Socotra, otok izvan vremena gdje je slow living imperativ

Socotra je dugo vremena bila destinacija koju sam željela posjetiti. Točno se sjećam trenutka kad mi ju je prijateljica spomenula pričajući mi o stablima zmajeve krvi. Začudila sam samu sebe činjenicom da nisam znala gdje se nalazi i da za taj otok, kao veliki putnik, nisam prije čula. Bilo je to neke davne 2012.

Od onda, sve sam češće počela viđati fotografije ljudi koji su tamo putovali i ideja o posjeti samo je rasla. Već sam 2020. prvi puta kontaktirala jednu od najstarijih agencija na otoku i počela istraživati itinerar, no eto, prošlo je punih 5 godina i mnoštvo putovanja između da se i ovo napokon dogodi. Socotru godišnje posjeti oko 3 do 4 tisuće ljudi, otprilike 50 do 150 ljudi tjedno, ovisno o dostupnim letovima. Letovi su charter i mogu se kupiti samo preko agencije s kojom putujete, nema ih u slobodnoj ponudi, npr. na Skyscanneru i sličnim servisima. Broj je limitiran zbog nedostatka infrastrukture na otoku, kao i zbog politike održivog turizma. Hotel na otoku postoji samo u glavnom gradu, na svim ostalim lokalitetima izvan grada moguće je jedino kampirati.

I to je nešto čemu sam se iznimno veselila. Kampiranje je povratak prirodi, povratak jednostavnom. U svijetu gdje je previše svega, kampiranje nam vraća prostor. I tišinu. I u toj tišini – jasnoću.

Otkad aktivno putujem, moj se stil putovanja dosta promijenio i on naravno uvelike ovisi o destinaciji. Počela sam s ruksakom u hostelima i iako nikad nisam bila tipični backpacker, iz tog razdoblja nosim samo najljepša sjećanja. Posljednjih sam godina dosta putovala po Amerikama i po razvijenijim dijelovima svijeta gdje sam nekako gravitirala boljim i zanimljivijim smještajima, što mi kao velikom ljubitelju arhitekture nije ne najmanje teško palo.

Ali ne putujem zbog komfora. Dapače. Velika većina ljudi  na zapadu živi ugodne i udobne živote i vrlo lako zaboravljamo da iskonska sreća dolazi iz izazova, iz nekakvog osjećaja da smo nešto zaista i zaslužili. Putovanja koja najviše pamtim bila su upravo takva, turbo izazovna, ali baš zato nevjerovatno zadovoljavajuća i ispunjujuća. Od Everest Base Camp 17-dnevnog trekkinga i spavanja na -30 stupnjeva C, do 11-dnevnog Vipassana Silent Retreata u vrlo bazičnim uvjetima samostana u sjeverozapadnom Nepalu, do prašnjavog šatora bez klime na ključajućim temperaturama nevadske pustinje.

I iako Socotra po ničemu nije fizički intenzivno putovanje, sam dolazak na otok koji godišnje posjeti maksimalno 4000 ljudi, daje ovom putovanju neku posebnu dimenziju.

Na aerodromu nas je dočekao vlasnik agencije i Abdul, naš vodič, mladić kojemu se oči smiju kao nikome koga sam do tada upoznala. Slijedećih 8 dana, nas je osmero putnika u  3 Land Cruisera, krenulo u istraživanje ovoj rajskog otoka. Uz vodiča i tri vozača, još je četvoro ljudi brinulo o nama, i oni su, uvijek korak ispred nas, bili zaduženi za postavljanje kampova i za pripremu tri navjerovatna obroka dnevno. Svaki dan smo se iznova čudili gozbama koje su nam pripremali.

Asfaltirane ceste na Socotri postoje samo oko glavnoga grada Hadiba i aerodroma, dok su ostala područja dostupna isključivo putem neasfaltiranih puteva, često prohodnih samo terenskim vozilima. Kao nekome tko apsolutno obožava off-road, vožnja tim planinskim prijevojima, pješčanim plažama i dinama bila je ogroman užitak. To ograničenje infrastrukture doprinosi očuvanju prirodne ljepote Socotre, ali također znači da su putovanja po otoku izazovna i zahtijevaju pažljivo planiranje, i naša je agencija tu zaista obavila vrhunski posao.

Mogla bih sad pisati o svim nevjerovatnim prirodnim ljepotama ovog otoka, o mističnim šumama drva zmajeve krvi, o beskonačnim bijelim plažama na kojima nema nikoga osim malene skupine dječaka koji igraju, što drugo nego nogomet, o savršeno bijelim, visokim dinama koje se s planine spuštaju prema najljepšem moru; o predivnim ljudima kojima se oči smiju, o činjenici da većina ljudi ne zna koliko im je točno godina jer brojanje vremena za njih je potpuna bespotrebna akcija. O tome kako spavaju pod najzvjezdanijim nebom u savršenoj tišini… O tim divnim ljudima kojima je osmijeh stvaran, a pogled miran, usprkos teškom životu. O otoku na kojemu vrijeme nije valuta, nego prirodni fenomen. Mogla bih pisati o tome kako se otok rapidno mijenja i kako se, najtoplije nadam, da nikad neće postati destinacija za mase.

Mogla bih još štošta napisati, ali samo ću kratko zaključiti da su neka mjesta posebnija od drugih, da neka mjesta posjeduju nekakv neopisiv mir. Kroz objektiv uvijek sve izgleda savršeno, ali prava ljepota događa se između kadrova – kad lokalni dječaci trče za loptom, bosi i sretni, kao da nikad nisu čuli za incele, kad ti djeca razdragano mašu vraćajući se iz škole, dok ti curice opipavaju dugu plavu kosu, a stariji ti ljudi nude čaj i ne pitaju ništa. Kad nitko ne gleda na sat jer nitko nije zakasnio nigdje.

Iako mi je Socotra pružila jedno od najljpših iskustva putovanja do sada, jako mi je teško na papir prenijeti taj osjećaj sreće i lakoće. (Osoba koja me najbolje i najdulje poznaje – sestra – rekla mi je da joj duugo nisam zvučala i izgledala sretnije nego na videima poslanim od tamo). Kao da dio mene želi zadržati taj osjećaj za sebe, ali i taj otok sakriti od drugih. Pa barem na još kratko. Jer, to nije bilo samo putovanje, bilo je to vraćanje vlastitom ritmu. Podsjetnik da mogu biti bez aplikacija, bez frizure, bez obaveza, bez stvari. I da mi baš ništa ne nedostaje.

Jer luksuz, možda, nije ono što si možeš priuštiti. Nego ono što si spreman pustiti.