Staša Bajac ekskluzivno o novom filmu u kojem glavni glumac ne progovori ni riječ

Jedne noći u Mitteu, u Berlinu, put mi je prepriječio snop svjetlosti iz prolaza između zgrada. Ušla sam unutra i vidjela da je netko zaboravio ugasiti svjetlo u trgovini marokanskih tepiha čiji su zidovi bili potpuno od stakla. Tepisi su se prostirali po podu, a ako se dobro sjećam, i po stropu. Gledali su na gusto, zeleno unutarnje dvorište. Pomislila sam da u životu nisam vidjela ljepšu lokaciju za film. To je bilo prije osam godina, kada je scenarij i napisan. U međuvremenu sam se vratila u Beograd, pa je i priča premještena ovdje, ali Maroko je ipak ostao, zamišljeno i sjetno započinje razgovor Staša Bajac, višestruko nagrađivana dramska autorica i scenaristica, te odbrojava dane do svjetske premijere svog redateljskog debija na nadolazećem Bašta festu, koji se ove godine po 12. put održava od 3. do 6. srpnja na predivnoj lokaciji pokraj jezera u Bajinoj bašti.

Uvijek me je zanimalo kako umjetnici daju naslove svojim umjetničkim djelima, pa nisam mogao odoljeti da i nju to ne pitam i to odmah, jer čini mi se da, koliko god pokušavali odgonetnuti što se krije u naslovu jednog filma, teško da bismo mogli znati više od njegove autorice. Dugo godina pratim njezin rad i ono što mi se posebno sviđa je što se nikada ne boji staviti u neke uloge u kojima se dosad nije okušala. Pisci, a ponajviše scenaristi, po nekom automatizmu, htjeli to ili ne, budu gurnuti ili sami sebe gurnu u određene ladice iz kojih ne izlaze godinama, međutim, to nije slučaj sa Stašom Bajac. Diplomirala je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a magisterij nastavila na Sveučilištu umjetnosti u Berlinu, na smjeru narativni film i audiovizualne tehnologije. Pohađala je međunarodne programe podrške i usavršavanja, kao što su Berlinale Talents, Sarajevo Talent Campus, Torino Film Lab i drugi. Napisala je scenarije za dva nagrađivana filma: „Vlažnost“, premijerno prikazan na Berlinale Forumu, kao i „Asimetrija“. Pisala je i predloške za kratke filmove: „Četvrtak“, „Ponuda i potražnja“, „Prostor između nas“, „Dvoje“, koji su na sličan način oduševljavali publiku i žirije međunarodnih festivala. Međutim, evo, po prvi put se usudila i sama režirati svoj film. Obradovala me vijest o premijeri, ali nekako nisam mogao da je ne pitam kako je pristupila baš ovom projektu, jer me zanimalo kako se stvara distanca od vlastitih misli: Zanimljivo što me to pitaš, jer baš zato što je od pisanja scenarija prošlo osam godina, sve vrijeme sam se osjećala vrlo daleko od svojih misli. I zapravo sam ih i gledala drugim očima, jer jedva da sam naslućivala tu sebe koja je to napisala. U tom smislu, nakon dugo vremena osjećala sam se potpuno rasterećeno i jedina odgovornost bila mi je da se svi koji su uključeni u proces osjećaju isto tako. Zajedno smo u tom materijalu tražili nešto što nam je sada i ovdje zanimljivo.

Nevjerojatna lekcija, da bavljenje filmom može biti zabavno, a ne suhi stres, i da to niti na koji način ne ugrožava predanost radu i kvalitetu onoga što napravimo.

Zanimljivo je kako postoji ta neka predrasuda, točnije zabluda, da je mnogo lakše snimiti kratki nego dugometražni film. Ali, je li isti slučaj i s pisanjem scenarija, pitam je: Samo snimanje je sigurno lakše, jer jednostavno kraće traje. Ali što se tiče pisanja, meni je forma kratkog filma uvjerljivo najteža – a pisala sam i serije, i dokumentarce, i dugometražne filmove, drame, roman… Vrlo je čudna forma, jer ti ne dopušta da ijednu misao razviješ. Budući da ja ne znam napisati kratki film koji ima početak, sredinu i kraj, Maroko počinje kao udar meteora, a zatim ima strukturu dvostrukog, pa trostrukog dna. Kao da svakim dijelom propadaš dublje. Možda zapravo ima samo sredinu, i onda beskonačan kraj! Očigledno je da je Maroko po svemu sudeći drugačiji film, ne samo zato što počinje neočekivanim zapletom u kojem se glavna junakinja, godinama nakon što je napustila partnera, vraća i traži oprost. Ipak, želim znati što bi Staša Bajac rekla o svom filmu da ga je samo gledala, a ne i režirala: Hana se vraća u Igorov život s pretpostavkom da se ništa među njima nije promijenilo, a istovremeno i da se on promijenio, samo zato što se ona promijenila. Također, film govori o obrascima koje ponavljamo u odnosima, sve dok se ne pozabavimo sobom – sobom u tim odnosima, sobom u drugim ljudima. A da je film samo gledala, kaže: Rekla bih da je Ivana Vuković genijalna glumica.

Super je što je spomenula casting, jer čini se da je to uvijek jedan od najtežih dijelova posla kada je film u pitanju. Osim fenomenalne Ivane Vuković, u filmu jednu od glavnih uloga tumači i sjajni Milan Marić, kao jedini muškarac u filmu koji šuti od početka do kraja. Zanimalo me što se zapravo krije iza te njegove tišine, kakvu poruku ona nosi: Ti se, kao kolega, sigurno sjećaš da su nas na fakultetu učili da ne postoji pasivan junak, pogotovo ne pasivni glavni junak. Navodno, on mora biti pokretač radnje. A meni je bilo baš zanimljivo napraviti film o čovjeku kojem se cijelo vrijeme stvari jednostavno događaju. Čovjeku o kojem saznajemo iz usta drugih. I koji, dok se to događa, upravo to i spoznaje o sebi. U scenariju je zapravo bila jedna jedina replika, ali smo na setu zaključili da je nepotrebna.

Ako ste barem malo zagrizli ili se upoznali s poetikom Staše Bajac, znate da njezina djela karakterizira duboki društveni angažman, istraživanje rodnih uloga, nasilja i razbijanje tabua tradicionalnog Balkana, s jasnim ciljem da publiku potakne na razmišljanje. Osim svega što je do sada radila, bila je i autorica vrlo uspješne serije „Ona se budi“, koja u pet epizoda govori o rodnoj nejednakosti, položaju i emancipaciji žena u Srbiji. Zato ne mogu propustiti priliku i pitati je o položaju žena u filmskoj industriji. Kakva je situacija danas, s obzirom da je na ovogodišnjem Bašta festu prisutno čak 18 redateljica? Mislim da je prekrasno i važno što ih je toliko ove godine, jer to nešto govori o tom festivalu. Nešto čime se Venecija i Cannes baš i ne bi mogli pohvaliti.

Ovo kažem jer mislim da prepreku više čine ljudi koji predstavljaju sisteme moći i fundinga. Ženska sposobnost, kreativnost i pamet zaista nikada nisu bili problem.

Ove godine Bašta fest nastupa pod sloganom: Počni iz svog dvorišta, što direktno odražava selekciju i program pod vedrim nebom. Tijekom četiri dana, publika će imati priliku pogledati filmove iz Srbije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Francuske, Brazila, Turske, Litve, Austrije, Belgije, Španjolske, Irana, Argentine, Kolumbije, Čilea, Malezije i Engleske. Bašta fest posebno je ponosan što među njima ima čak 11 filmova iz regije. Što se tiče Staše, ona je spremno podijelila svoj popis želja za gledanje: Festival otvara film Nebojše Slijepčevića „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, koji je osvojio Zlatnu palmu. Cijelu našu regiju i dalje doživljavam kao jednu cjelinu, jedno kulturno područje, i takav uspjeh susjeda nešto je što bi nas sve trebalo neizmjerno veseliti. Taj sam film, zbog festivalskih slučajnosti, već pogledala tri puta, ali s nestrpljenjem očekujem i film Nađe Petrović ‘Miris svježe boje’, koji je prošle godine osvojio nagradu u Sarajevu, kao i film Emilije Gašić ‘78 dana’, koji zatvara festival.

Neizbježna je priča o regiji i povezivanju kulturnih radnika bivše Jugoslavije, što mi daje dobar povod da započnem razgovor o tome što joj se sviđa kod drugih, a čega nema kod nas: Pa, eto, kao da sam ti djelomično odgovorila spominjući Nebojšin film. S druge strane, kolege iz Hrvatske su svjetlosnu godinu ispred kad su u pitanju uvjeti u kojima rade. Podrška je znatno bolja i organiziranija. Ja stvarno više ne vjerujem u priče da se vrhunska umjetnost rađa iz siromaštva i nelagode. Zato mi je uzbudljiva ideja da netko radi slobodno, jer mu sustav pruža tu slobodu. Da ti dam manje apstraktan odgovor – svima od srca preporučujem da pogledaju film Fiume, o Morte Igora Bezinovića, koji je ove godine oduševio Rotterdam. Taj film je čista radost.

Dok razmišljam koliko je komplicirano snimiti film, makar i od samo pet minuta, i koliko je zaista često stvar sreće i povoljnog rasporeda zvijezda uspjeh nekog projekta, ne mogu ne primijetiti iznimnu hrabrost i posvećenost Staše Bajac koja unatoč svemu stvara i bori se za svoje mjesto pod suncem. Trenutno, zajedno s Mašom Nešković, razvija epizode serije prema vlastitom bestseleru „Ruka u vatri“, koji je nedavno bio u užem izboru za najbolji kriminalistički roman godine. Spontano započinjem razgovor o sretnom završetku, odnosno vjeruje li u njega ili misli da se on događa samo na filmu: Pokušavam se sjetiti kada sam zadnji put gledala film sa sretnim završetkom? Možda upravo onaj koji sam ranije spomenula, možda ‘Fiume’ o Morte ima sretan završetak, jer se bavi fašističkim zapovjednikom, a talijanska vojska se na kraju ipak povukla iz Rijeke. Vjerujem u milijun malih srećnih završetaka svakog dana. Evo, na primjer, cijeli sam tjedan mislila da sam izgubila novčanik i da ću morati otkazivati kartice i vaditi novu osobnu iskaznicu. A onda sam ga jučer izvukla s dna džepa torbe za teretanu. To je stopostotni sretan završetak.

Ipak, kao što vidimo, dobre stvari se nekima od nas zaista događaju. Baš kao i dobri filmovi, iako često mislimo drugačije.