Film & Tv
Prvi put sam čula izraz “produkcijske vrijednosti” na satu filmske umjetnosti na fakultetu. Profesor – jedan od najboljih koje sam imala tijekom studija – govorio je o tome kako neki filmovi mogu biti po vašem ukusu ili ne, ali njihove “produkcijske vrijednosti” su neosporne. Svidio mi se taj izraz, a još više mi se svidjelo promatrati filmove iz te perspektive. Da ne ulazim previše u akademsku analizu, sažet ću to ovako: produkcijske vrijednosti obuhvaćaju sve što nema veze sa scenarijem, pričom ili izvedbama u filmu ili televizijskoj seriji – kostime, scenografiju, fotografiju, rasvjetu, glazbu – upravo tu se kriju te slavne produkcijske vrijednosti.
Da mi je netko na tom sveučilišnom predavanju rekao da ću nekoliko godina kasnije pripremati putovanje u Kolumbiju kako bih vidjela lokacije na kojima snimaju Sto godina samoće, iskreno, ne bih vjerovala.
Zanimljivo, na aerodromu, samo nekoliko minuta prije odlaska za Bogotu, ne razmišljam o produkcijskim vrijednostima Netflixove serije. U tom smislu, odlazim bez očekivanja, vrlo usredotočena na upijanje svega što mogu iz ponovnog čitanja najpoznatijeg romana Gabriela Garcíe Márqueza. No pitajući se, što će nam ispričati hrabri ljudi koji su se usudili režirati ga (Alex García López i Laura Mora) i kako su ti drugi hrabri ljudi, scenaristi (José Rivera, Natalia Santa, Camila Brugés, María Camila Arias i Albatrós González), uspjeli adaptirati tako složenu priču u pogledu vremena i likova.
Odgovore na ta pitanja imat ću kasnije, ali ono što ne mogu zamisliti jest koliko ću se ugodno iznenaditi kada otkrijem produkcijske vrijednosti serije koju su tako snažno oblikovale latinoameričke, a prije svega kolumbijske ruke. To je bio jedan od uvjeta koje je obitelj Gabriela Garcíje Márqueza postavila streaming divu kako bi prenijela prava na ovo djelo.
Vrijeme kao ključan lik serije Sto godina samoće
Rujan je 2023. godine, a adaptacija Sto godina samoće sada se čini stvarnom. Prošlo je toliko vremena otkako je Netflix potvrdio da ima zeleno svjetlo za početak produkcije (točnije, pet godina) da povezana pitanja na Googleu pitaju i “što se dogodilo sa serijom Sto godina samoće.” Pa, što se dogodilo? Za početak, provedena je istraga koja je trajala pet do šest godina. “Bilo je to bez osjećaja žurbe. S obzirom na to da je roman star više od 50 godina, vrijeme nije bilo presudan faktor,”, kaže Francisco Ramos, potpredsjednik sadržaja za Latinsku Ameriku u Netflixu. Ramos se nalazi u Ibaguéu, mojoj prvoj postaji, s Garcíjem Lópezom, na večeri gdje će s drugim novinarima podijeliti pregled onoga što ću sutra vidjeti.
Prolazak vremena ključan je lik u Sto godina samoće, ali i u priči o tome kako je nastala ova ambiciozna adaptacija. Tijekom cijelog procesa bilo je dovoljno vremena da se pronađu svi dijelovi potrebni za realizaciju, a najvažnije je da nije bilo žurbe da se dođe do filmskog seta. Priprema priče, odabir glumaca, lokacija i izgradnja scenografije bili su pažljivo isplanirani. “Snimanje započinje kao kreativna vježba, gdje smo okupljeni u sobi i raspravljamo sa scenaristima. No na kraju postaje logistički izazov u kojem zadatke treba izvršavati precizno, pritom učeći uglavnom iz napravljenih pogrešaka”, objašnjava redatelj.
Prilikom odabira voditelja ovog projekta primjetna je značajna dvojnost. Alex García López, koji dolazi iz Argentine, zahvaljujući svom iskustvu na kompleksnim, velikim produkcijama poput The Witcher i The Hidden World of Sabrina, donosi globalnu viziju u adaptaciju Sto godina samoće. S druge strane, kolumbijsku perspektivu osigurava Laura Mora, redateljica projekata poput Pablo Escobar: El Patrón del Mal i filma Los Reyes del Mundo, koji govori o mladima protjeranima na selo zbog nasilja u Medellínu.
Pogled s mjesta gdje smo večerali pruža se na poznate planine Ibaguéa, glavnog grada departmana Tolima. To je zelen, vlažan kraj (a postajat će sve vlažniji što se dublje uputimo u te predjele), a njegove planinske lance privlače turiste željne planinarenja. Godine 1955. Gabriel García Márquez boravio je ovdje tijekom snimanja filma Edip načelnik, za koji je napisao scenarij, sedam godina prije nego što je objavio Sto godina samoće. Bi li mu bilo drago vidjeti da se adaptacija djela, koje je smatrao neadaptabilnim, snima upravo ovdje? Nikada neću saznati, kao ni bilo tko od uključenih u ovaj projekt. Ono što mogu pretpostaviti jest da bi cijenio trud koji je produkcijski tim uložio kako bi pronašao i izgradio savršeni Macondo. Kolumbijski pisac također je godinama stvarao ovaj fiktivni grad koji je, za mnoge, oživio s romanom Sto godina samoće, no glasina o njemu bila je poznata i pojavljivala se u nekoliko priča prije toga. Kao vlastito ime, Macondo se prvi put pojavljuje u kratkoj priči iz 1954. godine Dan nakon subote, gdje se spominje kao hotel pod nazivom “Hotel Macondo”. Kao zamišljeni grad, prvi put se javlja u kratkoj priči Zima (1952.), koja će kasnije postati poznata pod nazivom Monolog Isabel dok promatra kišu u Macondu zahvaljujući objavi u časopisu Mito 1955. godine. Iste godine, u romanu Lišće u vihoru (La hojarasca), čitatelji su dobili priliku bolje upoznati ovo mitsko mjesto s karakteristikama koje će ih kasnije dočekati u Stotinu godina samoće.
Prije sljedeće stanice u općini Alvarado, pola sata od Ibaguéa, uzimam nekoliko trenutaka da napravim ovaj kratki pregled Maconda. Razlog tome je što postoji gotovo poetska paralela u načinu na koji su tvorci adaptacije i García Márquez pronašli ovaj nepostojeći grad, prvi tijekom svojih putovanja po Kolumbiji, a drugi među hrpom priča, pripovijedaka i bilješki. “García Márquez je nekoliko puta isticao da je za pisanje svake knjige prvo trebalo naučiti kako je napisati, a tek potom suočiti se s pisaćim strojem. Trebalo mu je gotovo dvadeset godina življenja u Macondu kako bi naučio pisati svoj roman Sto godina samoće“, napisao je Conrado Zuluaga, kolumbijski autor i urednik, u uvodu u antologiju Camino a Macondo.
Netflix produkciji nije bilo potrebno 20 godina, nego nekoliko putovanja kako bi se pronašlo ovo mjesto okruženo planinama, gdje se nalazi dio grada Macondo i kuća Buendíâ. Ostale lokacije raširene su po kolumbijskim departmanima La Guajira, Magdalena, Cesar i Cundinamarca. Na dan mog posjeta, snima se dio priče postavljen 1855. godine, vrijeme punog prosperiteta za Macondo i obitelj Buendía. Zajedno s grupom s kojom putujem, okruženi smo prirodom, s malo ili nimalo signala na našim mobilnim telefonima. Izdaleka, u kombiju u kojem stižemo, nemoguće je znati kako se ovdje odvija priča koja je kulturno naslijeđe Kolumbije.
Prva stvar koju treba znati kako bi se razumjela složenost ove produkcije je da su četiri različite verzije Maconda stvorene od nule kako bi se očuvala vjerodostojnost kroz vrijeme. “U ovoj produkciji, najveći izazov bio je protok vremena, jer je prošlo sto godina, a to utječe na konstrukciju, kostime, glumačku ekipu i sve aspekte. Sve je prilagođeno različitim povijesnim razdobljima”, kaže Diego Ramírez Schrempp, izvršni producent serije.
Kao što postoji paralela između zadatka proizvodnje i stvaranja Maconda u mašti Garcíje Márqueza, postoji i paralela s načinom na koji je lik iz knjige José Arcadio Buendía gradio grad koji mu je prikazan u snu. “José Arcadio Buendía, koji je bio najpoduzetniji čovjek koji će ikada biti viđen u selu, postavio je kuće tako da je iz svake bilo moguće doći do rijeke i opskrbiti se vodom, uz jednak napor, a ulice je osmislio s toliko dobrog smisla da nijedna kuća nije dobivala više sunca od druge u vrijeme vrućine. Za nekoliko godina, Macondo je postao uredniji i industrijski aktivniji grad nego bilo koji drugi poznat do tada, sa svojih 300 stanovnika. Bio je to zaista sretan grad, u kojem nitko nije bio stariji od trideset godina i gdje nitko nije umro”, napisao je autor Aracatace u fragmentu romana koji uvodi najbolje godine Maconda.
Ovdje su muškarci i žene ti koji svojom energijom odgovaraju patrijarhu grada. Bárbara Enríquez, scenografkinja, i Carolina Caicedo, producentica, dobar su primjer toga. Obje strastveno govore o iscrpnom radu koji je obavljen do sada. “Glavna konstrukcija (Maconda i kuće Buendía) nalazi se na zemljištu zvanom Finca Arizona. Napravili smo nekoliko dodatnih konstrukcija koje odražavaju evoluciju i gradnju grada. Izgradili smo ranč u La Guajiri i kako bismo unutar Maconda mogli prikazati protok vremena, izgradili smo tri grada koji su se razvijali u različitim fazama”, objašnjava Caicedo.
Na ovoj ravnici od 520.000 kvadratnih metara uzdižu se ulice s esencijom karipskog grada i šator od približno 800 kvadratnih metara, u kojem se nalazi kuća u kojoj obitelj Buendía živi, pati, plače i smije se. To je operacija koja uključuje 1.100 ljudi u svom vrhuncu rada. Jesmo li željeli magični realizam? Da, kao Melquiades, oni koji rade na ovom mjestu posjeduju duboko znanje koje ostavlja bez riječi sve koji su mu izloženi. Ne pretjerujem, dovoljno je samo ući u kuću – koja je još jedan lik u romanu – kako biste se uvjerili…
Unutar kuće Buendía
Pažljivo, u grupi, i s rastućom vlagom u zraku, slijedimo Barbaru, koja već poznaje svaki put kao vlastitu ruku. Kuća Buendía skrivena je poput čarolije, u sivom šatoru koji se počeo graditi u travnju 2023. Tada Barbara otkriva kuću kao da zna da će pokazati nešto zaista zanimljivo. “Sve što vidite u vrtovima je živo”, kaže dok vodi obilazak. Kuća je u svom najzelenijem izdanju, biljke u prednjem i stražnjem vrtu su funkcionalne, tu su kukuruz, kava, banana, begonije, sve što se spominje u romanu. Kako bi postigla autentičnost tako važnog elementa koji toliko govori o prirodi Kolumbije i izdvaja se na stranicama García Márqueza, rad na krajoliku izvodila je Kolumbijka Marta Duque, koja se pak oslonila na knjigu Flora de Macondo Santiaga Madriñana, izdanu 2014. godine, koja pomno analizira vrste spomenute u priči.
Iako šator izgleda zatvoren, prirodno svjetlo prolazi kroz njega, a to je zapravo dizajnirano na taj način. “Prirodno svjetlo još je jedan izvanredan element, zahvaljujući otvorenom dijelu šatora koji omogućuje karipskom svjetlu da ulazi kroz prozore”, kaže Enriquez. Ovo je doista magično jer slika koju pruža je fascinantna: u središtu kuće svijetli kesten, drvo na kojem će lik José Arcadio Buendía na kraju biti vezan, bez traga zdravog razuma (kojeg je, iskreno, rijetko imao), no ovo nije stvarno, to je arhitektonsko i skulpturalno djelo, napravljeno od cementa i žičane armature kako bi izdržalo kaotičnu scenu.
Nakon šatora, kuća je dovršena za tri mjeseca, a zatim je dodan još jedan kat u 19 dana. Bárbara Enríquez to opisuje kao “značajan inženjerski poduhvat”, ali unutar njega ima i mnogo umjetnosti. Hodnici otkrivaju spavaće sobe likova, blagovaonicu, dnevne boravke i, naravno, onaj laboratorij alkemije koji je donio toliku nevolju Úrsuli Iguarán. “Dekoracija kuće inspirirana je doslovnim citatima iz knjige, poput, na primjer, blagovaonice za 12 osoba i umjetničkih djela s djevojkama i cvijećem. Iako smo pratili mnoge doslovne citate za dekoraciju i prostore, napravili smo i prilagodbe kako bismo uključili sve sobe spomenute u priči”, kaže dizajnerica.
Umjetničku režiju potpisuju Óscar Tello i Catalina Ángulo, a na njihovom dijelu rada bilo je ogromno istraživanje kako bi ovaj set izgledao kao nastanjeni dom: namještaj je prikupljan iz kolumbijskih antikvarijata i muzeja, laboratorij Joséa Arcadia i Aurelijanova srebrnarska radionica napravljeni su što funkcionalnije, pa su istraživali instrumente koji su postojali u to vrijeme, a koji su nasumično raspoređeni po prostoru.
Činjenica da je serija snimana u Kolumbiji nije bila jedina želja obitelji García Márquez. Za Rodriga García Barchu, njegovog sina, produkcija je morala biti kolumbijska. “Rodriga je zanimalo da serija ne bude samo kolumbijska, već da također doprinese razvoju kulturne industrije zemlje, ostavljajući značajnu industrijsku i profesionalnu baštinu. Smatramo da su kulturne industrije ključne, jer ne samo da stvaraju zaposlenje, već i promiču veću sofisticiranost u našim načinima komunikacije kao ljudskih bića”, objasnio je Francisco Ramos dan prije. U ovoj kući, a i dalje, u selu Macondo, to je očito. Materijali poput pločica i palminih krovova nabavljeni su od dobavljača iz regije, dok su drugi elementi, poput posteljine u sobama i keramike, rađeni s lokalnim majstorima (ukupno je više od 150 majstora iz raznih zajednica bilo uključeno u produkciju).
Prije nego što krenem na sljedeću etapu svog putovanja, Bárbara Enríquez dijeli emotivnu vrijednost kuće Buendía. Svaka osoba koja je pročitala Sto godina samoće zna da je ova kuća više od četiri zida, to je prostor sa simboličkom vrijednošću jer se razvija i propada zajedno s obitelji. Nastavljajući s paralelama, postoji i vrlo snažna veza između dizajnerice produkcije i lika Úrsule Iguarán, žene koja je svoju kuću izgradila vlastitim trudom i znanjem. “Za mene, Úrsula personificira kuću; njezino raspoloženje je odraženo u njoj. Kako Úrsula stari, kuća se također mijenja. Ova povezanost čini održavanje kohezije manje teškim, jer se sve odražava u kući”, objašnjava.
Ova emocionalna težina također znači da zgrada unutar ovog šatora ima svoju vlastitu dušu. “Proveli smo opsežna istraživanja o eri i povijesti Garcíje Márqueza, tako da je (kuća) puna detalja. Svaki žuti cvijet koji vidimo je tu jer je on rekao da donosi sreću. Knjiga je puna stvari koje se odnose na njegovu biografiju, uspomene i djetinjstvo, sve je tu.”
Na ulicama Maconda
Gabriel Eligio Torres García je jedan od preživjelih Gaboovih nećaka. U svojoj knjizi Kuća García Márqueza, punoj obiteljskih anegdota, napisao je da je Margarita, Gaboova sestra koju su najbliži zvali “Margot”, bila djevojčica koja je jela prljavštinu i “uživala u njoj kao u deliciji od bogova”, poput Rebecce, te misteriozne djevojke koja dolazi u kuću Buendía s vrećom kostiju. Danas njezino ime nosi jedna od ulica u gradu izgrađenom za Netflixovu adaptaciju, a jedno je od mnogih imena na zidovima zgrada, svi koji su počast autorovim rođacima. Da bih dočarala razinu detalja, ploče s imenima ulica oslikali su majstorski radnici, a neke od slika zajedno s titulama uzete su iz obiteljske fotografske arhive.
Ovo je Macondo iz njegovih zlatnih dana, svuda su trgovine, trgovina cigara, trgovina hranom, radionica stolara, Hotel Jacob u kojem su boravili Turci kada su stigli u grad… Ukratko, ovo mjesto, koje je potpuno scenografija i koje nema niti jednog stanovnika, nekako je živo, jer uspomene Gabriela García Márqueza, koje su živjele u njegovim fikcijama, nisu bile ništa drugo doli njegova ljubav prema djetinjstvu u Aracataci, karipskom mjestu u kojem je odrastao.
To daje posebnu vrijednost biti ovdje, hodati, gledati fasadu kuće Buendía (koja je sagrađena odvojeno od šatora), trgovinu Úrsule Iguarán gdje su na pultu postavljene njezine kristalizirane životinje, trgovinu Pietra Crespija s mnoštvom najzanimljivijih igračaka i figura (sve iz antikvarijata, restaurirane od strane kolumbijskih umjetnika ili izrađene od drva od strane zanatlija).
Danas je paradoksalno reći da Macondo ne postoji, jer je u mašti nebrojenih čitatelja i, naposljetku, tu je (za sada), izgrađen zahvaljujući inženjerskom radu koji je započeo u studenom 2022. godine, u izgradnji od 40.000 četvornih metara. Ništa od onoga što vidim nije postojalo prije početka projekta, 16.000 autohtonih biljaka s Kariba preseljeno je kako bi vrtovima kuća dali obalu, morali su se stvoriti kanali kako bi se spriječila poplava (ovo je geografsko područje u kojem puno pada kiša), a podzemni sustav električne energije također je bio potreban.
Tu su i stabla badema i crkva na glavnom trgu. Uredi Apolinara Moscotea dobar su pokazatelj vremena koje se snima, jer govore o političkom okruženju Sto godina samoće, kada konzervativci počinju stjecati vlast i to ističu slikanjem svojih kuća u plavu boju. Tu je i ljekarna, gdje se ponovno primjećuje trud da se svaki mali detalj replicira s povijesnom vjernošću; na fasadi se nalazi natpis “Doktor Septimus”. To je bio pseudonim koji je García Márquez koristio za vrijeme svog boravka u El Heraldu.
Tura završava u školi, iznenađujuće cool mjestu zahvaljujući svojoj visokoj gradnji. Unutra, dugi stolovi postavljeni su kao u lancasterskom obrazovnom modelu iz 19. stoljeća, gotovo jednako dugi kao stol za koji se priprema vrlo posebna večera za našu grupu, ukrašena živopisnim cvijećem. Na svakom mjestu nalazi se kutija koja štiti malu zlatnu ribicu s tirkiznim okom. Nije je napravio Aureliano Buendía, ali filigranski je precizna i, poput mnogih stvari u povijesti, predstavlja prolazak vremena i usamljenost.
Što će vrijeme učiniti sa svime što sam danas vidjela? Kulise su napravljene s evolucijskim faktorom na umu, kako bi se demontirale i modificirale kako povijest bude napredovala; Macondo i kuća Buendía koju sam danas vidjela neizbježno će biti uništeni. Mala zlatna ribica koja će na kraju biti pohranjena u mojoj kutiji za nakit dobar je podsjetnik da sam mogla vidjeti kako je nastala najsvjetlija faza Sto godina samoće.
Nekoliko mjeseci nakon mog posjeta Kolumbiji, imala sam priliku pogledati prve epizode serije, neposredno prije njezine službene premijere. Prva epizoda dovoljna je da shvatim što je Francisco Ramos mislio kada je rekao da su željeli održati integritet priče. “Bili smo vrlo pažljivi i detaljni u dekonstruiranju teksta”, rekao je na toj večeri pred planinama Ibagué. Alex García López objasnio je da su scenaristi morali “uravnotežiti montažu i staviti veći naglasak na kronologiju kako bi olakšali razumijevanje”, dok su istovremeno pazili na suštinu priče i likova.
Istina je da ukus ili nezadovoljstvo konačnim rezultatom adaptacije ovisi o gledatelju; njezini kreatori, zapravo, svjesni su da ne mogu zadovoljiti sve. Međutim, postoji nešto o čemu bih voljela da mnogi razmisle kada budu gledali seriju nakon što pročitaju ovo putovanje: stotine ruku s kojima je serija izgrađena, s istim žarom s kojim je José Arcadio Buendía vodio Úrsulu i cijeli njezin grad da pronađu more. Proizvodne vrijednosti, kako ih nazivaju, ova serija, vjerojatno jedna od najambicioznijih i najvećih ikad proizvedenih u Latinskoj Americi, ih posjeduje.
VOGUE RECOMMENDS
