvrsno. Na primjer, ova naslovnica s Emmom Stone – politička je, poziva na izlazak na izbore.

Tonne: Apsolutno. Zanimljivo mi je što Emma Stone prije toga nikada nije nosila kratku kosu, a nakon ovog snimanja odlučila se ošišati.

Taylor: Dolazimo do jedne od posljednjih naslovnica.

Tonne: Ah, Hailey Bieber. Tog smo dana jako žurili, čekao ju je avion za sastanak u San Franciscu. Ova fotografija nastala je u posljednjem trenutku – rekli su nam da više nemamo vremena, ali Hailey je rekla: „Ajmo, ajmo snimiti još ovu.” Dobacili smo joj tu Prada košulju, ušla je pod tuš i eto. Ta je naslovnica postala jedna od popularnijih jer nitko nije očekivao ovakvu fotografiju od Hailey. S druge strane, još jedna meni jako draga, novija naslovnica je ona s Ayo. Ona doista postaje veliko ime. Ovdje je u haljini Stelle McCartney, fotografirao ju je Ethan James Green i jednostavno je predivna.

Taylor: I za kraj – evo tebe!

Tonne: Ovaj znak mira sama sam oblikovala od bršljana. Mi smo kao obitelj jako politički osviješteni. Mislim da je to važno: održivost, jednakost, kreativnost, inkluzivnost… U siječnju smo napravili četiri naslovnice za ta četiri koncepta.

Taylor: Mislim da je to predivno, a tvoja uvjerenja stvarno se vide u tvojim pričama. Uvijek ih vodiš sa suosjećanjem. Kad god si na setu, sve tretiraš jednako i to iznimno cijenim. Sjećam se kad smo gledali Pollockovu sliku koju voliš, i kad je kustos pitao tvoju djecu: „Što osjećate kad gledate ovu sliku?” To je pitanje koje si ja uvijek postavim kad vidim tvoj rad. Način na koji uspijevaš uhvatiti i prenijeti emociju kroz fotografiju – u današnjem vremenu koje je tako ubrzano i preplavljeno slikama – jednostavno je nevjerojatan.

Tonne: Ne mogu ti dovoljno zahvaliti na tim riječima. Mnogo mi znače. Moram priznati da je moja mama imala veliki utjecaj na sve što sam danas. Moja mama je iz Ohija, ali se izborila i upisala umjetničku školu, iako je u četiri godine rodila šestero djece – ipak je radila ono u što je vjerovala. Sjećam se da smo jednom bili u Sotheby’su, negdje iza, s mamom. Odmalena sam bila izložena umjetnosti – izložbe, balet, bila sam okružena ljudima koji su istraživali ono što ih fascinira. Moja je mama stvarno bila inspirativna sila za sve nas.

Taylor: A sad si ti inspiracija drugima. Nije li to prekrasno?

Cover photo: Peter Lindbergh