U Cannesu smo pogledali novi film u produkciji braće Almodovar

Zamisao je jednostavna: europski otac i sin traže nestalu kćer / sestru na ilegalnom rejvu usred marokanske pustinje, dok u pozadini izbijaju prvi trzaji Trećeg svjetskog rata. Kada europske vlasti narede hitnu evakuaciju i zatvore rejv, Luis i Esteban svojim obiteljskim kombijem skreću iz vojnog konvoja i priključuju se skupini psihodeličnih nomada koja ih vodi na pustinjsku odiseju prema drugom tulumu – ovaj put na Mauricijusu – gdje bi djevojka mogla biti.

Već prvi kadar, u kojemu istetovirane, nagorjele ruke starih rejvera usred pustinje montiraju surround sustav, uspostavlja tehno glazbu i kulturu free partyja kao srž vizualnog jezika filma. Novi film Olivera Laxea, u produkciji braće Almodóvar, donosi slike koje zaista djeluju neviđeno – od transa u prašini kanjona do ayahuasca plesa uz subwoofere u minskom polju.

Skupina nomada kojima se otac i sin pridružuju – koje igraju neprofesionalni glumci pronađeni na stvarnim pustinjskim rejvovima – samoodrživa su komuna i svojevrsna obitelj s različitih krajeva svijeta i nekoliko udova premalo. Drugim riječima, to su likovi s daleke margine, koji su jedni u drugima te nomadskom životu pronašli nešto nalik sreći.

Prvih sat vremena filma tako podsjeća na road trip komediju, u kojem se otac i sin s jedne, a rejveri s druge strane međusobno gledaju kao marsovci, uz komične situacije koje ih po putu postupno zbližavaju. Usprkos tome što se u jednom trenutku čini da bi ova nova obitelj ostatak filma mogla provesti u zabavnom putovanju koje kulminira međusobnim razumijevanjem, čitavom se njegovom ekspozicijom provlači osjećaj da za likove koje gledamo zapravo nema povratka – pogotovo kada film na pola prereže apsurdno tragičan kadar koji je u dvorani Debussy izazvao nekoliko vrisaka i pokoji izlaz.

U sljedećih se pedesetak minuta – briljantnih ali gotovo nepodnošljivih za gledati—film svakim činom u potpunosti transformira i zadržava posebnu vrstu egzistencijalne napetosti, gdje ekstremi ljudskog stanja gledatelja istovremeno drže prikovanog za sjedalo i tjeraju na bijeg iz besmislenog užasa svijeta koji gleda. Iako su najčešće usporedbe u razgovorima nakon projekcije bili Mad Max: Fury Road i Antonionijeve vizure 1970-ih, Sirât podsjeća više na beckettovski san prerastao u niz uzastopnih noćnih mora koje nekontrolirano slijede jedna iz druge, sve dok se ne probudite u hladnom znoju i odahnete kada shvatite da ste ipak samo spavali.

Naši su likovi nažalost potpuno budni, te uz pomoć (ili sabotažu) psihodelika prisiljeni suočiti se s nezamislivim. Laxe dekonstruira ideju slobode nomadskog života, samoodrživih komuna i free party psihodelije – koje često smatramo epitomom slobode i odricanja – te pokazuje da i oni koji “nemaju ništa” imaju beskrajno toga za izgubiti.  Sirât, čiji naslov dolazi iz Kurana te označava tanak most između raja i pakla, postavlja nam pitanje: što se događa kada ostanemo i bez nade? Odgovor je ‘ništa’, no film to svoje ništavilo predstavlja kao vrstu oslobođenja koja prelazi granice onoga što slobodom uopće smatramo, prikazujući je kao pročišćujuću prazninu – sličnu pustinji u kojoj se nalaze. Film nije savršen. Njegova vizija je ponekad fragmentarna, čak i zbrkana. No svi koji su ostali do kraja projekcije složili su se oko jednog – (filmski) svijet je te večeri dobio nešto novo.