Sve što mi je trebalo da prekinem toksičnu vezu s hranom

Čudno mi je razmišljati o hrani kao nečemu toksičnom, pogotovo kad je riječ o onoj ukusnoj. Neupitno je da su određene zalihe kalorija i masnoća, našem tijelu nužne. Lipidi ne služe samo kao izvor energije. Oni u našem tijelu imaju razne važne uloge. Nužni su za funkcioniranje živčanog sustava, obavijaju i grade našu kožu te su dio mnogih metaboličkih procesa. Iako nam masnoće i šećer prve padaju na pamet kad se govori o toksičnom odnosu s hranom, ovdje je riječ o nečemu mnogo širem. Toksičan odnos s hranom nema veze s kalorijama – on je u glavi.

Oduvijek osjećam posebnu ljubav prema hrani. Jedna sam od onih osoba koje kuhanje smiruje. Ispitni rokovi u studentskim danima uvijek su bili popraćeni mojim eksperimentima u kuhinji – nekad uspješnima, u kojima je cijela obitelj uživala, a ponekad takvima da su završili u smeću.

No kuhanje mi je uspijevalo pomoći da se fokusiram na nešto rješivo i pod mojom kontrolom, što je rezultiralo opuštanjem. Na moju žalost, taj se odnos prema hrani kao metodom opuštanja, s vremenom promijenio, na gore.

Photo: Gabriela Rubino

Godinama sam se borila sa svojim porivima za hranom. Listala sam stranice knjiga u potrazi za kontrolom gladi. Pogledala sam sate i sate videa sa savjetima o glukozi, kako se ponaša u tijelu i što sve možemo učiniti kako bismo ugasili tu želju za hranom kontrolirajući glukozu. Iako su neki savjeti djelovali, barem na kratko, stvari nisu bile pod mojom kontrolom dok nisam postala svjesna otkud dolazi ta moja iznenadna glad.

Mentalna glad

Čest uzrok moje želje za hranom nije biološke, nego psihološke prirode. Svaka nervoza rezultirala bi razmišljanjem o čokoladi. Situacije koje su mi bile nelagodne potaknule bi me na razmišljanje o najdražoj pizzi. Moj mozak nastojao je svaku neugodnu emociju ugasiti ugljikohidratima i glukozom. „Evolucijski gledano, ljudski se mozak razvijao tako da traži sigurnost i izbjegava bol. Hrana, osobito ona bogata ugljikohidratima i mastima, kroz povijest je bila ograničen resurs, pa je postala jedno od osnovnih sredstava kojima mozak postiže osjećaj ugode i stabilnosti“, objašnjava mi Anđela Đinđić, doktorica psihologije, specijalizirana za odnos s hranom i mentalnim zdravljem koje može biti narušeno zbog iste.

Poveznica između emocija i hrane također je socijalno i kulturno uvjetovana. „Osim toga, potpuno je prihvaćeno da uz hranu vežemo emocije: slavimo rođendane tortom, tješimo se čokoladom, povezujemo se s drugima uz večeru. Upravo zato skloniji smo koristiti hranu ne samo za zadovoljavanje fizičke gladi nego i kao sredstvo za nošenje s neugodnim, ali i ugodnim emocijama. Kad smo pod stresom na poslu, posegnemo za grickalicama. Kad smo usamljeni, naručimo pizzu ‘za utjehu’. Nakon napornog dana otvorimo frižider ne zato što smo gladni, već zato što tražimo trenutak mira“, dodaje psihologinja.

Photo: Lauren Mayfield

Postanite svjesni emocionalnih okidača

Upravo tako bilo je i kod mene. Čak su i mali izvori nelagode potaknuli moj um na mentalno kopanje po frižideru. Kompliciran e-mail na koji mi se ne da odgovarati? Moje misli me podsjećaju da bih mogla pojesti onu čokoladicu spremljenu za krizne situacije. Izrazito težak i dug dan? Vrijeme je za hamburger. Ima proteina, zar ne? Utažena mentalna glad bi zapravo rezultirala grižnjom savjesti. Osjećala sam kao da moje tijelo upravlja mnom, umjesto da ja upravljam njime. „Takve situacije ne treba osuđivati, već razumjeti. One su pokazatelji da se iza ponašanja kriju dublje emocionalne potrebe“, objašnjava Anđela. 

Kad sam počela proučavati svoje misli i primjećivati obrasce pojavljivanja te iznenadne gladi, moje tijelo kao da je shvatilo da nema nikakve biološke osnove za glad i ona bi u tom trenutku nestala. Odjednom mi je postalo lako upravljati tom lažnom glađu.

„Prvi korak prema zdravijem odnosu s hranom jest osvještavanje. Tek kada postanemo svjesni vlastitih obrazaca zbog kojih posežemo za hranom, možemo započeti proces promjene. Baš kao što si ti doživjela ‘aha-moment’ kada si shvatila da je tvoj osjećaj gladi u glavi – mentalni i emocionalni osjećaj nelagode koji si pokušavala umiriti“, ističe Anđela i dodaje da osim tog trenutka osvješćivanja, postoji još jedan ključni faktor u upravljanju toksičnim odnosom s hranom. „Važno je naglasiti da obrasci ponašanja u odnosu s hranom nisu urođeni. Oni su naučeni i kao takvi mogu se promijeniti“, naglašava doktorica psihologije.

Photo: Emerald Anna

Savjeti za prekid toksičnog odnosa s hranom

Nakon što osvijestite koji su psihološki trenuci vaši okidači za hranom, osobito onom s malo nutritivne vrijednosti, Anđela preporučuje još šest savjeta kako prekinuti toksičan odnos s hranom:

1. Filtrirajte informacije o prehrani: Ne slijedite svaki trend s društvenih mreža. 
2. Jedite svjesno: poslužite si hranu, sjednite za stol, umirite um i tijelo te usmjerite pažnju na ono što jedete.
3. Ne preskačite obroke: Redovitost je temelj biološke i emocionalne stabilnosti.
4. Ne dijelite hranu na „dobru“ i „lošu“: Hrana nema moralnu vrijednost.
5. Zaboravite na dijete: Umjesto restrikcija, njegujte odnos u kojem hrana postaje sredstvo brige, a ne kazne.
6. Učite prepoznavati različite vrste gladi: To je vještina koja se razvija i jača kroz praksu.

Također, osvijestite si da ovaj proces nije jednostavan i ne morate ići sami kroz njega. Dobro je obratiti se stručnjaku za pomoć dok odnos prema hrani nije preuzeo kontrolu nad vašim životom. Ponekad nam nedostaje razumijevanje od osoba iz naše svakodnevice, no nemojte se time obeshrabriti. Podijeliti svoje iskustvo s osobom koja će vas saslušati, podržati i ne osuđivati, može biti prvi korak da se suočite s problemom i naučite kako ga riješiti.