Napokon sam preslušala album koji mi je bio najiščekivaniji glazbeni trenutak ove jeseni

Prošlo je nešto više od mjesec dana otkako sam pisala o tome zašto mi je novi album Tame Impale najiščekivaniji glazbeni trenutak jeseni – i taj je trenutak napokon stigao. Tame Impala nekada je bio bend kakvog bi zamislio strastveni kolekcionar ploča. Zatim je postao bend koji zapravo čini samo jedan čovjek, a taj čovjek, naravno, bio je kolekcionar ploča. Album Currents iz 2015. doveo je tu ideju do krajnjih granica, a kada je Kevin Parker ovog ljeta objavio End of Summer kao vodeći singl sa svog petog studijskog albuma Deadbeat, postalo je jasno nešto drugo: svaki kolekcionar ploča na kraju pronađe put do plesnog podija. Pa makar plesao i u mraku.

Ima tu još nečega, razmišljala sam ovog vikenda, kasno u noć, negdje između pjesama Oblivion i Afterthought. Početkom godine, Dua Lipa je na svom koncertu u Sydneyju najavila posebnog gosta s kojim je otpjevala duet verziju pjesme The Less I Know the Better, bio je to on, ujedno i koproducent te koautor većine pjesama s njezina posljednjeg albuma Radical Optimism. S desetljećem iskustva u stvaranju hitova za globalne zvijezde poput Rihanne, Lady Gage, Kanyea Westa i The Weeknda, Tame Impala i dalje ostaje u sjeni mainstream scene. Možda upravo zato što, kada stvara za sebe, ne može pobjeći snažnom podtonu melankolije i autodestrukcije, zbog čega ga njegova, još uvijek poprilično nišna, publika i obožava.

Njegova je glazba borba za preživljavanje, čežnja u suvremenom osjećaju otuđenosti, a najnoviji album možda je i njegov najturobniji – pokušaj da pomiri prošlost i sadašnjost, uspjeh i normalnost, slavu i obiteljski život. Deadbeat je i “album o očinstvu” – prva mu se kći rodila godinu dana nakon predpandemijskog albuma The Slow Rush. Ipak, dosljedno ostaje na poznatom terenu emocija: ljubomore, paralize, društvene anksioznosti i dezorijentacije. U nastavku izdvajam pet stvari koje morate znati o njegovom najnovijem albumu.

Intimni, ogoljeni početak

Album Deadbeat otvara demo snimka na kojoj Parker pjeva preko house klavirskog rifa. Značajan potez, odustajanje od sjajne, ispolirane produkcije prethodnih albuma Currents i The Slow Rush, evocira sliku Parkera samog u sobi, okruženog vrhunskom studijskom opremom. Taj klavir, zamućen zvukovima prostora, pojavljuje se kao motiv kroz cijeli album. Kasnije, u pjesmama U Loser i Obsolete, Parkerov vokal prekidaju uzdasi i iznenadne psovke, elementi koji bi se uobičajeno izbacili iz konačne verzije pjesama. Za umjetnika opsjednutog perfekcionizmom, postao je iznenađujuće opušten u pokazivanju “šavova” vlastitog rada, no upravo ga to čini autentičnim. „Još jedan album koji me gotovo ubio. Dvije godine znoja, suza i zanemarivanja sebe, ali ne bih to mijenjao ni za što. Nikada vam ne bih dao nešto u što nisam uložio sve što imam. Nadam se da ćete uživati“, napisao je Parker u svojoj objavi. Taj zvuk, negdje između demo i finalne verzije – sirov, iskren i osoban – podsjetio me i na ono što je Lola Young postigla na svom novom albumu, također utjelovljujući nemir i raspad kroz koji prolazi.

Berghain na južnoj hemisferi

U posljednjih petnaest godina teško je pronaći drugog rock glazbenika koji se uspješnije kretao između različitih svjetova. Tame Impala započeo je kao modernizirani psihodelični rock bend s eksplozivnim bubnjevima i melodičnim refrenima koji su otkrivali ljubav prema popu, soulu i hip-hopu. Prema njegovim riječima, novi album „duboko je inspiriran bush doof kulturom i rave scenom Zapadne Australije“. Priziva duh acid house ljeta 1989., slobodnih zabava sredinom devedesetih, i uzima pomalo iz različitih plesnih podžanrova: tu je Oblivion u stilu dembow-tropical housea, dvije pjesme koje snažno podsjećaju na Thriller (Dracula i Afterthought), kao i gotovo osamominutni prog-house hit s iznenadnim naletima Berghain basa (Ethereal Connection). Pop i techno ne isključuju se međusobno, The Field (Axel Willner) čitavu je karijeru izgradio na pretvaranju starih hitova u microhouse trake koje i dalje ostaju zarazne, a produženi završeci pjesama na Deadbeatu kao da vape da budu prerađeni za vinil izdanja.

Photo: Courtesy of Tame Impala

Stare greške

Parkerova prošlost nikada nije daleko od njegove sadašnjosti. Načini na koje je naučio razmišljati o sebi dok je bio dijete – nesiguran, anksiozan, odbačen, s brojnim obiteljskim traumama – upravo su ono što ga je učinilo tako jedinstvenim autorom i producentom: zaključanim u sobi, kako bi kroz spajanje žanrova pronašao tračak smisla. Ovaj vječni introvert godinama je glumio da ima bend, iako je svu glazbu stvarao sam, dijelom zato što nije želio pokazati ranjivost pred prijateljima. Ne skriva da uzima beta-blokatore prije koncerata i intervjua, dijelom zato što nikada nije izliječio dijete u sebi koje je bilo toliko zabrinuto zbog toga kako ga drugi doživljavaju da je svako jutro povraćalo pod tušem prije škole. Već je ranije govorio o vlastitom obrascu ponavljanja pogrešaka: Feels Like We Only Go Backwards. New Person, Same Old Mistakes. Na novom albumu, uvodna pjesma zove se My Old Ways, iako Parker ne želi precizirati kojim se to destruktivnim navikama vraća. Njegovi tekstovi, oduvijek magloviti, sada su još neuhvatljiviji. U pjesmi Dracula prezire sam sebe jer se zabavlja kao „jebeni Pablo Escobar“ dok bi trebao biti kod kuće sa svojom obitelji. U Piece of Heaven kao da sjedi u dječjoj sobi, suočen sa vlastitim odsustvom. Kada u Loseru ponavlja „I’m a loser, baby“, to odražava njegov osobni osjećaj inferiornosti. „Deadbeat je osjećaj da si stalno korak iza, da ne možeš dovesti svoj život u red, da si manjkav kao čovjek – manje vrijedan čovjek“, kaže, naglašavajući te posljednje riječi. „I to jest depresivno, sve dok to ne počnem nositi kao znak prepoznavanja, tada mi je lakše, jači sam. Ako uđem u prostoriju punu ljudi i svi znaju da sam ja luzer, da sam nitko i ništa, provest ću se bolje. Jer tada više nitko od mene ne očekuje da imam sve pod kontrolom.“

Ljubav koja iscjeljuje

Kevin Parker u braku je sa ženom koja mu je bila najbolja prijateljica još kad su imali samo dvanaest godina. Gotovo trideset godina kasnije, Sophie Lawrence i dalje se sjeća njegove crne majice marke Russell Athletic. Toliko su se zbližili da je, nakon završetka srednje škole, Sophie odštampala dvije godine njihovih najvažnijih e-mailova i spojila ih u knjigu, svojevrsni dnevnik njihova prijateljstva. Ipak, u to vrijeme nikada nisu bili u vezi niti su o tome ozbiljno razgovarali, jer jednostavno nikada nisu bili slobodni u isto vrijeme. U jednom su se trenutku čak i udaljili, Kevin joj je, navodno, zabranio ulazak u backstage jer je tada bio u vezi s glazbenicom Melody Prochet. Kada joj je nakon nekoliko godina poslao prvu poruku, Sophie nije odgovorila danima, sve dok nije shvatila da će ga ponovno vidjeti na okupljanju bivših učenika srednje škole. „Cijelu večer smo razgovarali, nadoknađivali izgubljene godine. Objasnio mi je što se dogodilo u Londonu“, prisjetila se Lawrence. „I od tada smo praktično nerazdvojni.“ Na najnovijem albumu Parker joj posvećuje rijetku, bezrezervno iskrenu ljubavnu pjesmu pod nazivom Piece of Heaven, i ona doista jest mali komad raja. Tu je i Ethereal Connection, u kojoj, unatoč svim osobnim borbama i nesigurnostima, obećava da će za nju uvijek biti tu.

Album o očinstvu

Njegova supruga početkom 2025. rodila je dječaka kojem su dali nadimak Rose, dok je Tame Impala još uvijek opsesivno usavršavao Deadbeat (par već ima i kćer, Peach, rođenu 2021., koja se s njim pojavljuje u zagrljaju na naslovnici albuma). „Miksao sam ‘Draculu’ u bolnici,“ kaže. „Sa slušalicama na ušima, pokraj njega. Bio je živ tek oko šest sati.“ Bilo je to uzbudljivo, ali iscrpljujuće razdoblje. Parker priznaje da mu je iskustvo roditeljstva donijelo ono što naziva „smrću ega“, proces koji se prirodno suprotstavlja solipsizmu stvaranja umjetnosti za javnost. Ta tenzija, između osjećaja da je sve o tebi i iznenadne spoznaje da zapravo više ništa nije, postala je srž njegova promišljanja o stvaralaštvu.„Roditeljstvo ti izbriše ideju da si ti najvažnija osoba,“ dodaje. I doista, mnogi stihovi s Deadbeata posvećeni su upravo tom nespretnom, nesavršenom očinstvu koje te mijenja do samog temelja.