Seks, ljubav i snovi: Ususret Slobodnoj zoni razgovarali smo s režiserom ​​Dagom Johanom Haugerudom

Za film Sex čula sam još kad je sredinom veljače imao premijeru u Berlinu i sjećam se da me opis: “Sex prati dvojicu muškaraca u heteroseksualnim brakovima, koji doživljavaju neočekivano iskustvo koje ih izaziva da preispitaju svoje razumijevanje seksualnosti, roda i identiteta. Jedan od njih ima seksualno iskustvo s drugim muškarcem, ne smatrajući to ni izrazom homoseksualnosti ni preljubom, a zatim o tome razgovara sa svojom ženom. Drugi se u snovima susreće s pitanjima svog rodnog identiteta, što izaziva zbunjenost i navodi ga da se zapita koliko je njegova osobnost oblikovana pogledom drugih.”, potaknuo da ga zapamtim i da se zainteresiram, a kad sam čula da stiže na Slobodnu zonu, obradovalo me što ćemo ga svi konačno moći pogledati.

Dok sam gledala čitavu trilogiju Sex Dreams Love ​​Daga Johana Haugeruda, od kojih će dva filma iz ove trilogije (Sex i Love) beogradska publika imati priliku pogledati 9. studenog u okviru festivala Slobodna zona, prvo što sam primijetila jest kako su svi dijalozi nježni i bez osuđivanja čak i kad sugovornici imaju različita mišljenja, a svi odnosi prirodni, i atmosfera toliko ljudska, ugodna i u potpunosti ispunjena ljubavlju, prihvaćanjem i razumijevanjem. Na našim prostorima ovakve se teme rijetko obrađuju, usudila bih se čak kazati – nikada. Međutim, iako su kulturološke razlike i lokalni konteksti očigledni, Haugerudove teme prepoznatljive su svima. Identitet—bilo seksualni, vjerski ili nacionalni—ostaje vječna i neiscrpna tema u svim umjetničkim disciplinama. Ključna je sposobnost umjetnika da ovim pitanjima pristupi na inovativan i smislen način, a upravo je ovom režiseru to pošlo za rukom. Filmovi suočavaju gledatelje sa svakodnevnim ljudskim situacijama: previranjima, odlukama, nedoumicama, prekretnicama i promjenama, i uvijek sam smatrala da je ove obične, ali kompleksne teme, zapravo najteže prenijeti na platno. U ovom kontekstu, Haugerudovo djelovanje nudi izvanredan uvid u ljudsku prirodu, osvjetljavajući složenost odnosa koji oblikuju naše živote.

Courtesy of ​​Dag Johan Haugerud

S obzirom na trenutne društvene i političke izazove, ovakvi filmovi potiču dijalog o različitostima i  prihvaćanju, nudeći perspektive koje su nam često potrebne. U svijetu koji se sve više polarizira, Haugerudov pristup može poslužiti kao most između različitih identiteta i iskustava, potičući zajednicu na razmišljanje o vlastitoj ljudskosti i međusobnoj povezanosti. Na tragu svega ovoga, postavila sam režiseru Dagu Johanu Haugerudu par pitanja o nekim nježnim i važnim temama koje jednostavnim jezikom predstavlja publici, šta one za njega znače, koje poruke šalje i zašto su mu dimnjačari bili toliko zanimljivi. U nastavku ne mogu garantirati da neće biti spoilera, ako ste specifično osjetljivi na to, ali mislim da ovakve filmove i nije moguće spoilati jer u njima ne postoji dramatičan preokret ili veliko otkriće, samo osobni doživljaj koji ovisi samo od vas, nevezano od toga koliko prethodno znate ili ne znate o filmu.

Kao netko tko je krenuo kao pisac, i pisanje još uvijek smatra svojom glavnom profesijom, Dag Johan Haugerud, u svet filma je ušao, donekle, slučajno. On je scenarist i režiser poznat po svojim kritički hvaljenim romanima, igranim i kratkim filmovima. Njegov igrani film Pripadam (2012) osvojio je nagradu Amanda i nagrade Kanon za najbolji film, režiju, scenarij i sporednu glumicu. Imao je veliki uspjeh sa Čuvaj se dece (2019), pored Zmajeve nagrade za najbolji nordijski film i glumca na Göteborg Film Festivalu, također je osvojio rekordan broj od devet nagrada Amanda nakon međunarodne premijere u Veneciji, uključujući one za najbolji film, režisera, scenarij i glavnu mušku ulogu. Također je osvojio nagradu filmskih kritičara, nagradu Solvklumpen norveških kino menadžera  i filmsku nagradu Nordijskog savjeta. Dag Johan Haugerud također je napisao nekoliko romana koje je objavila izdavačka kuća Oktober i snimio mnoge kratke filmove hvaljene od strane kritike. Sex, prvi film trilogije Sex Dreams Love , premijerno je prikazan na Berlinaleu 2024 u sekciji Panorama, gde je osvojio tri nagrade. To zvuči grozno, ali meni su ponudili da snimim film. Pomalo me je sramota to kazati, jer znam ljude koji se bore već godinama kako bi snimili film, ali ja nisam imao nikakvih poteškoća što se toga tiče budući da me je moja producentica pitala želim li snimiti film. Rekao sam “da”, ali ako ga  mogu snimiti na svoj način. I to se samo dogodilo. Vremenom se razvijalo, i sada snimam filmove već više od 20 godina. Ali još uvijek sebe smatram piscem.

Početna točka je razumijevanje. Haugerud započinje odgovor na moje prvo pitanje o filmu Sex. Kako su dijalozi napisani tako nježno, a razgovori teku vrlo prirodno, sa puno razumijevanja, čak i kada se sugovornici ne slažu? Koliko je za njega bilo važno da stvori sigurno okruženje i za likove i za publiku, i kako je razvio ovaj jedinstveni pristup obrađivanju ovakvih tema? Nastavlja: Kada govorimo o ovim stvarima, kao što su seksualnost ili osjećaji vezani za seks i nevjeru, razgovor često staje jer postaje neugodan ili je toliko teško o tome razgovarati da jednostavno želite napustiti razgovor. Zato sam želio napisati tekst bez sukoba. Ljudi koji razgovaraju trebaju biti vrlo strpljivi. Od samog početka trebaju biti u doticaju s nekom vrstom ljubavi i strpljenja. O tome se radi. Nije važno što je druga osoba kazala nešto loše. Još jedna specifična stvar koja mi se dopala je što su protagonisti ljudi u srednjim godinama, i to heteroseksualni muškarci. To nije nešto što često viđamo u temama vezanim za identitet, koje obično srećemo u filmovima o odrastanju i tinejdžerskim narativima, često zbog stigmatizacije starenja i seksualnosti kod sredovječnih ljudi. 

Hajd’mo se vratiti na malo više tehničke stvari. Napraviti trilogiju nije uobičajena stvar i veoma je ambiciozan režiserski potez koji je ovdje odlično savladan. O inspiraciji i izazovima kreiranja takvog projekta Haugerud mi govori: Htio sam napraviti jedan veći projekt… Moj prethodni film je bio prilično dug, trajao je skoro tri sata. Poslije toga sam htio snimiti mnogo kraći film jer mislim da je kratki format prilično zanimljiv. Međutim, nismo dobili novac za to. Konzultantici s kojom smo razgovarali se jako svidio prethodni film i htjela je da napravim zaista veliki, epski film. I onda sam pomislio, u redu, realizirat ću još veći projekt. Tri filma odjednom! Meni je bilo jako zanimljivo raditi na ovom projektu, bilo je dobro za mene da imam projekt na kojem ću raditi tijekom dužeg vremena. Nije samo riječ o temama ili pitanjima. Radi se i o stilu. Kako ćemo tome pristupiti na različite načine. I pokušati napraviti tri filma koji izgledaju prilično različito, što smo zaista htjeli napraviti. To je kao da radite mnogo širu sliku. Sliku koja sadrži tri vrlo različite slike. Bilo je jako zabavno raditi sa produkcijskim dizajnerom i kostimografom. Zaista smo se dobro zabavljali. Ista ekipa je radila na sva tri filma, što je zaista dobro jer se onda jako dobro upoznate. I osjeća se da su filmovi na neki način povezani.

Getty images

Zanimalo me kako je uspio predstaviti složene teme poput rodnih i seksualnih identiteta kod muškaraca, posebno tako prirodno i kroz obične ljudske akcije, i to u svijetu gdje je toksična muškost vrlo prisutna? Ako mislite da su ova pitanja važna i da postoji nešto što ljude oko toga zabrinjava i o čemu razmišljaju, slažem se, ali ta se pitanja ne smiju svesti samo na mlade ljude. Sada se o tome puno govori među mladima, ali treba uzeti u obzir da su to pitanja koja su postojala i kod onih koji su sada stariji, čak i ako o tome nisu toliko razgovarali. Zato mislim da je jednako važno da svi ljudi prihvate ova pitanja i o njima razgovaraju i razmišljaju. Smatram da su ovakva pitanja o rodu, ako se puno o njima čita i čuje, nešto o čemu i sami počinjemo razmišljati. Lik koji u filmu ima erotične snove o Davidu Bowieu i to u njemu budi nešto mi je bio posebno zanimljiv. Htio sam napisati ovaj scenarij baš za ovu glumačku ekipu, jer sam već radio s njima i želio sam opet raditi s njima. Dakle, napisano je za njih i također u razgovoru s njima. Predstavio sam ideju na početku i pitao ih je li to nešto u čemu žele sudjelovati. Oni su također ova pitanja smatrali zanimljivima, posebno jedan od njih. Mnogo je razmišljao o tome što zapravo znači biti žena? Što znači biti muškarac? Očito se na neki način osjeća kao muškarac, ali što je to osjećanje? Što to zapravo podrazumijeva? U filmu Sex nema odgovora na ta pitanja, niti je to ikada u fokusu. Ono što dominira je osjećaj. Na primjer, kada žena jednog od glavnih likova postavi pitanje želi li se odijevati kao žena, on zna da ne želi, ali se na neki način ipak osjeća kao žena zbog načina na koji ga muškarac, u ovom slučaju David Bowie, gleda i želi. Taj pristup mi je bio jako zanimljiv. Samo muževnost i ženstvenost kao takvi. Ništa više, samo koncepti.

Kod ovakvih nježnih filmova uvijek me zanima je li redatelj imao namjeru razbiti neke stigme? Ili poslati snažne poruke? Ili jednostavno predstaviti često marginalizirane segmente složenosti ljudskog života? Na to pitanje Haugerud mi daje podjednako nježan odgovor: To je vrlo tih film. Nije to film koji glasno komunicira svoju poruku. Ali mislim da je to moja strategija. Blagim razgovorom o tome, možda ću, ako budem imao sreće, potaknuti publiku da razmišlja o tome. Mislim da ako želite glasno i agresivno prenijeti neku poruku kroz film, da tada nećete uspjeti doprijeti do ljudi. Vrlo je važno razumjeti da su ti protagonisti zaista dobri. Žele jedni drugima dobro. Ali, naravno, postoji poruka, ili možda ne baš klasična poruka; više je to želja da se postave neka pitanja. I da se ljude potakne da još jednom razmisle o određenim stvarima. Što je seksualni identitet? Može li seksualni identitet biti nešto drugo osim same seksualnosti? Nisu li to dvije različite stvari? Jer, imamo tendenciju da ih na neki način povezujemo. Ali je li moguće imati seksualni odnos s osobom istog spola, a da se ne smatraš homoseksualcem ili biseksualcem, jer ti se čini da se ne identificiraš s tim riječima na neki način? Puno je pitanja.

Photo: Motlys

U našem razgovoru nisam mogla kroz smijeh ne usporediti naša dva potpuno različita okruženja, Balkan i Norvešku. Ljudi se ovdje često koriste etiketama i kutijama u koje nužno smještaju druge. Zbog toga se često javlja animozitet prema identifikaciji s određenim grupama jer ljudi misle da će ih to nekako obilježiti, a ljudi, naravno, ne žele osjećati se obilježeno. Pogotovo ne ovdje, jer te oznake mogu metaforički, ali i doslovno, biti pogubne. U filmu Sex također se pojavljuju suptilne teme kršćanstva kao vrste nimalo agresivne opozicije temama roda i seksualnosti.

Haugerud se na tu opasku osvrće kroz polusmijeh započinjući: Norveška zapravo nije toliko kršćanska država. Prilično je sekularizirana. Također moram reći da je ovo vrlo norveški kontekst. Mislim da se može reći kako je ovdje seksualnost prilično oslobođena. Naravno, homofobija postoji svugdje. No, mislim da se većina ljudi ovdje osjeća prilično slobodno kada je riječ o njihovoj seksualnosti. Na neki način, sasvim je sigurno identificirati se kao gej ili LGBTQ osoba. No, naravno, kršćani postoje, kao i svugdje. Nisam se često susretao s kršćanima na filmu koji su prikazani na ovakav način. Kad ih vidim, obično su prikazani kao prilično zli ljudi, kao neka vrsta izraza moći. Zato želim pokušati prikazati kako izgleda živjeti kao vjernik i kako to može utjecati na vaše razmišljanje i ponašanje prema drugim ljudima. Ako mene pitate, uspio je u tome. Film je uspio prikazati kršćane u nježnom svjetlu. Međutim, ovdje religija uopće nije bila stvar koja je primjetna, to nije tema koja je glavna u narativu koji prati glavne likove, već je samo usputna, redovita, svakodnevna stvar. I ponovno, prikazano je tako prirodno, što je zasigurno riječ koja mi se najčešće javi u potrebi za opisivanjem događaja i dijaloga u Haugerudovim filmovima.

U ovoj trilogiji ljudi su samo ljudi, prolaze kroz svakodnevne, obične procese, na jednostavan ljudski način. Prolaze kroz razumijevanje, neslaganje, prekretnice u životu. Kao i religiju i ljubav. I to romantičnu, obiteljsku i prijateljsku. Jer u *Sexu* vidimo likove koji su složeni, koji imaju hobije, vole glazbu, koji su dobri roditelji. Jedan od glavnih likova, kojeg tumači glumac Thorbjørn Harr, sa svojim sinom razgovara o mnogim temama o kojima je na našim prostorima još uvijek donekle tabu govoriti, pogotovo s djecom. Na primjer, o menstruaciji, boli, menopauzi… s dječakom od 13 godina. Osim toga, ovo također podsjeća na nešto što rijetko imamo priliku vidjeti u domaćem kontekstu, a to je koliko je važno destigmatizirati takve dobre očeve i ne glorificirati one odsutne.

Haugerud se nadovezuje na ovaj moj poprilično dug monolog složivši se, a potom dodaje: I također mislim da prolazak kroz menstruaciju i menopauzu utječe i na mušku populaciju. Jer smo svi povezani na neki način. To je dio našeg života i ako nismo svjesni tih problema kroz koje prolaze biološke žene, bili bismo veoma nazadni. To je nešto što utječe na polovicu populacije ove planete.

Photo: Motlys

Inspirirana ovakvim odgovorom, odmah prelazim na sljedeće pitanje o nježnosti i što nježnost znači njemu osobno, jer je to osjećaj koji nesumnjivo dominira ovim filmovima. Kako uspijeva to tako dobro prenijeti na platno? To je teško pitanje. Mislim da se radi o svijesti o drugim ljudima. I pokušaju da ih prihvatimo s nekom vrstom ljubavi. Ali nježnost je također i afekcija na neki način. I pokušaj da to pokažeš. Mislim da je to jako važno. Jer možete osjećati afekciju jedno prema drugome, ali da se zapravo ne usudite to pokazati. Također mislim da nježnost može značiti i otkrivanje sebe na neki način. Pokazivanje svog pravog ja. I također imati hrabrosti prihvatiti nježnost. Pa, sada sam rekao puno toga i mislim da o tome prije nisam razmišljao. Riječ nježnost. To je zanimljiva riječ. Mislim da se radi i o tome da nježnost ima veze i s umom i s tijelom. Tako da je to pojam koji se odnosi i na fizičko i mentalno stanje.

Kao što sam već napomenula, dok sam gledala sva tri filma, koji su antologija, imala sam osjećaj da se teme prepliću i ulijevaju jedna u drugu kroz različite filmove. Teme koje se spominju u Sexu također se pojavljuju i u Love. Pogotovo snovi i ljubav… To su gotovo neodvojivi koncepti u filmu Sex. I čini se da postavljaju temelj za druga dva filma. Da, apsolutno. Poanta je bila napraviti tri filma koja se bave istim temama i pitanjima, ali su obrađena na različite načine, iz različitih perspektiva. I s različitim likovima. Različitih godina, također. U filmu *Dreams*, gotovo svi likovi su žene. To su žene iz tri generacije. Glavni lik je mlada djevojka, ima 17 godina, zatim njezina majka i njezina baka. Sve one imaju različite misli o zaljubljivanju i seksualnosti. Početna ideja je bila pokušati razgovarati o ovim temama na što više načina. Naravno, postoji još mnogo načina na koje se ovakve teme mogu obraditi u filmovima, ali ovo je bio naš pokušaj.

Još jedna stvar koja me zaintrigirala u ovim filmovima je to da radnja uopće nije o prikazivanju, na primjer, seksa, koliko o razgovoru o njemu. Otkrivanje emocija i odnosa kao takvih. Ako biste zahtijevali da ove filmove svrstam u neku kategoriju, rekla bih da su spori, čini se kao da se u njima ništa ne događa, ali zapravo se događa mnogo toga. Baš kao i život. Teme, iako poznate, nisu iscrpljujuće i dosadne, već su to situacije i likovi koji te vuku da saznaš više o njima, i upravo to dijelim s Dag Johan Haugerudom. Veoma skromno, redatelj se nadovezuje: Nije uvijek moguće svakodnevni život prenijeti na filmove. Ali istovremeno, ono što najviše radimo u svakodnevnom životu jest da razgovaramo jedni s drugima. I većina sukoba u našim životima dolazi iz načina na koji razgovaramo jedni s drugima. Nesporazumi i to što nam ljudi govore. I kako nas drugi ljudi doživljavaju. Zato mi je to jako važno. Ako želiš pričati o svakodnevnom životu, moraš prikazati razgovore među ljudima.

Sex, Photo: Motlys

Jedna od najvažnijih stvari kod izgradnje atmosfere njegovih filmova sigurno je izbor lokacija i prostora u kojima se radnja odvija. Okruženje i ambijent u kojima se likovi nalaze u ovim filmovima uvijek su isti (spavaća soba, kuhinja, kupaonica, radovi i gradilište u gradu koje se često vidi kroz prozor, krov). Prostori ostaju konstantni, ali se likovi dekonstrukcijski razvijaju i prolaze kroz različite faze emocija, spoznaja i razgovora. Što ovaj prostor znači u filmu i je li to slobodna zona za naše protagoniste ili možda bojno polje, i kako bi to trebalo komunicirati s publikom?

Haugerud mi vrlo jednostavno objašnjava sve ljepote i simbolike odabira prostora: Mislim da je lokacija izuzetno važna. U filmu Seks, bila je ideja smjestiti ih u ovo građevinsko područje, gdje žive među novim zgradama, ili gdje ima mnogo novih stanova. I gdje su vidljive građevinske dizalice. Namjera je bila ukazati na to da su i ti ljudi koji su tu na neki način u procesu izgradnje. Prilično su izgubljeni jer imaju mnogo pitanja s kojima se nisu suočili u životu. I vjerojatno se osjećaju sigurno jer su zajedno više od 20 godina. No nešto počinje rušiti i onda moraju na neki način rekonstruirati svoje živote. Dakle, lokacija se može koristiti kao metafora za ovaj građevinski rad. U filmu *Love*, oni su uvijek vrlo blizu mora. Tako da se stvarno zanimljivi razgovori odvijaju u nekom obliku sigurnog prostora, prilično daleko od kuće. A i u *Seksu* je bilo slično. Htio sam da dio tih razgovora bude na krovu ili pored rijeke, ili čak u nekom slobodnom prostoru. Jer možda je lakše razgovarati u tim slobodnim prostorima, posebno na krovu gdje nema ljudi i gdje si na neki način prilično blizu neba. I ima puno zraka oko tebe. Također i na vodi, gdje postoji drugačija vrsta napetosti nego na kopnu.

Kroz film Sex provlači se teorija filozofkinje Hannah Arendt, njena teorija slobode i razlika između društvene i javne sfere. Na pitanje što za njega znači filozofija slobode Hannah Arendt, pogotovo u vremenu u kojem živimo, ratovima i genocidima, redatelj odgovara: Znači mi zaista mnogo. Ako čitamo Arendt, ona očigledno piše o mnogim stvarima. I može se primijeniti na mnoge različite aspekte. Također za ove filmove mislim da je ovo posebno interesantno u vezi s pitanjem identiteta. Jer mislim da su, posebno u Norveškoj, ili vjerojatno u cijelom zapadnom svijetu, pitanja identiteta postala sve važnija. I mislim da umjesto da nas oslobađa, to na neki način sužava naš svijet. Postaje restriktivnije. To je prilično prenosivo na društvenu, javnu sferu. Kada se izolirate u veoma maloj grupi, zaista je teško razgovarati sa širim društvom. Mislim da nam je to potrebno da bismo stekli razumijevanje svijeta u kojem ima više poštovanja. I više tolerancije prema drugima. Mislim da na nas veoma utječu filozofi. Htjeli mi to ili ne.

Photo: Motlys

Još jedan zanimljiv koncept pojavljuje se najviše u filmu Love, ali se suptilno provlači i u filmu Sex, a to je tijelo kao mjesto borbe (body as a battleground). Nešto što je većini poznato, ako ništa drugo, zbog umjetnice Barbare Kruger. Ona zahtijeva da razmislimo o tome kako se naši identiteti oblikuju unutar kulture, kroz našu reprezentaciju, u jeziku i slici. Zanimalo me je kako je taj inherentno feministički pojam povezan s ovim filmovima i pitanjima o tijelu koja se u njima postavljaju. Kako je tijelo u njegovim filmovima povezano s tijelom kao bojištem? Mislim da je tijelo uvijek bojište. Za sve ljude. Uvijek vidimo kako tijelo treba izgledati. Uvijek se borimo sa svojim tijelom da bismo ga oblikovali i prikazali onako kako mislimo da treba izgledati. Također imamo očekivanja u vezi sa svojom seksualnošću. Što bismo trebali voljeti, kako bismo trebali osjećati. Mislim da je za mnoge ljude prilično teško ostvariti neki vid seksualnog života koji je zaista dobar za njih. Jer skloni smo pokušavati prilagoditi seksualnost partneru ili onome što partner očekuje, ili onome što društvo očekuje. Tako da kontrola nad svojim tijelom, mislim da vrlo malo ljudi to zaista ima u bilo kojem smislu, i mislim da je to borba s kojom se susrećemo tijekom cijelog života. Ali isto tako mislim da možemo prevazići tu borbu na neki način pokušavajući biti iskreni u vezi s tim, pokušavajući razgovarati o tome. Jer ako ne pokušavamo objasniti ljudima koliko može biti teško, kako ćemo onda to riješiti? Mislim da je otvorenost o tjelesnim funkcijama i tijelu, kako izgleda, kako se osjeća, veoma važna. Tijelo će nastaviti biti bojište, ali naš pristup mora se promijeniti.

Photo: Motlys