Ulovili smo malo vremena sa Slavimirom Stojanovićem i doznali zašto je baš on Merino tigar, ali i da nije jedini

Slavimira Stojanovića maltene poznajem sto godina. Zapravo, htio sam napisati da se znamo još otprije nego što je stekao svjetsku slavu, ali se ne mogu sjetiti vremena kada on nije bio poznat. Ili sam ja još uvijek mlad, ili je on zaista vrlo rano krenuo putem koji se može opisati kao A Star is Born. Sve u svemu, više mi se sviđa ovo drugo, jer sam uvjeren da su ga ljudi, ako ne po upečatljivom imenu, onda svakako vrlo brzo počeli pamtiti po njegovom jedinstvenom rukopisu kada je riječ o svijetu grafičkog dizajna. Koliko je poseban i drugačiji od drugih, svjedoči i činjenica da je ovaj jedan od najpoznatijih beogradskih dizajnera u području dizajna i oglašavanja osvojio više od 300 međunarodnih nagrada i priznanja, te da je čak uspio primiti i Nagradu za životno djelo, iako nije diplomirao — što ga, usput rečeno, nije spriječilo da to učini trideset godina nakon što je upisao fakultet. Njegovi radovi nalaze se u Muzeju reklame i plakata u Hamburgu, Muzeju plakata u Varšavi te u Centru Pompidou u Parizu. Uvršten je i u Taschenovo izdanje Contemporary Graphic Design, kao i u publikaciju 30 New Masters of Poster Design. Osnivač je studija za kreativne komunikacije Futro Design.

Slavimir je rođen 1969. godine u Beogradu. Dizajnom se počeo baviti sa 16 godina, a pohađao je Dizajnersku gimnaziju i Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu, kao i HDK u Göteborgu u Švedskoj. Između 1992. i 1999. radio je za S Team Bates Saatchi & Saatchi, a jedan dio života proveo je u Ljubljani, gdje je radio za Kompas Design, Arih Advertising te vlastiti Futro Creative Service Unit. Danas sjedi na Neimaru, u posh-kaotičnom dijelu Beograda, u svom studiju Futro, gdje sam ga i posjetio jednog nedjeljnog poslijepodneva. Nevjerojatno je koliko je sve dovedeno do savršenstva – kao da ste zakoračili u hram minimalizma. Uvijek me fasciniraju ti ljudi koji točno znaju gdje im se što nalazi u prostoru. Za one koji ga možda ne poznaju dobro, Slavimir je uvijek nasmijan i spreman na verbalni ping-pong, pa ga s vrata pitam u kakvoj je trenutno formi i kada je posljednji put zaplesao onako kao da ga nitko ne gleda, s obzirom na to da znam koliko obožava ples: Evo baš jutros, pred ogledalom u predsoblju, odgovara mi bez razmišljanja, ali me doslovno nitko i nije gledao. Važno je da sam ja zadovoljan. Kao i za sve ostalo u životu. I stvarno tako i djeluje – opušteno, zadovoljno, kao da uvijek zna što radi i što mu je sljedeće.

Fotografija: Dalibor Danilovic

Povod ovog iznenadnog posjeta zapravo je njegova najnovija knjiga, koja će, sasvim sigurno, biti razgrabljena kao i sve njegove dosadašnje knjige. S obzirom na to da uvijek radi milijun stvari i djeluje na sto strana, zanimalo me kako mu to polazi za rukom. No, on kao da ima odgovor na sve: Radim puno stvari, to je istina, ali nikad sve odjednom. Ideje se gomilaju i neke su dovoljno jake i ustrajne pa ih moram ispoštovati, jer su lijepo odgojene, a i ja sam pristojan i tolerantan čovjek, pa im često izlazim u susret. Ali, najvažnije je odvojiti vrijeme da se one najbolje realiziraju kako treba. Dobar dio života nisam uspijevao kontrolirati tu razinu kvalitete jer sam istovremeno radio na nekoliko projekata. Da bi se stvorila prava kvaliteta koja odolijeva zubu vremena i nadilazi trendove, neke druge, slabije ideje moraju se – surovo – žrtvovati.

Humor. Cinizam. Provokacija. Apsurd. Prst u oko. Prst na čelo. Ovo su riječi kojima urednica Ivana Misirlić u uvodu pokušava ukratko objasniti njegovu najnoviju knjigu u izdanju Lagune pod nazivom Merino tigar, koja izlazi 21. svibnja. Riječ je, zapravo, o vrlo inovativnom konceptu jer će se pred čitateljima istovremeno naći 100 postera i 100 priča. Zanimalo me kako je ovu knjigu najbolje gledati, a kako čitati? Slavimir zastaje da malo promisli pa mi kaže: Pisao sam ih jednu po jednu, svaki dan po jednu, brzinski, tako što sam si dao vremenski okvir od samo sat vremena. Prepustio sam da me plakat uvuče u svoju estetiku i na to sam slobodno reagirao bez nekih posebnih ograničenja, osim da priča mora stati na jednu, lijevu stranicu knjige – nasuprot plakata na desnoj strani. Realno je očekivati da će ljudi prvo pogledati plakat, jer je on sprinterska disciplina u borbi za pažnju.

Ono što volim kod Slavimira jest njegova preciznost i opsesija detaljima, pa je ovoga puta odlučio da svaki primjerak knjige bude numeriran i ručno potpisan. Mene je, nekako, već i sam naslov knjige zaintrigirao. Krenuo sam od sebe, a shvatio sam da je većina ljudi na planeti u sličnoj moralno-duhovnoj pat-poziciji“, nastavlja mi otvoreno, „svi smo dio konzumerističkog stada za šišanje, a opće je poznato da je u smislu vune najplodnija merino ovca s Novog Zelanda.

S druge strane, prirodan je otpor da svatko sa sobom, intimno, u samoći, odlazi u drugu životinjsku krajnost stvarajući unutrašnji kontrapunkt uvjeravajući sebe da je poseban, sposoban, snalažljiv, beskompromisno surov poput bengalskog tigra. Merino Tigar sam ja, ali nisam jedini.

Siguran sam da mnogi dizajneri sanjaju o karijeri Slavimira Stojanovića, kao i da ne bi imali ništa protiv da im se pruži prilika za listu klijenata i brendova s kojima je tijekom života surađivao. I tako već 40 godina – suvereno vlada dizajnerskom scenom. Pitam ga osjeća li to ponekad kao teret ili mu, zapravo, godi? Radim ono za što sam rođen, a od toga nema većeg poklona s viših razina svemira. Taj sam poklon prihvatio oberučke i s njim se ne kockam, već se trudim da svakodnevno stvorim nešto novo što će nekom drugom, makar i za jedan molekul, oplemeniti život nadahnućem i inspiracijom.

Mislim da je to jedini ispravan recept za plodnu i dugotrajnu karijeru. Odgovornost i usmjerenost na druge.

To je zaista rijetkost – sresti nekoga u ovom poslu s takvim kapacitetom za profesionalizam. Čini mi se da Slavimir, poput vrhunskog sportaša, spartanski sjeda za svoj stol i pristupa radu kao tenisač mreži i terenu – bez zafrkancije. Ipak, moja sljedeća “lopta” bila je kako se, iz tako čvrste dizajnerske pozicije, usudio zakoračiti u spisateljske vode. Kad sam bio klinac, postojala je borba između pisanja i crtanja, i prve školske uspjehe lakše sam postizao u pisanju. Moj ćale, bivši omladinski reprezentativac Jugoslavije u nogometu, predviđao je da ću, prirodno, postati sportski novinar. Crtanje mi je kasnije išlo lakše, i od toga sam napravio ozbiljnu karijeru. Međutim, kroz tržišne komunikacije oduvijek sam pokazivao interes za kontekst i narativ – isto koliko i za formu. Tako sam s vremenom počeo pisati ideje i slogane za kampanje. Ali, da budem realan, naša kći Nađa potaknula je dubinsko autorsko ‘ronjenje’ kad je tražila da joj napišem i nacrtam prvu slikovnicu. To se do sada pretvorilo u mini-ediciju Avanture Singi Lumbe, od kojih je nastala i kazališna predstava koja se trenutno izvodi u Malom pozorištu Duško Radović. Ta prva slikovnica mi je dala hrabrost da napišem autobiografski roman Devet, i od tada je pisanje postalo jednako važno u mom životu kao i crtanje.

Oni koji ga možda ne znaju kao kreatora reklamnih kampanja i fenomenalnih logotipa, sasvim sigurno su ga sreli kroz njegov autoironični modni brand FutroWorld. Inspiriran suvremenim, vanjskim svijetom – sa svim njegovim manama, masovnom komunikacijom, konzumerizmom i medijima – kao i neraskidivom vezom tog svijeta s unutarnjim svijetom pojedinca, Futro se poigrava na kreativnoj platformi Perfection is Boring, gdje pogreška nije samo dopuštena, već i poželjna. Zato mi pada na pamet pitanje koje mu postavljam – kako se nosi s poplavom sličnih brendova koji furaju duhovite natpise na majicama i šalicama?

Futro služi da povremeno preskočim kreativnu ogradu komercijalnih dizajnerskih projekata za klijente i time razveselim sebe i sve koje volim. Dokkle god to mogu izvesti bez većih materijalnih potresa, Futro će biti u vječnom pupoljku.

Za sebe voli reći da je servis u smislu kreacije, ali kada je riječ o vođenju projekata i ostalim poslovnim aspektima, to prepušta marketinškim agencijama. Ono čega se dosljedno drži jest ideja da prije svega bude butik kreativnosti. Tu je, na neki način, pronašao svoju tržišnu i kvalitativnu nišu – onu s kojom može mirno spavati. Ipak, za sam kraj razgovora nisam propustio priliku pitati ga kako se nosi s negativnim komentarima, odnosno koliko ga pogađa spoznaja da nije svačija cup of tea. On šeretski, kratko i jasno odgovara: Vrijeme je najdragocjenija stvar u životu. Pa, tko shvati – shvatit će.