Je li spice uništio romantične knjige?

Posljednjih nekoliko godina, preporuke za knjige počela sam pronalaziti na internetu. Najčešće ih uzimam od nekoliko odabranih korisnika čiji je čitateljski ukus najbliži mojemu, ali ponekad se uhvatim i kako zadivljeno gledam korisnike koji preporučuju knjige koje sama inače nikada ne bih odabrala. To me je dovelo do preporuka za romantične knjige, znate one, u vedrim bojama, najčešće s ilustriranim likovima na koricama, a u posebno snuždenom trenutku, odlučila sam im dati šansu. Ove romantične knjige čitaju se ekstremno brzo i na mene su ostavile jednak dojam kao romantične komedije koje volim pogledati. Neke su mi se svidjele manje, neke više, ali ono što me je iznenadilo jest količina vrlo grafičkih seksualnih scena, za koje sam kasnije saznala da postoji određen termin – spice.

Šta je spice?

Spice je termin koji se u online diskursu koristi da opiše razinu strastvenih i erotskih scena u knjigama. Recimo, knjiga s niskom razinom spicea ne sadrži eksplicitne scene, ili ih sadrži u vrlo maloj dozi – možda koji strastveni poljubac, dodir ili implikaciju – dok su vrlo spicy knjige ekstremno strastvene i graniče s pornografijom upakiranom u ružičaste korice. Spice ima i svoju mjernu jedinicu, ljute papričice. Ovaj termin ne koristi se samo pri opisivanju romantičnih knjiga, već za određivanje količine erotskih scena u svim knjigama, bilo da je riječ o beletristici, memoarima ili znanstvenoj fantastici, a iznenadili biste se za koliko je ljudi odlučujući faktor pri izboru štiva.

Nedavno sam naišla na video u kojem djevojka dijeli svoj dojam o Bulgakovljevom romanu Majstor i Margarita, ispod kojeg su me komentari apsolutno zaintrigirali. Komentar s najviše lajkova bilo je pitanje: “Koji je nivo spicea?”. To me je navelo da se zapitam kada je spice postao ponovno normaliziran? Sjećam se epizode serije Prijatelji u kojoj Joey u Rachelinom krevetu pronalazi erotski roman, što postaje razlog njegovog zadirkivanja tijekom cijele epizode. Nekada su ti romani smatrani šundom, knjigama koje nisu pretjerano, ili uopće intelektualne, ali to ni nije njihova uloga. Možda je još važnije pitanje: kada je spice postao važan faktor prema kojem kategoriziramo književnost?

Becky T

Spice kao alternativa iskrenim osjećajima

Sjećam se da su prve knjige za odrasle koje sam počela čitati kao djevojčica bili ljubavni romani – na primjer, Orkanski visovi ili Bilježnica Nicholasa Sparksa – knjige koje su mi često preporučivali stariji. Radilo se o tome da su one smatrane lakšim štivom i, iako se ne bih složila da nisu kompleksne, pretpostavljam da su svakako bile bolji izbor za dvanaestogodišnju mene od romana poput Zločina i kazne. Međutim, ovi romani bili su prikladni za mene jer nisu sadržavali eksplicitne scene. Danas bih za svaki romantični roman morala prvo provjeriti razinu spicea, prije nego što bih ga preporučila nekom mlađem.

Novi romantični romani koje sam čitala uglavnom su bili s nekim umjerenim udjelom spicea. Je li on bio neophodan za radnju i izgradnju odnosa? Apsolutno ne. Je li mi smetao? Jednostavan odgovor: ne. Malo kompleksniji odgovor: rekla bih da je iskorišten kako bi nadomjestio nedostatak iskrenih osjećaja i strasti koja ne mora biti eksplicitna kako bi bila efektna. Kao primjer za to navela bih dodir između Elizabeth Bennet i gospodina Darcyja u knjizi Ponos i predrasude – između njih se, na prvi pogled, nije desilo ništa, ali u tom suptilnom dodiru sadržana su mnogobrojni prešućeno osjećaji, a to je čitatelju jasno. Međutim, u suvremenom društvu romantični odnosi eskaliraju mnogo brže i seksualni odnosi jesu važan element romantičnih priča, ali smatram da se i taj element požude može uključiti na mnogo poetičniji i smisleniji način, kako to recimo čine Haruki Murakami i Bret Easton Ellis – u čijim romanima seksualna požuda kao da postaje lik sam za sebe.

Što se tiče spicea, stvarno ne treba suditi knjigu po koricama, jer iz mog iskustva, knjige koje djeluju najnevinije, sa slatkim ilustracijama, zapravo su najeksplicitnije. Dok neki čitatelji zaista vole ove knjige, drugi će nesvjesno s police u knjižari uzeti nešto za što misle da je slatka romansa i dobiti erotski roman. Možda sam u manjini kad ovo kažem, ali voljela bih kada bi spice u potpunosti izostavili iz fantasy knjiga, jer je danas vrlo teško pronaći fantasy roman bez barem tri papričice (neprijatelji doslovno bombardiraju vaše kraljevstvo, možda to i nije najbolji trenutak za požudu).

U doba kada se knjige pišu i objavljuju ekstremno brzo – Emily Henry, jedna od najpoznatijih (možda i najboljih) spisateljica romantičnih romana objavljuje novu knjigu svake godine – ne možemo očekivati da će sve knjige biti izuzetno promišljene i dorađene do svakog detalja. Spice tada postaje savršen alat za brzo i efikasno prikazivanje strasti, bez pretjeranog razmišljanja – iako zaista mislim da morate biti posebno talentirani za pisanje ovih scena. Uz to, sudeći po generalnim dojmovima publike, spice je zapravo poželjan. Međutim, vrijedno je zapitati se gubimo li s time one scene koje su ljubavne priče činile tako lijepim i privlačnim? Pada li nježna ljubav u zaborav ne samo u društvu, već i u književnosti?

Izdvajam četiri knjige o ljubavi s vrlo malo ili bez spicea, za sve koji su raspoloženi za romantičnu priču ovog vikenda.