Čula sam da je netko jednom na internetu rekao da nešto ne zna. Preživjeli smo.

Znanje je moć! Francis Bacon, koji je navodno izgovorio ovu čuvenu rečenicu, koja se već stoljećima smatra mantrom onih koji cijene obrazovanje i informiranost iznad svega, sigurno nije mogao predvidjeti da će svijet postati razvijen do te mjere da će znanje visiti o koncu relevantnosti zbog dostupnosti prevelike količine informacija odjednom.

Što raditi kada znanje postane prokletstvo? Ako ste kronično online, a čak i ako ste samo online u umjerenim količinama, svakog dana ste izloženi tisućama različitih podataka, na različitim jezicima o različitim stvarima sa svih krajeva svijeta. Prema nekim istraživanjima, prosječna slika na internetu (na društvenim mrežama ili u reklamama) traje oko 1–2 sekunde. Čak iako toga niste svjesni, samo danas je kroz vaše oči prošlo više od 24.000 vizualnih sadržaja u obliku slika koje vidimo na našim telefonima, televizorima i računalima. Jedno od najpoznatijih istraživanja o upotrebi interneta dolazi od We Are Social i Hootsuite, koji svake godine objavljuju detaljan izvještaj o globalnom digitalnom ponašanju. Prema izvještaju za 2024. godinu, globalno prosječan korisnik provodi: 7 sati i 6 minuta dnevno online, uključujući sve aktivnosti kao što su korištenje interneta putem mobilnih telefona, računala i drugih uređaja; 2 sata i 26 minuta dnevno na društvenim mrežama; 2 sata i 27 minuta dnevno na internetu putem mobilnih uređaja.

Ali što ovakve informacije znače u stvarnom životu? Pa, znače da smo uglavnom pod pritiskom apsolutne informiranosti i očekivanja da sva događanja pratimo s istom strašću. A ako na TikToku ili Instagramu ostaviš komentar u kojem nekog drugog nazivaš neinformiranim ili nedovoljno zainteresiranim za praćenje, pa, svega ikada, onda dolazimo do kategorije u kojoj nastaje novi suvremeni intelektualac. Biti intelektualac danas nije više samo sinonim za razumijevanje klasične filozofije, ekonomije, umjetnosti ili znanosti. U današnjem vremenu, biti intelektualac znači mnogo više: to podrazumijeva neprekidno pratiti sve – od posljednjih hitova pop glazbe, preko političkih previranja na američkim izborima, do najnovijih trendova na TikToku.

Moraš znati svaku pjesmu Charli XCX, ali i biti potpuno angažiran u aktivizmu. Moraš pročitati novu knjigu Sally Rooney, ali i otići na otvaranje nove izložbe u lokalnoj galeriji. Moraš, moraš, moraš. Ne smiješ reći da te to ne zanima ili da o tome nisi baš čitao, ne daj bože da si nešto čuo samo na TikToku, a da nisi kasnije poželio znati svaki detalj o tome. U tom slučaju nisi relevantan, nisi u toku, nisi intelektualac! Od intelektualca se danas očekuje da bude u toku sa svime, da razumije sve, da bude up-to-date i informiran o svemu što se događa, od trivijalnih do ozbiljnih stvari. Nije bitno što su njegove osobne zanimacije, problemi ili mišljenja. A sve to, u vremenu kada su društvene mreže postale primarni kanal za širenje i konzumaciju informacija, značenje intelektualizma pomalo se izvitoperilo.

Iako društvene mreže mogu omogućiti razmjenu informacija i dovođenje novih ideja u centar pažnje, one istovremeno nameću površnost. Sigurna sam da vam je ponekad teško odgovoriti na sve TikTokove i Reelsove koje vam prijatelji šalju tijekom dana, a možda čak i na običnu tekstualnu poruku jer se osjećate preopterećeno i samo biste željeli brain rottati u krevetu i gledati omiljenu seriju. Kamoli kada se od vas očekuje da aktivno sudjelujete u svakoj diskusiji, uskočite na trend ili donesete promišljen zaključak o nečemu o čemu ne znate, a možda ni ne želite znati ništa.

Svuda je prisutna potreba da se zna “sve” što prirodno smanjuje mogućnost dubljeg i detaljnijeg istraživanja tolikih tema. Nemojte me pogrešno shvatiti, uopće ne smatram da treba vratiti onog starog arogantnog intelektualca koji svima drži predavanje jer ne znaju ime i prezime svake osobe koja je sudjelovala u Stogodišnjem ratu. Ne, nitko ne želi tog dosadnog lika u društvu. Mislim da cijeli suvremeni svijet trenutno želi upravo suprotno – malo mira, manje licemjerja, stalne potrebe za dokazivanjem razine obrazovanja, intelekta i oslobađanje od tereta koji donosi imperativ stalne prisutnosti.

Želimo moći uzeti pauzu, reći ne znam, ne zanima me ili nije na meni da komentiram kada se radi o nekim mahom irelevantnim stvarima (što ne znači da treba smatrati praćenje i komentiranje istog potpuno nepoželjnim, jer svima nam ponekad treba isprazniti mozak, tračati ili dugo polemizirati o tome hoće li se uske traperice možda vratiti u modu). Međutim, mislim da će svijet ostati na svom mjestu ako baš ja nemam mišljenje o određenom trendu, knjizi, izložbi ili pjesmi, jer to ne ugrožava nikoga niti čini bilo kakvu razliku u društvenom diskursu.

Ovdje se ne radi o izbjegavanju odgovornosti za komentiranje određenih tema koje su od ključnog značaja za cijelo društvo, poput opravdavanja za nepodržavanje studentskih prosvjeda u Srbiji pod izgovorom da se to nekog ne tiče, već o svijesti i mogućnosti razlikovanja i prepoznavanja bitnog od nebitnog u moru informacija koje čekaju kako bi dobile svojih pet minuta.