Substack tekstovi koji su mi vratili vjeru u internet (i fokus dulji od 3 sekunde)

Ako još uvijek niste zaronili duboko u Substack ocean, a predstavljate se kao netko tko strastveno čita i prati suvremene fenomene i trendove, onda se, ako pitate aktualnu struju pisaca i čitatelja, lažno predstavljate! Šalu na stranu, Substack je doista mjesto na kojem ćete najbrže pronaći prilično kvalitetan sadržaj. Ako volite kraće, dinamičnije, zabavnije, a ponekad i pomaknute tekstove koje možete pročitati za 15 minuta, primjerice dok čekate u redu za ukrcavanje na avion, i to bez osjećaja da vas netko prisiljava čitati Hegela (ako ga je netko svojevoljno i s užitkom čitao, neka to zadrži za sebe), a da pritom dobivate informacije koje ne spadaju u kategoriju brainrot, Substack je pravo mjesto za vas! Ja se, kao samoprozvana predstavnica zajednice nedijagnosticiranog ADHD-a, osjećam kao da je Substack ono što me posljednjih nekoliko mjeseci čvrsto drži za ruku dok panično visim nad ponorom beskonačnog skrolanja TikTokom do kasnih noćnih sati.

Povezano: Zašto ovih dana želim pokrenuti svoj Substack

Moja odluka da provodim manje vremena u bespućima interneta i da ne ulazim u TikTok i Instagram osim ako za to nemam baš dobar razlog, kao i svaka moja odluka, puna je oscilacija. Postoje dani kada uspijem u jednom dahu pročitati knjigu koja mjesecima stoji na polici i čezne za mojim dodirom, ali ipak su češći oni dani kada se prepustim svojim iskonskim nagonima skrolanja. Na kraju krajeva, za Substack sam saznala upravo preko TikToka pa mu ipak moramo priznati malo zasluga, zar ne? Posljednjih nekoliko tjedana imam osjećaj da sam na Substacku pročitala toliko različitih tekstova, a da se nisam osjećala kao da to radim samo kako ne bih manično otvarala Instagram ili provjeravala e-mail u ponoć, već kao da mi nešto zaista drži pažnju (nevjerojatna, gotovo nevjerojatna informacija). U nastavku donosim nekoliko tekstova koje sam sačuvala za potencijalno ponovno čitanje.

the quiet thrill of not being for everyone, Stepfanie Tyler

Stephanie Tyler, Substack

Ovaj tekst, iako napisan ovog ljeta, pronašao me baš onda kad mi je bio najpotrebniji. Trenuci preispitivanja vlastitog kredibiliteta, ponašanja u društvu koje ne poznajem, kompetentnosti za razgovor o temama o kojima objektivno znam mnogo, kao i vječni imposter syndrome, dio su moje svakodnevice otkako znam za sebe. Stephanie Tyler na zabavan, prkosan i istovremeno dovoljno utješan način obrađuje teme očekivanja, granica, disonanci i potrebe da se svidimo drugim ljudima. Može li biti relevantnije od toga!?

erotica liberates women more than romance ever could, Caitlyn

Anicee Alvina as Alice in Successive Slidings of Pleasure (1974) Dir. Alain Robbe-Grillet

Dok sam pokušavala pronaći haljinu na Pinterestu koju sam vidjela prošlog mjeseca, naišla sam na ovaj tekst. U moru zgodnih žena, komada namještaja koje želim u svom domu i preskupih stanova, iskočio je naslov koji me natjerao da se zaustavim. U tekstu Caitlyn Richardson piše o tome kako je erotika, za razliku od romantike, zapravo prostor oslobađanja, ne zbog same seksualnosti, već zato što ženi vraća pravo na želju, maštu i narativ koji se ne mora završiti sretnim krajem. Govori o tome kako kultura i mediji romantiku često prikazuju kao jedini okvir u kojem žena može biti „ispunjena“, dok je erotika subverzivna jer dopušta ženi da bude subjekt, a ne samo objekt tuđe ljubavi. Caitlyn u nastavku daje i preporuke knjiga o erotici te objašnjava kako erotika postaje feministička filozofija, a upravo je ta vrsta svestranosti i dubine ono što najviše volim kod Substacka: pruža vam prostor da lako nastavite u istom smjeru i zaronite u samu srž teme, u nezaustavljivi vrtlog otkrivanja sličnog sadržaja, ako je to nešto što vas zanima.

The constant struggle to be articulate, Maeve

Kiki’s Delivery Service (1989) dir. Hayao Miyazaki @cinemamonamourpage

Svatko tko me poznaje zna da volim pričati. Mama bi rekla da mi je jezik brži od pameti, a trebale su proći godine da shvatim da je to zapravo istina. Često prvo što izađe iz mojih usta bude ono što pomislim, a tek nekoliko sekundi kasnije stiže mozak koji procjenjuje je li izrečeno bilo prikladno ili ne. Vjerojatno vam je do sada jasno da je anksioznost moj vjerni suputnik u takvim situacijama, zato mi je ovaj tekst tako dobro “sjeo”, osjećala sam se kao da čitam samu sebe. Konstantan strah od pogrešne komunikacije i nesporazuma, od neugode ako (ili bolje rečeno kad) kažem nešto “pogrešno”, postaje sve iscrpljujući. Ali što je to što nekoga čini elokventnim i jasno artikuliranim? Odgovor (ili barem razmišljanje o tome) možete pronaći kod Maeve, ne očekujte rješenje, ali ćete se nakon čitanja sigurno osjećati kao da vas je netko zaista saslušao.

adult hobbies worth trying, Ayushi Thakkar

Dekalog, Six (1989) dir. Krzysztof Kieślowski @cinemamonamourpage

Moja životna mantra je: Probaj sve! Imati sva iskustva ovog svijeta moja je životna fantazija. Voljela bih iskusiti penjanje na Mount Everest iako nemam nikakvu stvarnu želju to ikada učiniti, voljela bih odletjeti u svemir iako sam užasno uplašena od nepoznatog, putovati podmornicom do najvećih dubina iako čim ne vidim dno dok se kupam u moru osjećam kako mi srce brže kuca, želim snimiti film, izgraditi zgradu, heklati, biti kuharica, ali i modna dizajnerica… Drugim riječima, želim sve. Takvo odrastanje dovelo me je do toga da uvijek imam barem pet hobija u kojima sam podjednako loša, ali barem imam iskustvo, zar ne? I danas volim čitati o hobijima, spremam ih u male “foldere” u mozgu kako bih, kada osjetim da mi je život previše uniformiran i jednostavan, mogla izvući neki i krenuti u akciju. Ako želite u svoj odrasli, dosadni život unijeti malo kaosa i zabave, predlažem hobije! Ayushi Thakkar ima prilično dobre prijedloge.

your sadness is not a virtue, Giulia Spadoni Riva

Erotikon (1929) dir. Gustav Machatý @cinemamonamourpage

Svake druge tjedne na internetu se pojavi neki novi “Girl” trend s kojim se odjednom milijuni ljudi poistovjećuju: Clean girl, That girl, Soft girl, Mob Wife, Messy girl… mogla bih nabrajati u nedogled. Takva svakodnevna konzumacija dovela je do simptoma romantiziranja nekih toksičnih narativa, gdje se tuga, nesigurnost pa čak i autodestruktivnost pretvaraju u stil života. Umjesto da prepoznamo te emocije kao poziv na promjenu, učimo ih estetski oblikovati, učiniti “prihvatljivima” i “lijepo upakiranim”. Autorica piše o tome koliko joj je trebalo da sebi dopusti biti sretna, a da se pri tome ne osjeća površno ili glupo, i u toj misli leži mnogo istine. Ta povezanost između tuge i intelektualne dubine duboko je ukorijenjena u elitizmu, u ideji da su bol i melanholija znak promišljenosti, dok se radost promatra kao naivnost. Ono što mi se kod njezinog teksta posebno sviđa jest to što sve razlaže jednostavno i iskreno, bez pretencioznosti. Dakle, ako ste mislili da je biti “sad girl” kul, možda vrijedi preispitati zašto uopće vjerujemo da je sreća nešto čega se treba sramiti.

to be loved is to be known, Hannah Cao

An Evening in Paris (1967) dir. Shakti Samanta @cinemamonamourpage

Od izuzetne je važnosti zastati i prisjetiti se da oko nas postoje ljudi koji nas vole. Nije li to najljepša stvar koju ćete danas čuti? Iako je lijepo imati romantičnog partnera, u ovom slučaju mislim na prijateljstva. Od malih nogu, žene su ključni dio mog života, one su stup moje osobnosti i sve što danas jesam dugujem ženama: onima koje su me odgojile, onima koje su mi danas najbliže prijateljice, ili onima koje sam čitala, slušala ili gledala. Hannah Cao me svojim kratkim esejem podsjetila koliko je važno da vas netko stvarno poznaje, da prijateljstva mogu biti romantična, intimna i često zanemarena u mainstream kulturi koja se vrti oko vječne potrage za savršenim ljubavnim partnerom. Prijateljstva su suština koja nas uči kakvu vrstu ljubavi zapravo zaslužujemo, kako izgleda kada vas netko poznaje do kostiju i da znate da nigdje ne odlazi, a ako ipak ode, vratit će se s pralinama od bijele čokolade jer zna da ga volite najviše na svijetu.

questions to ask your friends, Dylan

Substack je idealna aplikacija za mene: odmah nakon što pročitam tekst koji je srcedrapateljski intiman i ozbiljno fenomenološki razrađuje sociološke teme, sljedeće na što naiđem je nešto poput ovoga. Sigurna sam da svi koji imaju prijateljstva koja traju više od pet godina znaju kako je to kad ste toliko uključeni i upućeni u živote jedni drugih da vam, kad se nađete na večeri, ponekad ponestane kvalitetnih tema za razgovor. Prošli ste kroz sve što se dogodilo ove nedjelje na poslu, nitko nema dramu s dečkom ili djevojkom, nitko nije nigdje putovao, a ni zajednička poznanica iz osnovne škole nije stavila ništa vrijedno spomena na svoj Instagram story. Ovakvi tekstovi su savršeni za subotnje večeri s prijateljima, kada samo želite razbiti monotoniju time što ćete na ovakav način pokušati još više zbližiti ekipu, ako je to uopće još moguće.

tbh, you all piss me off, aishcream

Malcolm & Marie (2021) dir. Sam Levinson @cinemamonamourpage

Ovo je nešto najrealnije što sam pročitala u posljednjih, pa sigurno, mjesec dana. Znate ono kad imate potrebu da sve kažete, da ne razmišljate tko će što misliti ili osjetiti? E pa upravo to se dogodilo u ovom tekstu. Autorica, vidno frustrirana, piše o online autentičnosti, odnosno o onome što se danas prodaje kao autentičnost. Razmatra lažnu transparentnost i ljude koji „dijele sve sa svojom publikom“ samo dok to lijepo izgleda i dok se može monetizirati. Njena frustracija je potpuno razumljiva – internet je postao mjesto gdje svaka emocija mora imati svoju estetsku formu i PR strategiju. Umor, bijes, tuga, pa čak i iskrenost više nisu iskreni ako nisu sadržaj. Tekst pogađa zato što nije ispoliran, zato što iz njega izbija ogorčenost koju autorica uopće nije uređivala, i upravo je to ono što ga čini tako osvježavajuće stvarnim.