U Beogradu smo pronašli mjesto koje priređuje elegantne čajanke s kraja 19. stoljeća

Uvijek sam se pitala što je to što je odredilo da neke kulture usvoje i razviju ritual pripreme i ispijanja čaja, dok su se druge odlučile za kulturu kave. Oba su napitka globalno rasprostranjena, a ipak… Čajanka je neizostavan sinonim za Kinu i Englesku, dok kava, s druge strane, pripada Italiji i Balkanu – mjestima gdje se cijeni gužva, buka i brza, energična razmjena. Hoćemo li mi u regiji ikada doista razumjeti taj tihi, ceremonijalni ritual čaja? Čini mi se da smo previše navikli na sunce u dvorištu i tračeve koji nekako lakše, neopterećenije klize preko šalice kave nego preko šalice čaja jer, budimo iskreni, čaj zahtijeva vrijeme, fokus i neku vrstu aristokratske discipline.

Što se treba dogoditi da bismo promijenili tu naviku?

(Neočekivana) inspiracija s Pete avenije

Moja prva asocijacija na to kako se kroz ritual ispijanja čaja uspostavlja novi društveni poredak i vrijednosti pomalo neočekivano dolazi iz New Yorka. Ono što malo tko zna jest priča o Caroline Astor i njezinim događajima koji su uvelike odredili način na koji se stvarala nova aristokracija američkog društva. Na vrhuncu zlatnog doba Velike jabuke, kada su bogatstvo i stil svakodnevno pristizali na američko tlo, gospođa Caroline Astor bila je žena čije je ime značilo prestiž. U svom domu na Petoj aveniji okupljala je odabrane, elitu tog vremena, umjetnike, diplomate, vizionare i nasljednike velikih industrijskih obitelji. Poziv na jedan od njezinih slavnih balova bio je ulaznica u krug od “četristo” najuglednijih članova društva, kako ih je sama nazvala.

Njezini događaji nisu bili puka zabava, već manifest kulture, manira i savršene organizacije. Glazba bi započinjala u točno određeno vrijeme, cvjetni aranžmani morali su odgovarati temi večeri, a stolovi su blistali pod kristalnim lusterima. Za gospođu Astor ništa nije bilo slučajno. Čak se i šampanjac dopremao izravno iz Francuske, jer je samo najfinije bilo dostojno njezina društva.

U tom svijetu poslijepodnevni čaj imao je posebno mjesto. To nije bio trenutak odmora, već ritual društvenog života. Gosti su se okupljali u salonima uz zvuke klavira, razgovarali o umjetnosti, putovanjima i politici, dok su se posluživali pomno odabrani čajevi, lagani zalogaji i, naravno, šampanjac. Taj spoj tradicije i živosti, forme i spontanosti postao je obilježje stila života koji je postao zaštitni znak St. Regisa.

Kada je John Jacob Astor IV, sin gospođe Caroline Astor, 1904. godine otvorio prvi St. Regis hotel na Petoj aveniji u New Yorku, stvorio je mjesto koje je nastavilo tu priču, dom urbanog aristokratizma, savršen spoj umjetnosti, društva i otmjenosti svakodnevnog života. U njemu su rituali poput poslijepodnevnog čaja postali sinonim za St. Regis, trenutak u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost, maniri i emocije, forma i užitak.

I danas taj duh živi na jednom novom mjestu, u srcu Beograda.

U hotelu St. Regis Beograd ritual poslijepodnevnog čaja postaje suvremena interpretacija tradicije i oda ljepoti koja traje više od jednog stoljeća. Ovdje se poslužuju pomno odabrani JING čajevi, poznati po svojoj finoći i ravnoteži okusa, kao i domaći Josif Pančić čajevi koji unose dašak lokalne baštine i prirodnog bogatstva Srbije.

Poslijepodnevni čaj poslužuje se svakog dana od 14 do 18 sati u Rise Patisserie, a petkom u 17 sati ritual dobiva posebno poglavlje, tada prostor ispunjava gudački duo koji svojom glazbom vraća goste u vrijeme kada su čaj i pjenušac bili simbol susreta, razgovora i društvenog sjaja.

Na mjestu gdje se duh Pete avenije susreće s dušom modernog Beograda, poslijepodnevni čaj nije samo običaj, on je ritual života u njegovu najljepšem obliku, hommage prošlim vremenima i poziv da sadašnjost učinimo jednako nezaboravnom.

Članak je nastao u suradnji s Hotelom St. Regis.