Showgirls filmovi koje gledamo kao savršenu uvertiru u novi album Taylor Swift

Nakon gostovanja Selene Gomez i Bennyja Blanca kod Jaya Shettyja, podcasti sa poznatim parovima postali su mi svojevrsni guilty pleasure. Reality bez stvarnog realityja, u nešto kulturnijoj maniri, koji poziva na udobnu sofu i trenutke kada um prelazi u režim ni brige ni pameti. U nedostatku vlastitih ljubavnih drama, uvijek je zanimljivo pratiti tuđe avanture, lekcije i previranja – zbog čega sam preksinoć pratila New Heights sa Taylor Swift i Travisom Kelceom uživo.

Osim priče o njihovom upoznavanju, Taylor je otkrila i službeni naziv svog novog albuma – The Life of a Showgirl – što je odmah pokrenulo spekulacije o gostujućim zvijezdama (za sada je potvrđena Sabrina Carpenter), referencama koje će album nositi i pitanju hoće li ovo biti njen najsretniji album do sada. Na temelju playliste koju je objavila na Spotifyju pod nazivom And, baby, that’s show business for you, jasno je da nas očekuje pop album sa zvukom koji podsjeća na energičnije pjesme s 1989, Reputation i Red. S druge strane, cover albuma naslućuje ono što i njegov naziv – hommage showgirl eri, i to ne u svijetu glazbe, već filma. Spremite šljokice i perje – u nastavku donosimo filmove o show djevojkama koji su nesumnjiva inspiracija, ali i savršena uvertira u njen 12. album.

The Last Showgirl (2024)

Prvi u nizu nedvosmisleno je glavna asocijacija Taylorinog novog albuma. Nakon desetljeća provedenih pod reflektorima Las Vegasa, Pamela Anderson u filmu The Last Showgirl donosi jednu od svojih najiskrenijih uloga – bez ironije, bez maske, samo istina jednog ženskog tijela koje je život provelo na sceni. Film prati bivšu plesačicu koja se suočava s krajem svoje karijere, istovremeno pokušavajući obnoviti odnos s otuđenom kćeri. The Last Showgirl je film o tijelu koje pamti, o nostalgiji koja nije glamurozna i o dostojanstvu koje se traži u svijetu koji slavi mladost. Pamela ovdje ne glumi legendu – ona je žena koja se bori da definira tko je kada nestane identitet „showgirl“. Dirljiv, tih i nepretenciozan film o svemu onome što dolazi nakon aplauza.

Gentlemen Prefer Blondes (1953)

Naizgled laka komedija, Gentlemen Prefer Blondes zapravo je rafinirana analiza ženske ekonomske moći u muškom svijetu. Marilyn Monroe i Jane Russell igraju dvije prijateljice koje koriste stereotipe da bi ih razbile – s osmijehom, pjesmom i… dijamantima. Film je snimljen 1953., ali i danas djeluje suvremeno u prikazu ženskog savezništva, performansa i kontrole narativa. Marilynin lik možda kaže da su dijamanti najbolji prijatelji djevojke, ali prava poruka je: pametno odigran šarm doista može biti oružje.

Chicago (2002)

Chicago je surova parabola o tome kako se zločin, uz dobar PR i dovoljno ritma, pretvara u zabavu. Film je ekranizacija poznatog broadwayskog mjuzikla, ali u rukama Roba Marshalla postaje studija društva koje ne razlikuje istinu od predstave. Renée Zellweger i Catherine Zeta-Jones nisu heroine – one su proizvod sustava, spremne pjevati, plesati i manipulirati kako bi opstale. Sve u ovom filmu je koreografirano – čak i ubojstvo. Chicago je film bez iluzija, ali s mnogo stila.

Cabaret (1972)

Na prvi pogled, Cabaret vrvi od boja, glazbe i erotske napetosti, ali u središtu se nalazi praznina koju ni jedan aplauz ne može ispuniti. Liza Minnelli kao Sally Bowles simbolizira dekadenciju koja se smije povijesti u lice – dok ona nezaustavljivo kuca na vrata. Iako smješten u Berlinu pred Drugi svjetski rat, film se ne bavi samo politikom; on pokazuje što se događa kad ljudi, suočeni s nadolazećim užasom, odluče ostati u baru. Možda umjetnost ne može spasiti svijet – ali barem će se pjevati dok se svijet raspada.

Moulin Rouge (2001)

Moulin Rouge je vizualni vrtlog koji se ni ne trudi biti suptilan – ljubav, smrt, umjetnost, pop pjesme i boemija – sve je u ovom filmu Baza Luhrmanna preuveličano, ali iskreno. Nicole Kidman kao Satine postaje svojevrsni mit: žena koja nikada nije pripadala sebi, čije tijelo pripada pozornici, a srce – nikome. Film koristi glazbu za emotivni naboj, a boje kao vlastiti jezik. Na kraju, Moulin Rouge je tragedija prekrivena šljokicama, ali bol je stvarna i ostaje dugo nakon što se svjetla upale.

Burlesque (2010)

Burlesque je film koji ne skriva svoju teatralnost – šljokičav je, sa previsokim potpeticama i američkim snovima. Christina Aguilera u ulozi mlade pjevačice dolazi u Los Angeles sa željom da postane slavna, dok je Cher, kao vlasnica kluba, dočekuje sa pogledom žene koja je sve već vidjela. Iza raskošnih nastupa i svetlucavih zavjesa krije se osnovna potreba da se bude viđen, makar na nekoliko minuta. Kad Cher pjeva You Haven’t Seen the Last of Me, jasno je – ovo je film o opstanku.

Funny Girl, William Wyler (1968)

U Funny Girl, Barbra Streisand ne glumi Fanny Brice – ona jest Fanny Brice. Film je snimljen da nosi njezin glas, lice i snagu, ali ono što ga čini bezvremenskim nije samo talent, već ambivalencija. Ovo nije obična biografija o usponu jedne žene u muškom svijetu zabave, to je priča o cijeni ljubavi, o tijelu koje nije savršeno, ali je neodoljivo, i o tome kako je ponekad teže nositi uspjeh nego neuspjeh. William Wyler režira, a Barbra – mlada, beskompromisna, bolno ranjiva – ruši sve okvire. „Hello, gorgeous!“