Susret sa Solange Knowles: "Nikad ne prestajem stvarati glazbu"

Postoji li slavnija dinastija od dinastije Knowles u današnjoj glazbenoj industriji? Možda, ali malo njih predvode tako impresivne ženske figure poput Solange i Tine Knowles. Prva je izgradila vlastiti put nakon ranog početka (već s 13 godina), zahvaljujući izvrsnim albumima poput “A Seat at the Table” iz 2016., koji je kritika iznimno hvalila. Primjerice, singl “Cranes in the sky” donio joj je prvi Grammy za najbolju R’n’B izvedbu.

Ako mislite da druga nema puno veze s glazbom, osim kroz blistave karijere svojih kćeri Solange i Beyoncé, varate se: prije nego što je postala uspješna poduzetnica, pjevala je u srednjoškolskom bendu Veltones, snažno inspiriranom Supremesima i Motownom, jednom od najprestižnijih izdavačkih kuća u povijesti glazbe, gdje su se, zanimljivo, razvili umjetnici poput Marvina Gayea i Stevieja Wondera. No priznanje je stekla šivajući kostime za nastupe svoje druge kćeri, Beyoncé – u vrijeme kad nijedna velika modna kuća nije htjela odijevati grupu mladih R’n’B pjevačica, u doba prikrivenog rasizma i klasnog prezira.

Danas su Solange i Tina Knowles nova lica Guccijeve blagdanske kampanje, koja slavi blagdane kao trenutke ponovnog okupljanja i dijeljenja s voljenima. Prilika je to za razgovor sa Solange o njenoj karijeri, obitelji i budućim glazbenim projektima.

Gucci

Vogue: Već s 13 godina željeli ste glazbenu karijeru, iako su vaši roditelji htjeli pričekati. Kako ste ih uspjeli uvjeriti?

Solange Knowles: Imala sam sreću što su oba roditelja bila strastvena prema umjetnosti, svatko na svoj način. Majka je bila umjetnica u dizajnu odjeće i hair stylingu, a otac je bio u marketingu, što također smatram umjetnošću. Oboje su bili pripovjedači.  Mislim da su, kad su vidjeli koliko sam predana svojoj glazbi, stvarno otvorili mogućnosti za moju budućnost. Vjerujem da je majka uvijek vjerovala i razumjela da ću pronaći ravnotežu, da ću stvoriti prostor u kojem mogu postojati prema vlastitim uvjetima. Vrlo sam zahvalna što je to uvijek podržavala i poticala.

Koji je najbolji savjet koji vam je majka dala?

Uključiti duhovnost, molitvu i predanost u svakodnevni život. Iako je to poprimalo različite oblike u različitim fazama mog života, uvijek mi je davalo temelj i kompas za navigaciju kroz uspone i padove života, posla i svega između.

Pozvali ste je da sudjeluje na vašem trećem albumu “A Seat at the Table” (2016). Zašto je bilo važno čuti njezin glas?

Odrastajući, vidimo toliko sebe u prijašnjim životima naših roditelja. Počinjemo povezivati sve točke između prirode i odgoja, prošlih priča, i to nas vodi u tome kako želimo napredovati u sadašnjosti. Vidim toliko nje u svom načinu postojanja u svijetu: način na koji se želim izraziti, činjenica da odbijam šutjeti, ali i način na koji si dopuštam biti čovjek, prizivati milost i poeziju u svoj život. Ona je uvijek dio mog umjetničkog procesa, čak i kad se to ne vidi izravno.

Jedna od stvari protiv kojih ste se morali boriti bile su optužbe za egocentričnost kad ste glasno tvrdili da sami pišete svoje pjesme. Kako ste to prevladali?

Znam da je moja majka naišla na slične prepreke na svom putu. Sjećam se kako su ljudi u modnoj industriji odbacivali njene kreacije ili pokušavali umanjiti njene zasluge, i uvijek sam bila vrlo ponosna na nju što je ostala čvrsta. Imala je viziju koja je pomogla oblikovati kulturu. I danas vidim kako se mnoge njene kreacije referiraju kroz generacije. Vrlo sam ponosna što je mogu zvati svojom majkom.

Kakva je vaša veza s modnom kućom Gucci?

Velika sam obožavateljica ikonografije u dizajnu, posebno ikonografije u logotipima i grafičkom dizajnu. Od tinejdžerskih dana obraćala sam veliku pozornost na način kako komuniciramo simbolima, a Gucci je uvijek bio predvodnik u tom diskursu. Imam pjesmu “My Skin My Logo” u kojoj Gucci Mane i ja spominjemo Gucci najmanje 50 puta. Također sam imala priliku izgraditi odnos sa Sabatom De Sarnom i stvarno cijenim ljubaznost, toplinu, ideje i znatiželju koje je unio u moje iskustvo u modi. Postojala je nevjerojatna sinergija ideja i filozofija, a način na koji smo ih mogli uklopiti u naše svjetove stvarno me inspirirao u pogledu toga što moda može komunicirati.

Kako se slave blagdani kod obitelji Knowles?

Iskreno, blagdanske tradicije dolaze i odlaze. Počela sam rano putovati sa sinom, na mjesta gdje sam željela da stvorimo nova sjećanja. Između njegove 5. i 13. godine, provodili smo blagdane na Jamajci, u Senegalu, Rwandi i Maroku. Ali kako je odrastao, počeli smo uspostavljati tradicije s cijelom obitelji, jer nisam mogla konkurirati bakinim obrocima i poklonima! Danas volim izmjenjivati velike obiteljske proslave s mirnijim, introspektivnim putovanjima kako bih se usredotočila prije nove godine.

Koje poklone se nadate dobiti ove godine?

Mir, brigu o svom mentalnom zdravlju, odmor. Ali neću lagati, ako mi netko želi pokloniti jednu od onih DJ Screw kazeta koje sam uočila na eBayu, posebno ploču “Final Chapter” iz 1997. godine, ne bih se usprotivila!

Vaša sestra često kaže da ste uvijek u toku s najnovijim glazbenim trendovima… što trenutno slušate?

Volim svoju sestru što je to rekla, ali iskreno, osjećam se kao da sam naporna kad god kažem nešto što većina nije čula. Ali ako moram odgovoriti, rekla bih da slušam novog SahBabija, i obožavam Lailu! Također sam puno slušala umjetnike koji su sudjelovali u našoj seriji “Eldorado Ballroom for Saint Heron” u Walt Disney Hallu: poput Mary Lou Williams i Julie Perry. Također sam puno slušala francuskog skladatelja Philippea Athuisa, čiju sam glazbu nedavno koristila za filmski projekt.

Bit ću iskrena: često sanjam o vašem sljedećem albumu… što nam možete reći o njemu?

Iskreno, nikad ne prestajem stvarati glazbu. Nikad nisam prestala, i vjerojatno ću se tome posvetiti puno radno vrijeme sljedeće godine. Posljednjih pet godina fokusirala sam se na stvaranje djela koja će, nadam se, inspirirati i zauzeti prostor-vrijeme daleko nakon mog postojanja. Pripremam se duhovno, fizički, umjetnički i mentalno za svoje buduće ja od 60 ili 70 godina. Nevjerojatno sam zahvalna što sam ostvarila sve što sam željela, čak i ako je to značilo da je bilo neugodnih situacija u određenim trenucima. Osnovala sam knjižnicu, stvarala predmete, objavljivala knjige, radila skulpture, komponirala baletnu glazbu, stvorila program izvedbi. Bilo je to vrlo bogato razdoblje, ali moram reći da sam se vratila bubnjevima prije nekoliko tjedana, i osjećam da glazba služi za hvatanje duha. Ona ga zamrzava u vremenu kao nijedna druga umjetnička forma.

vogue.fr