Struk je službeno izašao iz mode, na jesen ćemo nositi siluete poput "oklopa"

Sjećate li se kontroverznog pojavljivanja Kim Kardashian na Met Gali 2019. godine u Mugler haljini ekstremnih proporcija? Ja, nažalost, da. Struk sužen do nadrealnosti izazivao je dojam boli čak i preko ekrana, simbolizirajući nestvarne standarde ljepote. Podsjetilo me to na onaj narativ kojem nas uče od djetinjstva: “žena si, navikni se da se za ljepotu trpi”, zbog kojeg sam jedva čekala odrasti kako bih dokazala suprotno. Nije to imalo nikakve veze sa strukom, koji sam na sebi obožavala, već isključivo s iskrivljenim vrijednostima i negiranjem stvarnosti u kojoj se žena svodi na fetišizirano tijelo. Ne moram ni naglašavati koliko mi je laknulo što se danas era pješčanog sata čini dalekom prošlošću, a osobito nakon revija za jesen-zimu 2025., koje su otišle u sasvim drugu krajnost: osnovni odjevni komadi poput majica, haljina, pa čak i remena, dosegnuli su vrhunac predimenzioniranosti. Sakoi su postali golemi, s naglašenim ramenima i još većim reverima, a torbe toliko velike da u njih može stati cijeli život. Ovdje je pretjerivanje u službi moći i samopouzdanja, slaveći žensku slobodu.

Počnimo od Saint Laurenta, koji nam je priredio veličanstven završetak Tjedna mode u Parizu. I ove sezone nastavlja se trend osamdesetih, ovog puta ne samo kroz moćno poslovno odijelo već i kroz boje – koje je Yves obožavao. Anthony Vaccarello poigrao se ženskom siluetom, stvarajući oblike koji su u gornjem dijelu tijela predimenzionirani, postepeno se sužavajući prema bokovima. Svaka prilika da se struk nazre bila je strateški onemogućena postavljenim džepovima. Jasno je da je Vaccarello prikrio središnji dio tijela, promovirajući drukčiju ideju ljepote. Umjesto idealizacije uskog struka od 23 inča, što ako snagu pronađemo u širokim ramenima?

Marie Adam-Leenaerdt očarala je kolekcijom koja je podsjećala na estetiku videoigre Minecraft. U stvarnosti, belgijska dizajnerica, poznata po utilitarnim krojevima, pronašla je inspiraciju u krutoj strukturi filca. “Igra ulogu odjevnog komada i oslonca istovremeno”, napisala je u svojim bilješkama. Manekenke su hodale u dizajnu koji je asocirao na brutalističku arhitekturu, dok je mekani materijal stvarao kontrast tvrdom oklopu. Suknje u električno plavoj boji i s leopard uzorkom protezale su se izvan granica ljudskog tijela—dopirući tik ispod grudi i šireći se prema bokovima, stvarajući doslovni štit nad strukom, s porukom: same biramo kada ćemo ga skinuti.

Sličan efekt postignut je i kod Hodakove, gdje je dizajnerica jednu manekenku odjenula u violončelo, istovremeno demonstrirajući svoj nekonvencionalni krojački stil, pretvarajući hlače u haljine, topove i jakne. No te hlače nisu bile ni visoko ni nisko rezane—one uopće nisu imale struk.

U Pradi su Raf Simons i Miuccia Prada postavili pitanje: Što danas znači ženstvenost? Kako je definiramo? Njihov je odgovor ležao u predimenzioniranosti. Nekada su žene tražile haljine koje savršeno prianjaju uz tijelo, ali danas tražimo udobniju alternativu—odijela i haljine izgledale su kao da su pet brojeva veće, do te mjere da se čini kako dizajneri ovim trendom reagiraju na fenomen ekstremnog mršavljenja potaknutog lijekovima poput Ozempica. Također, odabir haljina inspiriranih pedesetima, ali uvećanih do te mjere da gube svaki prizvuk senzualnosti, djelovao je kao komentar na prošlogodišnju opsesiju trad wife estetikom. Simons i Prada odlučili su nas vratiti na pravi put.

Stella McCartney, koja je svoju reviju održala u improviziranom poslovnom uredu, predstavila je kolekciju dostojnu Gordona Gekka, s ogromnim vunenim kaputima i sakoeima. Ipak, nisu svi dizajneri ove sezone odbacili definiciju struka. Na reviji Toma Forda, Haider Ackermann je pri svom debiju donio prepoznatljivu dozu seksepila, ističući struk kroz uske krojeve, unatoč dominaciji predimenzioniranog. Čak su i u kolekcijama Balmaina i McCartney postojali modeli koji su naglašavali središnji dio tijela, stvarajući dodatni kontrast u odnosu na krojeve koji su ga sakrivali.

Što smo naučili? Da bismo uspostavili ravnotežu, moramo iz jedne krajnosti otići u drugu, sve dok ženama ne vratimo autonomiju nad vlastitim tijelima – i to nije samo trend, već nužnost.