In Conversation with:
Lunar nas vodi iza kulisa bogate karijere Simona Le Bona

Jedan od najvećih pop bendova svih vremena, Duran Duran, svoj povratak u Hrvatsku tempirao je sedam godina nakon rasprodanog koncerta na zagrebačkom stadionu Šalata. Novi nastup zakazan je na, usudit ćemo se reći, možda i najljepšem koncertnom prostoru kojeg ovaj dio Europe ima. Dvije tisuće godina stari amfiteatar u Puli, 30. srpnja bit će pozornica na kojoj će Duran Duran podsjetiti na bezvremensku kolekciju hitova. Njihov zvuk kombinira elemente popa, rocka, disca, funka i elektronike, unijeli su nebrojeno inovativnosti u glazbu toga doba i nastavili je razvijati do danas, kroz do sada objavljenih 18 albuma u periodu od 40 godina. Niz velikih hitova tijekom vremena obilježilo je njihovu karijeru; pjesme poput Hungry Like the Wolf, Rio, Girls on Film, The Reflex  i Ordinary World ostavile su dubok i trajan trag u glazbenoj povijesti. Članovi benda, posebno frontmen Simon Le Bon, postali su i ikone stila svojom outfitima i glamuroznim izgledom koji i dan danas njeguju, posebno za nastupe. Stil i imidž jednako im je važan kao i glazba, i upravo zbog toga se osjeti značajan utjecaj Duran Duran estetike i u modi i popularnoj kulturi svih ovih godina i desetljeća. No bit će to i sjajna prilika čuti novi album Danse Macabre ovog benda koji je do današnjeg vremena zadržao autentičnost i taj prepoznatljiv imidž i zvuk.

Povodom njihova dolaska, najveći obožavatelj benda u Hrvatskoj, mnogima poznatiji kao street art umjetnik Lunar, razgovarao je sa frontmanom Simonom Le Bonom. Postoji mnogo anegdota, zanimljivosti i priča koje se vežu uz bend i Simona Le Bona, od početaka u kultnom noćnom klubu Rum Runner, prijateljstva s Davidom Bowiejem, preko toga kako su angažirali umjetnike za svoje kultne covere albuma do tzv. suparništva s drugim bendovima (je li to bila priča za medije ili ne?), a neke je street artist Lunar uspio pretresti u razgovoru sa Simonom Le Bonom. Gdje ih je razgovor sve odveo, pročitajte u nastavku.

Simon Le Bon: Kako se zovete?

Lunar: Slaven mi je ime, no moje umjetničko ime je Lunar, po njemu me svi znaju.

Simon Le Bon: Cool. Što Vas zanima?

Lunar: Što mi možete reći, a da niste nikome do sada rekli.

Simon Le Bon: To bi trebalo biti nešto jako rijetko, izuzetno…

Lunar: Kome su od vas klinaca iz Birminghama prvi prišli Braća Paul i Michael Berrow, vlasnici kultnog kluba Rum Runner ili ste kontaktirali klub? Čini se kao savršen način da se osnuje banda ili bend, da se stvore dugotrajne veze i da se stvarno upoznate radeći rame uz rame na raznim poslovima unutar kluba što možda nije uvijek najlakše? Ali pretpostavljam da je bilo i dosta zabave… Kako na to gledate sada, više od četiri desetljeća kasnije?

Simon Le Bon: Odrastao sam u gradu Pinner i nisam bio birmingham boy. Gledajući na to razdoblje unazad imao sam sreće, to su bili stvarno dobri dani, dobro vrijeme. Sve je bilo uzbudljivo, radili smo posve nove stvari, nisam prije iskusio život benda koji je imao ispred sebe budućnost.

A točno to smo i osjećali, da je ispred nas budućnost. Bili smo odlučni, samouvjereni i neustrašivi. To je bilo prekrasno, apsolutno briljantno vrijeme, uzbudljivo za glazbu općenito. Znate, prije toga je punk taman počeo i nekako je otišao u drugom smjeru, ali je zauvijek ostao dio naše prošlosti, dio naše povijesti. I nakon punka je došao tzv. novi val, new wave.

Radilo se o novom jasnom pravcu u glazbi koji je iznjedrio neke od najboljih glazbenika. OK, bilo je tu i loših i dosadnih, no nećemo spominjati imena. I neki od nas koji dolaze iz punka smo htjeli nešto šarenije, kićenije, zabavnije.

Pa smo to sami kreirali. I znate, stvarno smo bili dio te svjetlosti, tog neona osamdesetih, pa samo pogledajte omote naših albuma iz tog vremena. Odjeća koju smo nosili, kako smo bili osvijetljeni, sve… Pogledajte kako izgleda cover Rio albuma. Zagrlili smo optimizam, bili smo čista pozitiva. I to je bila glavna razlika između nas i ostatka scene. Htjeli smo učiniti svijet boljim mjestom.

Lunar: Mislim da je John Taylor spomenuo u svojoj knjizi da su tada gitare bile pristupačnije, da ne kažem jeftine, u smislu da ih je svatko mogao nabaviti svojoj djeci, no da je synth bio skup i nepristupačniji. I tako ste odlučili napraviti korak dalje, ući u taj new wave svijet.

Simon Le Bon: Da, ako ste si mogli priuštiti najjeftiniji synth. Da, svakako. A najjeftiniji je bio Wasp. Bio je crnožut, poput ose, kako se i zvao. Bez obzira na to što je bio jeftin, mogao si sjajan zvuk dobiti s Wasp synthom, Nick je kreirao sjajne zvukove. I kako smo počeli zarađivati, tako smo počeli kupovati skuplje synthove.

Lunar: To je definiralo vaš zvuk, definiralo vas kao grupu, kao bend, tada 1980. Bili ste drugačiji, zvučali ste jako moderno. Koliko ste bili – povezani? Povezani s OMD, Sheffield Boys, Human League, Heaven 17…?

Simon Le Bon: Ako smo ih htjeli poslušati, otišli smo na koncert. Imali smo i prijatelje u bendovima, družili smo se s Classics Nouveau i Thompson Twins. Da, to su nam tada bili najbolji prijatelji. No ostarjeli smo, i nakon deset godina nije ostalo još puno takvih bendova i onda smo se družili s Depeche Mode i U2. I Spandau Ballet. Iako smo bili kao suparnici. To je bila priča za medije, ali smo privatno zapravo bili jako dobri prijatelji. Zapravo, sinoć sam se družio s Garyjem, pjevali smo i jednu pjesmo zajedno.

Lunar: Da, vidio sam sliku, stavio je Gary Kemp na Instagram i Duran Duran na Facebook. Baš je lijepo to za vidjeti.

Simon Le Bon: Da, što si stariji, samouvjereniji i sigurniji u sebe kao glazbenika, u sebe kao osobu, i drugi te počnu poštivati, i prijateljstva se razviju. S Davidom Bowiejem sam imao baš lijepo prijateljstvo na koje sam čak i ponosan. Bilo je baš dobro zvati ga prijateljem.

Lunar: Da malo skočimo nazad na umjetnost, na covere albuma. Kako birate umjetnike za covere albuma? Posebno me zanima kako i tko je dizajnirao omote LP-ja, poput Patricka Nagela za Rio album, suradnja s Tonyjem Viramontesom, Violeta Sanchez za bend Arcadia, Vaš side project.

Simon Le Bon: Nigel je zaslužan za odabir umjetnika, dizajnera. Cover Rio albuma je stvarno epic, revolucionaran, ikoničan. Prepoznatljiv je vizual 80-ih. Bio je i umjetnik Dougie Fields i bend The Motels. On je osmislio vizual njihovog prvog albuma, a mi smo htjeli upravo taj izgled, taj stil. Odgovarala nam je ta vibra, htjeli smo nešto moderno, više fashion. Da je cijeli imidž podvučen mladenačkom energijom i prigušenim seksipilom. Htjeli smo da izgled napaljuje, ali na profinjen, elegantan način.

Lunar: Kako ste se osjećali kada Vam je pristupio Bob ili Midge Ure?

Simon Le Bon: Nazvao je Bob Geldof. Da, taj poziv sam dobio. Prvo što me je pitao jest da jesam li vidio što se dešava u Etiopiji. Kazao sam mu da nisam. Tada sam dosta putovao i nisam stigao informirati se. On je kazao da moramo nešto u vezi toga učiniti i predložio je ideju da nas sve okupi napravi ploču. Odmah sam pristao. Uvijek mi se sviđao Bob. Uvijek nas je podržavao i bio je uvijek nekako prijateljski nastrojen. I osjećao sam da ima dobro srce, da je ne mjestu. Kasnije mi je priznao da je mislio da ako dobije mene, Simona Le Bona i Stinga da pristanemo, da će onda svi drugi pristati. I tako je i bilo.

Lunar: Koliko ste dugo imali studio na raspolaganju? Pola vremena ste tamo jednostavno bili, družili se, a pola vremena je Bob producirao?

Simon Le Bon: Točno tako je bilo. I bilo je sjajno. Energija je bila neopisiva i istovremeno opipljiva, zarazna.

Lunar: Koji je bio krucijalan trenutak kada ste počeli miksati svoj stil s drugima? Pretpostavljam da ste radom s velikim brojem drugih glazbenika stvarali različite kemije i da je to moralo djelovati na Vas.

Simon Le Bon: Nema pravila i nema tog trenutka. S Johnom Barryjem smo radili A View to a Kill. On je glazbenik suvremene, ozbiljne klasične glazbe, mi smo pop glazbenici, a on je uzeo našu glazbu i napravio novi aranžman, nije pisao novu glazbu. Uzeo je postojeće i napravio od toga klasičnu glazbu, to je bilo zanimljivo. A zanimljivo je što dolazimo u Vaš amfiteatar u Pulu, bit će to sjajan koncert.