Što je hate watching i zašto uživamo u gledanju sadržaja koji mrzimo?
Bojana Jovanović13 siječnja, 2026
13 siječnja, 2026
Povezano: Sve u čemu se ne slažem s Carrie Bradshaw (i momenti koje razumijem)
Sve mane koje sam primijetila u razvoju likova, obradi tema, samom pogledu na svijet i načinu na koji se pristupa seksu, a u ovom slučaju pretežito muško-ženskim odnosima, nisu postojale kada je moj tinejdžerski mozak prvi put došao u kontakt s ovom serijom. Možda biste nakon svega ovoga pomislili da je to bio posljednji put da sam gledala SATC i da sam već nakon tih nekoliko epizoda dramatično zatvorila laptop i prihvatila da su se moji kriteriji za dobru seriju promijenili. Međutim, bili biste jako daleko od istine. SATC je, uz Gossip Girl, koja se također može tumačiti unutar ove teme hate watchinga, jedna od serija kojoj se najčešće vraćam, a sigurno je pogledam barem jednom godišnje u cijelosti. Ovo je vjerojatno najklasičniji primjer hate watching prakse ikad, ali hajdemo vidjeti zašto sam ja jedna od onih koja u njoj uživa.
Povezano: 10 neobjašnjivih zapleta u seriji Gossip Girl o kojima i dalje razmišljam

HBO
Hate watching je gledanje serije ili filma isključivo kako bi se do kraja doživjelo koliko je loš. Ne gleda se zbog priče, likova ili napetosti, već zbog komentara u stvarnom vremenu, zajedničkog zgražanja i nemilosrdnog seciranja kada krenu odjavne špice. Pravi hate watch nema nijednu iskupljujuću osobinu. Takva djela vrijeđaju sva osjetila. Kvare apetit. Čine da kava ima gori okus. Samim svojim postojanjem čine svijet mrvicu tamnijim mjestom. Gledatelji pokušavaju shvatiti ne samo kako je nešto ovakvo uopće snimljeno, već i kako je moguće da je čitava skupina producenata, urednika i direktora kimala glavom i rekla: da, to je to. Odlično je. Pokušavaju razumjeti kako su ljudi za ovo plaćeni, kako je projekt prošao sve filtere i kako se nikome, ali baš nikome, nije omaknuo komentar da svjedoče stvaranju nečega što zaslužuje biti na odlagalištu otpada.
Povezano: Likovi iz TV serija kojih se plašim više nego onih iz horora
Posljednjih nekoliko godina postalo je sasvim jasno da su, unatoč naporima dobronamjernih fanova da izvuku barem trunku smisla iz rebootanih franšiza svog djetinjstva, loše serije i filmovi tu da ostanu. Projekti koji žrtvuju priču, strukturu i osnovnu dramaturgiju u korist suvremenih poruka. Nastavci koji ignoriraju ono zbog čega je original uopće bio toliko voljen. Franšize i autori koji kao da su svjesno krenuli poništiti sve što je došlo prije njih. Ne samo da se ovaj trend ne usporava, već djeluje kao da se dodatno zahuktava.
Povezano: Svi A24 filmovi koji izlaze u 2026. godini
Povezano: 13 filmova koji će u 2026. puniti kinodvorane i privući najveći hype
U tom smislu, a i kao izvrstan nastavak mojih stavova prema originalu, koji je u odnosu na And Just Like That apsolutno remek-djelo, nastavak kultne serije Sex and the City savršen je primjer. Serija koja je uspjela otuđiti i stare fanove i potencijalno novu publiku, dok se pritom ponaša kao da su emotivna konfuzija i loše napisani dijalozi isto što i hrabrost. Tu je i The Rings of Power, Amazonov milijarderski eksperiment koji izgleda skupo, ali zvuči prazno. Halo je trošio oko deset milijuna dolara po epizodi kako bi likovi beskrajno razgovarali o stvarima do kojih nikome zapravo nije stalo. She-Hulk je, prema dostupnim podacima, koštala i do 25 milijuna po epizodi, a i dalje ostaje misterij gdje je sav taj novac nestao, osim ako netko zaista nije spakirao kofere i pobjegao u Panamu kako bi si osigurao novi početak. Da sam na njihovu mjestu, nakon ovakvog projekta, možda bi mi promjena identiteta i život u sjeni bili jedina preostala opcija.
Povezano: Koje knjige čita Carrie Bradshaw u And Just Like That…?

She-Hulk, imdb
Ni kino nije ostalo pošteđeno. The Matrix Resurrections djeluje kao film koji se istodobno samosažalijeva i ispričava zbog vlastitog postojanja. Jurassic World Dominion dokaz je da dinosauri nisu problem, već loši scenariji. Indiana Jones and the Dial of Destiny izgleda kao da je snimljen iz obveze, a ne iz potrebe. Fantastic Beasts: The Secrets of Dumbledore djeluje kao treći čin priče koja nikada nije imala pravi početak. Popis je dug i iz godine u godinu samo raste.
Povezano: Najbolji regionalni filmovi 2025. prema odabiru Katarine Bogdanović Kukle

Indiana Jones and the Dial of Destiny, Imdb
Mnogi mrze hate watching gotovo jednako kao i same loše serije i filmove. Još ih više nerviraju ljudi koji u tome pronalaze zadovoljstvo. Prema toj logici, dovoljno je da prestanemo gledati, uskratimo klikove i minute gledanja, pa će loš sadržaj sam od sebe nestati i završiti ondje gdje mu je oduvijek bilo mjesto, u povijesnoj kanti za otpatke. Zvuči lijepo, ali se baš i ne poklapa s načinom na koji suvremeni studiji funkcioniraju.
Jer ne nastaju svi hate watch fenomeni iz nečega što je nekada bilo dobro pa je kasnije krenulo nizbrdo. Postoje i oni projekti koji su od prvog kadra bili loši, ali su unatoč tome postali kultni. Riverdale je od početka bio logički kaos zapakiran u sjajnu ambalažu. Twilight je postao globalni fenomen iako su dijalozi zvučali kao da su pisani u pauzi između dva sata kreativnog pisanja. The Kissing Booth bio je od samog početka oličenje cringea, ali, kao što znamo, ništa od toga ih nije spriječilo da dobiju nastavke, fandom, memove i ozbiljan medijski prostor.
Povezano: Što je to što nas, čak i nakon 17 godina, ponovno vraća u svijet Twilighta?

Prime Video
Uzmimo ponovno And Just Like That… Još prije emitiranja prve epizode bilo je jasno da se ne radi o kratkom eksperimentu, već o projektu zamišljenom da traje. Govorilo se unaprijed o više sezona, a obnova serije došla je unatoč negativnim reakcijama i podijeljenoj publici. Gledanost je ostala maglovita kategorija, ali sama buka oko serije očito je bila vrednija od preciznih brojki. To je i srž problema. Stvarni podaci o gledanosti danas imaju manju težinu nego što publika pretpostavlja. Serije se produžuju i prije nego što itko zna koliko su doista gledane. Studiji igraju na duge staze, na vidljivost, na mogućnost da nešto „eksplodira“ u sljedećem krugu. A kada se pokaže da ljudima ne odgovara ono što gledaju, reakcija rijetko bude povlačenje. Češće je tvrdoglavo udvostručavanje.

HBO
Od svih naslova koje sam ovdje spomenula, samo je jedan doista povučen. The Idol, projekt kreatora Euphorije Sama Levinsona i The Weeknda, nestao je brzo i tiho (hvala svemiru što nas je poštedio tog užasa, ali opet ne mogu reći da se, tako lišena svih loših elemenata, nisam potajno nadala da ću dobiti materijala za još hejtanja), kao priznanje da ni skandal ni ironija nisu dovoljni da opravdaju potpuni nedostatak kreativnosti. No upravo zato što je iznimka, samo dodatno potvrđuje pravilo.
Povezano: Što će se događati u 3. sezoni Euphorije? Imamo 10 predviđanja

HBO
Ako netko i dalje čeka da se pojavi razuman glas s vrha industrije koji će reći da je dosta, da je vrijeme za bolje priče i smislenije likove, taj očito nije pratio zbivanja posljednjih godina. Isti ljudi koji su danas razočarani, su oni koji su ove projekte odobrili i gurali ih do kraja, uz goleme marketinške budžete. Zato kritika hate watchinga kao navodnog sabotažnog čina protiv „dobrog sadržaja“ ostaje bez pravog uporišta. Još uvijek čekamo dokaz da ignoriranje loših serija magično proizvodi bolje.
Povezano: Filmske zvijezde postaju besmrtne. Revolucionarna filmska tehnologija je tu
Iz istog razloga zbog kojeg gledamo i dobre stvari. Zato što je zabavno. Zabavno je secirati loš scenarij, loš dijalog i loše odluke. Zabavno je gledati Riverdale kako bez treptaja prelazi iz tinejdžerske drame u kriminalistički mjuzikl s kultovima. Zabavno je prisjećati se Twilighta i pitati se kako je jedna generacija ozbiljno shvatila tu ljubavnu priču. Hate watching nije plemenita disciplina, ali je učinkovita. Posebno u vremenu kada se industrija uporno vraća prošlosti. Rebooti, remakeovi, nastavci. Fanovi ne traže mnogo, samo nove priče koje imaju barem minimalno poštovanje prema onome što je već postojalo. Kada to izostane, hate watching ostaje kao način da se iz lošeg proizvoda izvuče barem neka vrsta zadovoljstva.
Na kraju krajeva, hate watching je alat. Način da se loše pretvori u nešto podnošljivo ili barem zabavno (znamo da to dvoje nisu uzročno-posljedično povezani). I dok po drugi put u šest mjeseci puštam SATC i duboko u sebi znam da ću, nakon što se odjavna špica posljednje epizode polako privede kraju, vrlo svjesno pustiti And Just Like That. Uz to postajem svjesna da od gomile limuna koje mi je život dao moram napraviti limunadu kako znam i umijem, a u ovom slučaju ipak ću dodati i nekoliko kapi gina kako bih cijeli proces učinila lakšim.