Posjetili smo kreativni duo Stanislavu Pinchuk i Ennisa Ćehića u njihovom domu u Sarajevu

Neposredni, iskreni, životni, Stanislava i Ennis odmah su mi se dopali kao par s kojim bih mogla provoditi sate čavrljajući za ovim velikim stolom gdje smo sjedili. Iznimno ugodna energija koju sam osjetila već i prilikom prvog zoom calla kada smo dogovarali ovu priču, poprimila je i svoj fizički oblik, baš ovdje, u njihovom sarajevskom kutku.

Malo tko u regiji (a i šire obzirom da je djeluju na međunarodnoj sceni) nije upoznat s ovim kreativnim parom. Stanislava, multidisciplinarna umjetnica, najpoznatija je po svom radu na mapiranju podataka o promjenama topografije ratnih i konfliktnih zona (The Theatre of War može se trenutno pogledati u galeriji Voloshyn na Manhattanu dok su joj pojedini radovi uvršteni u stalne kolekcije muzeja i galerija u Kini i Australiji). Ennisovu prvu zbirku priča Sadvertising (koju je za australsko tržište izdao Penguin Random House, a za bosansko Buybook) kritičari su nahvalili kao izvrsnu satiru kapitalizmu. Ono o čemu sam ja poželjela saznati više jest kako izgleda životni prostor takvog jednog umjetničkog para?

Tog sunčanog jutra u Sarajevu sve je bilo jednostavno i baš kako treba, Stanislava i Ennis sišli su po kroasane, skuhali nam kavu, pustili glazbu nakon čega smo kliznuli u jedno cjelodnevno ugodno druženje. Ajla je zapravo bila prva osoba koja je fotografirala naš stan kad smo ga tek kupili 2021., dok je još bio u potpunom kaosu. Tada je uopće nismo poznavali, ali trebala joj je autentična i gruba lokacija za modno snimanje, pa smo joj dali ključeve našeg stana, i to je bilo to, govori mi Stanislava o tom zatvaranju kruga kada smo pozvali sarajevsku fotografkinju Ajlu Salkić da za Vogue Adria snimi ovu priču. Naime, prije koju godinu ovaj je stan bio ruina koju je tek trebalo urediti, a oni su se prilično brzo i bez puno razmišljanja bacili u to, pitam ih je li nekad bolje skočiti odmah na glavu. Kažu da nije bilo puno prostora za razmišljanje. Kad su stigli u stan, dočekalo ih je veliko iznenađenje: sve je bilo uništeno. Nije bilo WC-a, ni umivaonika, ni kuhinje – ništa. Tako da nismo mogli živjeti u stanu. Morali smo naći majstora u roku od dva dana i smišljati odmah kako dalje, iz dana u dan. Bilo je potpuno kaotično, ali zapravo sam sretna što se to dogodilo na ovaj način, prepričava mi Stanislava dok se Ennis nadovezuje, sklon sam pretjeranom planiranju, ali puno sam naučio iz brzih odluka koje smo donijeli kad smo renovirali stan. Spontanost je definitivno potrebna u životu, a mislim da je još važnija kod velikih odluka poput ove. Značajno smanjuje težinu straha.

Nakon prvog velikog stresa oko renovacije novog doma, Stanislava i Ennis dalje ne žure s procesom uređenja. Naš dom je više kontinuirani razvoj, polako raste s komadima koje oboje volimo. Ali uvijek smo se slagali da želimo zadržati minimalizam kako bismo očuvali osjećaj prostranosti i magije stana, ističe Ennis i dodaje kako je biblioteka značajan prostor za njih oboje strastvenih čitatelja, a i za njega kao pisca. Određeni dijelovi biblioteke imaju posebno značenje za mene, poput pete police, drugog reda, na kojoj se nalazi moja kolekcija knjiga Hermanna Hessea koju gradim već više od desetljeća. To su izdanja iz 70-ih koje je dizajnirao Milton Glaser, i uskoro ću je zaključiti. Dodaje i kako jako voli priču o drvenim postoljima koje primjećujemo razbacane po stanu, a izvorno su dizajnirani za izložbu koju je Stanislava imala u Heide Museum of Modern Art u Melbourneu. Nikada nisam mislio da će se preseliti s nama, ali sada se osjećaju kao bitan dio našeg doma.

Stanislava ovdje nastavlja priču simpatično: Da budem preciznija – Ennis je bio spreman tražiti razvod kad sam mu rekla da svi moji blokovi dolaze u Sarajevo! Ali zapravo su bili jako korisni, pogotovo jer nismo došli ovamo s puno namještaja, pa su ti modularni kubusi izvrsno poslužili po kući. I tri godine kasnije, još uvijek ih koristimo za sve — vidite, još uvijek su naš stol za kavu. Zapravo, jedva čekam da oslobodim neke, kako bih ih konačno mogla odnijeti u svoj studio.

Što se tiče namještaja i detalja u stanu, oni odražavaju povijest ovog kraja, gotovo da možete osjetiti svaki imperij koji je prošao kroz ovo područje. U kuhinji su to turski osmanski pribor za jelo; u predsoblju austro-ugarski ogledala i lusteri; a kroz stan, lampe i fotelje iz svemirskog doba Jugoslavije, tu su i tradicionalni slavenski vezovi, a sve to pomiješano s modernom umjetnošću koju su prikupili. Stvarno volim prvi komad namještaja koji smo kupili posebno za ovaj stan, a to je zelena stolica u dnevnom boravku. To je dio sustava sjedala koji je arhitekt Zlatko Ugljen dizajnirao za svoj Hotel Visoko 1974. godine, a ja sam veliki obožavatelj njegovog rada. Stolica je došla od fantastične restauratorice namještaja Lejle Selimović, koja ima radionicu u Zenici pod imenom Woodsurgery. Dvije sive Stol Kamnik stolice također su od nje, kaže mi Stanislava kojoj upućujem identično pitanje o omiljenom dijelu stana. Naravno, volim biblioteku. Naši prijatelji Lucy i Vernes iz Projekt V Arhitekture su je dizajnirali, i stvarno je prekrasna. Oni su također radili ormar s ogledalima u našoj spavaćoj sobi. Volim ležati na sofi na suncu i čitati, gledajući sve ostale knjige koje tek treba pročitati – to me definitivno inspirira. A također uživam u kombiniranju svojih knjiga s Ennisovim, jer postoji toliko autora koje možda ne bih čitala inače. Ennis me voli zadirkivati da u vezu donosim samo ‘knjige s ilustracijama’… iako to nije istina. Dakle, želim da to ovdje uđe u zapisnik! (smijeh)

Ennis voli osjećaj volumena u ovom stanu, visoki stropovi i otvoreni prostori čine ga prostranim. Dosta inspiracije dolazi mi samo od šetnje kroz njega, pogotovo kad svjetlost prodire kroz prozore i osvjetljava dijelove podova, knjige, lampe ili sitnice na našem stolu za kavu. Ali također cijenim i njegove manje prostore, poput smočnice, koja je slabo osvijetljena i pomalo natrpana. Stanislava mi skreće pozornost na kuhinju. Oboje volimo kuhati, zbog čega smo se odlučili za kuhinju od nehrđajućeg čelika, kao u restoranu. To je vjerojatno drugo srce stana. I zato što je stvarno mala, uvijek tu završimo u sjajnim, intimnim razgovorima koji se gotovo nikada ne dogode u većim prostorijama u stanu. Odmah me prisjetila i mojih potvrdnih iskustava kako svaki tulum uvijek završi u kuhinji, ima neka tajna veza između tuluma i kuhinja, pomislim.

Impresivna mi je kreativna energija koju dijele, i koju prenose na mene, a njihov je dom refleksija upravo tog prisutnog sklada. Obzirom da su oboje umjetnici, zanimalo me kako njihov zajednički prostor doprinosi tome i je li to uopće odvojivo. Umjetnost i literatura su dobar tim, a naš stan to dobro odražava. Pun je naših nagomilanih knjiga, umjetnina i skulptura, što ga čini i životnim prostorom i neprestanim projektom naših kreativnih života. Otkako sam drugu spavaću sobu pretvorio u svoj ured, moj rad nikada stvarno ne napusti dom, ali trudim se ograničiti ga unutar tog prostora kako bih stvorio neku vrstu odvajanja. Slično tome, Stanislava je apsolutni radoholik u svom studiju koji se nalazi niže niz ulicu, a posao pokušava ne donositi kući. Ne smeta mi kad je moj radni prostor više kaotičan i neuredan, pa je također lijepo da je naš stan i naš zajednički život zdrava pauza od toga.

Obzirom da i mene samu ponekad muči definicija prostora u kojem živimo, pitala sam ih što za njih znači životni prostor. Za mene, to je prostor koji može prihvatiti život kakav se događa. I sretan i tužan. Prostor koji je tu za nas, i za ljude i životinje koje volimo. Dakle, idealno, prostor koji odražava ljubav koja je u njemu, koju možete osjetiti kad uđete. To je najbolja stvar u domovima. Ennis duhovito dodaje: A ja bih trebao biti pisac?

O prvom zajedničkom susretu…

Pitam ih kako je izgledao njihov prvi susret, tamo u dalekoj Australiji gdje su oboje živjeli godinama prije povratka u naše krajeve. Stanislava je započela: Upoznali smo se na jednom predavanju, a nakon toga smo otišli na brzo piće kako bismo razgovarali o tetovaži koju je Ennis imao na umu. Imala sam otprilike 45 minuta slobodnog vremena prije večere, ali tih 45 minuta pretvorilo se u tri sata… toliko sam zakasnila! A to piće je postalo, sasvim neočekivano, jako uzbudljivo! Sljedeći put kad smo se vidjeli, tetovirala sam kartu Bosne na njegovu ruku… i evo me, sedam godina kasnije, živim s njim u Bosni! Nisam propustila čuti niti Ennisovu perspektivu ovog susreta. Taj prvi razgovor osjećao se poput navale adrenalina. Izašao sam iz tog bara intenzivno zainteresiran za sve vezano uz Stanislavu i nisam mogao dočekati da je ponovno vidim — ali morao sam čekati tri ili četiri mjeseca jer je bila odsutna. Kad se vratila, sjećam se da je rekla da ima slobodno za tetovažu u ponedjeljak ili petak, ali nisam htio birati. Pa sam rekao: ‘Izvest ću te na večeru u ponedjeljak, a u petak ćemo zaključiti tetovažu.’

O tome kako su odlučili živjeti u Sarajevu…

U Europu su se odlučili preseliti odmah nakon što su se upoznali, u međuvremenu su oboje putovali zbog posla, a putem su polako odlučivali gdje bi mogli živjeti. Ennis je 2019. proveo u Sarajevu pišući svoju knjigu Sadvertising, Stanislava bi odlazila i dolazila, a baš u tom periodu su se oboje zaljubili u grad. Iz Australije su nastavili sanjati i maštati o životu ovdje, kada su online pronašli ovaj stan, oboje su instantno rekli – To je to! Kad je došlo do ozbiljnog odlučivanja, ja sam postao malo neodlučan. Predložio sam i druge gradove; mislim da sam se bojao trajno vratiti u zemlju svog rođenja, priznaje Ennis kojem povratak u domovinu predstavlja privilegiju koju ne shvaća olako. Sve više ga osjećam kao genetski poziv – iskustvo koje duboko oblikuje moj novi književni rad. I eto, roman koji trenutno piše kronizira putovanje u selo u kojem je odrastao, u sjeverozapadnoj Bosni, sa na njemu radi s australskim umjetnikom Ianom Strangeom. To je djelo autofikcije i bavi se temama raseljavanja, povratne migracije i identiteta. Stanislava se nadovezuje kako je Ennis definitivno bio oprezniji s povratkom u Sarajevo te kako je ona bila ta koja je zagovarala tu ideju. Mislim da je bio vrlo pažljiv u vezi s preseljenjem mene u njegovu zemlju, koju nije poznavao intimno. Ali dobro se nadopunjujemo. Ennis je mnogo razboritiji, stabilniji i veći strateg. A ja sam, bez sumnje, puno hrabrija i ‘luđa’!

Pitam Stanislavu i kakav je njezin osjećaj prema povratku, obzirom da je za nju ovo ponovno neka druga zemlja gdje će živjeti, izvan Ukrajine. Zapravo, oduvijek sam se osjećala ‘kod kuće’ gotovo bilo gdje u svijetu, još od djetinjstva… ali u Sarajevu, posebice. Kad sam prvi put došla ovamo, toliko mi je nalikovalo na Kharkiv, moj rodni grad, da sam se osjećala tako sretno već u prvih 5 minuta dolaska! Ja sam prava ‘city girl’, do srži. A posebno volim gradove čiji stanovnici imaju snažnu i gotovo nepopustljivu osobnost, a ‘Sarajlije’ su vrlo slični ‘Kharkivćanima’ po tom pitanju. Kako je Ennis odrastao u Krajini, oboje smo ovdje zapravo započeli nešto novo. Sada se naši prijatelji šale da sam ja ta koja je više Sarajka od nas dvoje… ali vidiš, mislim da je to ta Kharkiv osobnost u meni!

O tome je li za njih povratak u Sarajevo-povratak kući…

Ennis mi govori kako u posljednje vrijeme razmišlja o pitanjima vezanim uz dom, vjerojatno iz neke stalne potrebe da se ispita što to zapravo znači, kaže, na što dodajem to vječno pitanje: je li dom zapravo mjesto ili osjećaj na kraju? Za mene, to je jedno od onih pitanja koje nikada ne može biti potpuno odgovoreno, pogotovo ako si osoba koja je pomaknuta s mjesta. Je li Sarajevo dom? Da, i ne. Je li stan dom? On je baza, a baza može biti dom, ali nisam siguran, odgovara mi Ennis koji smatra da se migracija uvijek nastavlja, bilo da je prisilna ili dobrovoljna. Ljudi i dalje napuštaju domove, zbog čega nastavljamo pisati i analizirati ideju doma. Ona se pojavljuje u svim oblicima umjetnosti, čak i u arhitekturi, ali uvijek kao istraživanje što znači postojati između više kultura. Nije baš tu, nije potpuno tamo. Nije potpuno kod kuće ni na jednom mjestu, a opet je ukorijenjen u oba – u stanju između. Možda je to do sada naš doseg u razumijevanju. Možda tu nema više što reći osim da je to misterij; to će uvijek biti.

O ritualima, u ovom stanu ili Sarajevu općenito…

Oboje su složni oko toga da im Sarajevo nudi nešto jedinstvenije od drugih gradova za život, o kojima su razmišljali, a svatko od njih razmišlja drugačije o ritualima. Što se više posvetite vlastitoj umjetnosti, postajete skloniji ritualima—posebno s malim, svakodnevnim stvarima. Imam post-it naljepnicu iznad svog stola koja kaže ‘utihni i počni raditi.’ To je citat Gustava Flauberta. Obično je postavim na visinu očiju, tako da svaki put kad podignem pogled, vidim to. Podsjeća me da ne razmišljam previše. Svako jutro kad se probudim, sjedim na zelenoj stolici u našem dnevnom boravku i pročitam 10-20 stranica prije nego što započnem dan. Postanem nervozan ako preskočim ovaj ritual. Ali biti pisac u Sarajevu je pravi užitak—grad je to koji gotovo svakodnevno stvara instantne legende, pa se osjećam kao da svaki put kad izađem iz stana, doživim neku novu priču. Stanislava je malo više kao F. Scott Fitzgerald, mislim, ona se ne drži redovitog rasporeda, ali također mislim da o tome ne razmišlja toliko intenzivno kao ja i jednostavno radi svoj posao. Stanislava se nadovezuje: Potpuno točno…! Moram reći, jako sam alergična na rituale. Uopće ne volim rutinu, tako da mislim da je najbolji dio mog posla, i mog života, to što je svaki dan drugačiji.

O kreativnoj sinergiji među njima…

Kako se oboje bave kreativnim radom, pitam ih surađuju li ikada, sudjeluju li u međusobnim kreativnim procesima. Nikada ne radimo zajedno, i možda nikada nećemo, ali duboko smo uključeni u rad jedan drugoga. Volim analizirati Stanislavine projekte, pogotovo jer je njezin proces toliko drugačiji od mog. Ona je puno više usmjerena na sebe. S druge strane, ja razvijam svoje ideje razgovarajući o njima, zbog čega Stanislava uvijek čuje o mom radu. Ona je također moj prvi čitatelj; nijedna priča ne ide van prije nego što je ona pročita. Da, ja uvijek nekako trebam puno vremena u osami sa svojim mislima – čak i za projekte koji su vrlo kolaborativni, ili veće produkcije s timom, nadovezuje se Stanislava i nastavlja sa svojim odgovorom na pitanje, zbog Ennisove pozadine u oglašavanju i rada s dizajnerima i umjetničkim direktorima na mnogim različitim stvarima – on ima apsolutno fenomenalan vizualni osjećaj. Što jako cijenim kad sam u fizičkoj izradi, jer je uvijek u pravu. Stvarno volim način na koji gleda umjetnost, jer inspiracija koju on primijeti može biti tako različita od mog stajališta. A kao pisac, uvijek ima nevjerojatne knjige za preporučiti kada sam u fazama istraživanja projekata, ili mi predlaže autore koji onda dođu inspirirati nešto u meni, donoseći ideje koje su bile potpuno neočekivane. Prošli tjedan mi je dao dvije knjige Benjamina Labatuta, koje su me potpuno otvorile. Ovaj tjedan čitam knjigu Jakute Alikavazović, koju je Ennis završio prošli tjedan i jako mu se svidjela.

O tome kako održavaju razigranost u svom kreativnom procesu…

Zanimalo me kako i dalje njeguju igru u svom radu, posebno kada se bave ozbiljnijim ili složenijim temama. To je pitanje na koje bih voljela imati puno bolji odgovor nego što ga trenutno imam. Ali mislim da je radost ogromni čin otpora i duboka strategija preživljavanja, možda jedna od najsofisticiranijih – ali i ona koju je najlakše izgubiti. Ennis se na ovo pitanje nadovezao s pisanjem (kako drugačije). Pišem apsurdnu fikciju, pa je eksperimentiranje i razigranost inherentno povezano s mojim radom. Ali čak i s ozbiljnim temama, uvijek postoji osjećaj lakoće u načinu na koji pišem; idem duboko kad trebam, ali inače, ton je uvijek obilježen nadom, i mislim da to ima veze s mojim unutarnjim optimizmom. Frustrirajuće sam pozitivan, poput Voltaireovog Candidea. To je istina!, dodaje Stanislava.

Vrijeme je već odmaklo, Ajla je snimila sjajne fotografije, a složile smo kako nam je gostoprimstvo domaćina zapečatilo iznimno pozitivan i ugodan doživljaj ovih nekoliko sati provedenih u tom prostranom austro-ugarskom stanu u Sarajevu. Za kraj mi je ostala budućnost i pitanje na čemu trenutno rade, a dodala sam i potpitanje kako je zamišljaju. Budućnost je teško zamisliti ovih dana. Svijet je napet i na rubu, i mislim da se ne može planirati predaleko, razuvjerio me Ennis svojim realnim optimizmom, i otkrio kako osim spomenutog romana, radi na noveli o idolopoklonstvu i vjeri koja se zbiva u Raronu, Švicarska, gdje je Rainer Maria Rilke pokopan, a u pripremi je i zbirka kratkih priča. Stanislava pak predaje magistarski tečaj u Barceloni, u studiju je uglavnom zauzeta s filmom za jedan muzej koji uključuje snimke s vojnog treninga s ukrajinskom vojskom, priprema i dva projekta u Albaniji i Kosovu, a nedavno joj je izašla i nova knjiga s Perimeter Editions koja sadrži stillove iz njezinog posljednjeg filma, od kojih su neki snimljeni ovdje u Sarajevu s Proleter zborom.

Dokle god imam prilike razgovarati s ovako inspirativnim kreativnim ljudima, sadašnjost mi se činila sasvim u redu, pomislila sam, i nisam više niti ja razmišljala o budućnosti, toliko.

Photo: Ajla Salkić