Trenutak kad me osvojila Suki Waterhouse

Do prije nekoliko mjeseci, Suki Waterhouse je za mene bila samo još jedno prepoznatljivo lice u svijetu mode – ona eterična Britanka sa šiškama koje evociraju francuske ikone stila šezdesetih poput Juliet Berto i Françoise Hardy. Nažalost, čak i više nego po modnim kampanjama, bila mi je poznata kao djevojka koju su na crvenom tepihu za ruke držali Bradley Cooper, Miles Kane, James Mardsen i finalno, naravno, Robert Pattinson. 

Znala sam da je dio londonske elite, odrasla u bogatoj obitelji, te da se druži s it curama poput Care Delevingne i Poppy Delevingne, što je u startu u meni stvorilo otpor prema njoj kao ozbiljnoj glazbenici. U prijevodu, da si na Spotifyju uopće pustim koju njezinu pjesmu. Svrstavala sam je u nepo baby kategoriju na koju mi se uopće neda trošiti vrijeme. Suprotno onome što govore u intervjuima, da, mišljenja sam da mnogi od njih ne bi bili tu gdje jesu da su bili u stvarnoj konkurenciji s talentima koji nisu dobili priliku jer nisu imali poznatog oca ili majku.

No upavši u grotlo vijesti o turneji Taylor Swift koja mi se čini kao jedina turneja i koncert koji se uopće desio 2024., zapeli su mi za oko hvalospjevi Suki Waterhouse koja je bila predgrupa na londonskom dijelu njezine Eras turneje. Bacila sam oko na videe na YouTubeu i društvenim mrežama, i moram priznati, dovoljno me očaralo da sam prvi put pustila njezin album. 

Osvojio me njezin glas. Mekan, ali prodoran, sa sirovom, emotivnom teksturom koju nisam očekivala. Njezini stihovi bili su mi nekako daleko od površnog sjaja svijeta u koji sam je svrstala. Osjećala sam ranjivost, tugu, ali i snagu žene koja je kroz osobne uspone i padove naučila kako voljeti sebe. Melodije su bile jednostavne, ali zarazne, a njezin pristup intiman. Primjerice “Melrose Meltdown”, koji savršeno balansira između introspektivnog popa i folka. Pričala je o ljubavi i gubitku na način koji me bez obzira na moj otpor natjerao da je doživim kao umjetnicu koja pronalazi svoj glas, čak i kada joj se život, barem na površini, čini savršenim. A Good Looking mi još uvijek ne izlazi iz glave.

Suki, sada u vezi s Pattinsonom, također je nedavno postala majka. I dok se veselim njezinom novom albumu Memoir of a Sparklemuffin koji izlazi 13. rujna, zanima me hoće li njezina sreća utjecati na njezinu sposobnost da piše o boli i lomovima? Znamo da su neki od najboljih glazbenih uradaka rođeni iz teških iskustava, a Suki, čini se, sada živi svoj „happily ever after“. 

No možda je to ono što je čini toliko privlačnom – kontrast između savršenstva njezina vanjskog života i njezine sposobnosti da piše o dubokoj emocionalnoj ranjivosti. U svakom slučaju, s nestrpljenjem iščekujem njezin novi album, uvjerena da ako se i njena glazba promijeni, možda će to biti refleksija nečeg još dubljeg – ljubavi koja nije uvijek popraćena patnjom, već mirnom, toplom, mekanom, srećom.