Na premijeri s Tanjom Šljivar o "Režimu iscjeljenja" i drugim demonima

Uvijek me veseli odlazak u kazalište, a još više ako je povod za to premijera. Ima nečeg u tome kada se nešto događa prvi put – kao što je izvođenje nečijeg novog komada, izlazak glumaca na scenu i kašnjenje početka predstave (tradicija beogradskih premijera) kako bi se smjestili svi s popisa važnih uzvanika. Ne znam točno objasniti, ali volim kazalište Atelje 212, osobito scenu u podrumu, iako je jedna od nezgodnijih jer vam praktički ne dopušta da kojim slučajem napustite predstavu prije njezina kraja. Kad jednom uđete, tu ste do samog kraja, sviđalo vam se to ili ne. Ovaj put gledam Režim iscjeljenja, drugi dio trilogije čija je autorica Tanja Šljivar, regionalno poznata dramatičarka, sada i profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti, koju poznajem već dugo, još od njezinih početaka. Noć je ugodna, nijansu toplija od očekivane jesenske večeri, pa ljudima prija razgovor na otvorenom, uz priliku za još jednu cigaretu. Negdje u gomili primjećujem da je autorica stigla – nasmijana i uzbuđena – te pokušavam pronaći idealan trenutak da je odvojim od prijatelja i postavim joj nekoliko pitanja prije nego što se zavjesa podigne, jer kad koktel počne, nikome više neće biti do razgovora.

U žamoru foajea pitam je po čemu se razlikuje od ostalih pisaca. Kako bi nekome tko o njoj ne zna ništa objasnila tko je?
Uh, to je zaista teško pitanje. Rekla bih da je to moje bavljenje jezikom – i na razini sintakse i na razini semantike, kombiniranja diskursa, kolažiranja. Ja sama ne mogu tvoriti umjetničko polje dramskog pisma – potrebni su mi kolege i kolegice, i oni koje ne poznajem, i oni s kojima se družim, i oni kojima predajem, i oni od kojih sam ja učila, i oni odavno, stoljećima mrtvi, za utjecaje, razmjene, druženja i za preživljavanje. Oni koji je osobno poznaju znaju da Tanja Šljivar govori izvorno ijekavski, s bosanskim naglaskom, što unosi vedrinu i u ovaj naš susret. Nastavlja mi pričati o tome kako vidi svoju ulogu spisateljice u današnjem vremenu. Je li više terapeutkinja, istraživačica ili provokatorica?
– Samu sebe, možda i zbog rada na fakultetu s mladim ljudima, vidim ponajprije kao istraživačicu. I u smislu forme, strukture, ali i tematskog istraživanja. Kada se odlučim za neku temu, dugo traje razdoblje istraživanja – čitanja teorijskih i umjetničkih tekstova, gledanja filmova, slušanja podcasta. Na neki mi način pisanje drama omogućuje cjeloživotno samoobrazovanje. Moguće je da me publika vidi kao provokatoricu, ali moja početna namjera doista nije izazivanje efekta šoka.

Prva drama Tanje Šljivar Pošto pašteta? uspješno se izvodila tijekom nekoliko sezona u Ateljeu 212. Slijedile su Režim ljubavi i Kao i sve slobodne djevojke. Tekst Režim iscjeljenja dolazi kao drugi dio zamišljene trilogije o suvremenim režimima življenja. Prvi dio bavio se analizom ljubavno-seksualnih odnosa i već se sedam godina uspješno igra na redovitom repertoaru. Drugi, Režim iscjeljenja, komedija je koja u fokus stavlja strah od prolaznosti, odnosno opsesiju zdravljem i liječenjem, vječnim životom i mladošću. Predstava je smještena u postapokaliptičnu budućnost koja nam, nažalost, djeluje sve bliže i poznatije. U središtu priče nalazi se Pacijentica koja traži hormonalnu ravnotežu, cjelovitost i ljubav – ona je simbol suvremenog čovjeka koji u beskonačnom krugu traži iscjeljenje. Svijet oko nje, ili ono što je od svijeta ostalo, vraća je u taj isti krug: pokušaja, zabluda i novih početaka. Danas svi tragamo za iscjeljenjem – kroz hranu, vjeru, terapije, astrologiju, seks, sport, lijekove, tarot, mirisne štapiće, jogu i brojne druge rituale – ali nas nijedan od njih trajno ne spašava. Zato me zanima što Tanja Šljivar misli o tome zašto ljudi traže spas, ali uglavnom izvan sebe: Trenutno čitam jednu vrlo zanimljivu knjigu psihijatra Milutina Kostića, u kojoj on, između ostalog, pokušava odgovoriti na slična pitanja. Iz vizure svoje profesije opisuje paradoksalnu situaciju u kojoj neki ljudi dožive olakšanje kad dobiju dijagnozu, makar ona bila klasificirana kao “poremećaj”, i onda posljedično grade identitet oko nje. Riječ je o tome da je izvjesnost bolja od neizvjesnosti, i da kad od druge osobe – iscjelitelja – koja nam iz nekog razloga u tom trenutku predstavlja autoritet, dobijemo nekakav odgovor, taj odgovor ili dijagnoza daje smisao našem iskustvu, dotadašnjoj patnji i smetnjama.

Zanimljivo je da pojam “samopouzdanje”, barem morfološki gledano, sadrži i prefiks “samo”, a uvijek ga gradimo u odnosu na druge ljude i njihove reakcije na nas. Jednostavno – potrebni smo jedni drugima.

Apokaliptičan i distopijski izgled naše stvarnosti, beskrajni savjeti, Zoom sastanci, seanse, dijete i pomodarstvo u prehrani, šarlatanstvo, liječenja dodirom, molitvom i natalnom kartom, samoliječenja, prezasićenost informacijama, javno zdravlje i sustav zdravstvene zaštite dostupan siromašnima i neprivilegiranima kao relikt neke davne prošlosti, otuđenje u kojem nam mantraju o povezanosti sa samima sobom – sve su to teme kojima se bavi ovaj komad Tanje Šljivar. Kao netko tko je nepopravljivi hipohondar, nisam siguran da mi lako pada gledanje ove predstave, iako beskrajno uživam u glumačkim izvedbama cijele ekipe, posebno Dragane Đukić, koja u ulozi rigidne i opsesivne nutricionistkinje, nalik pomodarskim influencericama na samom početku – više nego briljira. Imam osjećaj da takvu osobu već poznajem ili sam je negdje vidio u vrtlogu algoritma društvenih mreža. Kako predstava odmiče, počinjem shvaćati da svi likovi zapravo tvore jedan lik, jedan glas, jedno tijelo, jedno biće. Oni postaju kolektivno stanje svijesti, uronjeni u zastrašujući limbo u kojem se svi vrte u krug, u potrazi za mirom u sebi. Baš kao i u stvarnosti, Tanja Šljivar zajedno sa svojim junacima izlazi iz zone komfora i pruža nevidljivu napetost naših gledateljskih očekivanja. Pomicanjem granica forme i sadržaja, ona neprekidno mijenja tempo same naracije, uživajući u našoj nelagodi. Upravo tako, stvaranjem određene neugode i nametanjem, publika – htjela ili ne – mora razmisliti o sebi. Ili je to barem slučaj sa mnom. Predstava nije ni mnogo odmakla, a mene već nešto počinje boljeti i probadati; ne mogu točno detektirati gdje, ali bol je prisutna. Osjećam svoje tijelo u tami gledališta i pomišljam da ću već sutra naručiti sistematski pregled.

Ne znam točno kako sam u početku konceptualizirala trilogiju, ili zašto mi se činilo da Režim ljubavi ne bi trebao stajati „samostalno“ kao sve druge moje drame. Ali sada, kad već imam i drugi dio, i kad sam napisala desetak stranica i skice i za treći – mogu o toj trilogiji i retroaktivno razmišljati kao o konceptu, pokušava mi objasniti kako je počela pisati trilogiju i kako zamišlja cjelokupni koncept „režima“. S jedne strane, to su one poznate tri horoskopske kategorije: ljubav, zdravlje i posao. S druge strane, na asocijativnoj i motivskoj razini, neke stvari povezuju dva Režima – kao što Hana iz Režima ljubavi, bujicom riječi i neprestanim objašnjavanjem karakteristika svog partnera, pokušava kontrolirati ono što zapravo nije u njezinoj kontroli – dakle, partnerski odnos – tako i Pacijentica iz Režima iscjeljenja, koja traži hormonalnu ravnotežu, cjelovitost i ljubav, riječima i diskursom pokušava kontrolirati vlastito tijelo i degenerativne, ali prirodne procese u njemu. Sex dating aplikacije motiv su u oba teksta – s tom razlikom što u distopijskom okruženju šetnja autocestom predstavlja jedinu preostalu opciju za pronalazak partnera. Na razini dviju predstava iz Ateljea 212 postoje i kostimski mini-citati – Maja Mirković je uz Biljanu Tegeltiju Bojanić kostimografkinja obje predstave – i lako možemo zamisliti da je iz bijele haljine i odijela Hana ušla u bijeli kombinezon Pacijentice. Riječ je i o odnosima moći – Miša Džukela iz Režima ljubavi sada je u Režimu iscjeljenja u ulozi raznih healera, gdje ga nije teško zamisliti nakon kraja predstave Režim ljubavi, u kojoj „nadahnutim govorom“ počinje zagovarati poliamoriju. On time, kao onaj koji „liječi“, ostaje u poziciji moći. Svi ostali likovi iz Režima ljubavi sada su pacijenti i suputnici Pacijentice.

Fascinantno je koliko brzo sve zaboravljamo, jer nas ova predstava zapravo izravno vraća i podsjeća na našu nedavnu prošlost i izmijenjenu stvarnost koju je donijela pandemija koronavirusa. I sam sam zaprepašten koliko se malo sjećam – kako smo živjeli, čega smo se bojali – sve dok se na sceni ne pojavi pravi, kostimirani virus u izvedbi fantastičnog Marka Grabeža, koji svojim nježnim monologom osvaja srca publike. Upravo ta apsurdna situacija straha u liku neprijateljskog virusa, koji s vremenske distance može izgledati i kao naš imaginarni prijatelj, uzbuđuje Tanju Šljivar. Svjesna da nakon pandemijskog razdoblja sve gubi smisao i da smo prepušteni vlastitom zdravom razumu, poigrava se u uvjetima kaotičnosti u kojoj prevladavaju nemoć i čovjekova žudnja za zdravljem, iscjeljenjem – emocionalnim, duhovnim, ljubavnim, tjelesnim. Zanimalo me kakav će epilog imati njezina trilogija: Treći dio trilogije, Režim rada, trebao bi biti drukčiji od prva dva, ali i od svih mojih dosadašnjih komada, jer bih željela napisati obiteljsku, višegeneracijsku dramu u tradiciji psihološkog realizma, u kojoj ću se baviti različitim oblicima rada i zaposlenja u četiri generacije jedne postjugoslavenske obitelji – od samoupravljanja, do nezaposlenosti i prekarnosti. Neka iteracija Hane i Pacijentice pojavit će se u trećoj generaciji te obitelji, kao majka najmlađe, četvrte generacije – one koja poznaje rad na telefonu, internetu, aplikacijama.

U vremenu u kojem se zdravlje pretvorilo u novu religiju, a strah od prolaznosti u tihu kolektivnu dogmu, predstava Režim iscjeljenja u režiji Đorđa Nešovića u Ateljeu 212 nudi ogledalo u kojem se prepoznaje sasvim običan čovjek – opsjednut sobom, svojim tijelom, svojim mantrama o iscjeljenju. Sa svim svojim manjkavostima, ponajprije u strukturi, ova nas predstava nepogrešivo vraća onom iskonskom pitanju: koga zapravo pokušavamo izliječiti – sebe ili cijeli svijet?