Svi smo mi pomalo Sylvia Plath – ili kako smo doživjeli premijeru u Bitef teatru

Uvijek sam bio opčinjen životom Sylvije Plath. Upravo tako – njezinim životom, mnogo više nego njezinom poezijom i djelima. Da ne bude zabune, daleko od toga da mislim da je stvarala lošu književnost – naprotiv. Više je problem u meni; poezija jednostavno nikada nije bila my cup of tea. Ipak, o njezinu životu znao sam gotovo sve. Kada sam bio mlađi, “gutao” bih sve što bih pronašao o njoj, a i danas rado pročitam ako naiđem na neku zanimljivu triviju. Kada je nečiji život kratak i obilježen tako tragičnim krajem, teško je objektivno sagledati sve ono što je definiralo nekog umjetnika. U ovom slučaju, umjetnicu, koja se, čini mi se, od samih početaka razvijala i živjela unutar oblaka enigme. Tome svjedoči i činjenica da se i danas pišu biografije koje nude posve različite poglede na njezin život i cjelokupan opus. Ono što je sasvim sigurno, bez obzira na sva tumačenja, jest da je ona, unatoč svemu, bila tragična figura i autorica čija djela snažno odjekuju i više od pola stoljeća kasnije. Svoju anksioznost, neprilagođenost i zbunjenost svijetom u kojem je živjela pretvarala je u moćne stihove – kao oblik (samo)refleksije – suočena do kraja sa svojim unutarnjim demonima koji su je pratili do samog kraja.

Upravo je uzbudljivi život Sylvije Plath poslužio kao idealna inspiracija autorskom timu predstave Silvija, koja je premijerno izvedena u Bitef teatru u Beogradu. Volim to kazalište, posebno samu zgradu, povijest koja stoji iza njega i uvijek pomalo neobičnu, mračnu scenu i atmosferu koja vas uhvati već prije nego što se “digne zavjesa”. Smješten u prostoru rekonstruirane evangelističke crkve, u samom srcu Dorćola, još od svog osnivanja prije 35 godina, ideja Bitef teatra bila je širenje utjecaja istoimenog festivala, otkrivanje novih kazališnih tendencija u našoj sredini, kao i pružanje prostora umjetnicima čiji rad predstavlja iskorak iz tradicionalnih i ustaljenih granica scenskog izraza. Tako i ekipa okupljena oko ovog projekta, izbjegavajući linearnu strukturu, gradi avangardni narativ o unutarnjim borbama koje svaka individua, svaki od nas iz publike, na neki način vodi na putu spoznaje, sazrijevanja i suočavanja s okolinom i ostatkom svijeta, izvan svojih četiri zida, u kojem se istovremeno reflektiraju život i misao slavne pjesnikinje. Kao da živimo u njenoj glavi, kao da postajemo ta neurotična tipkovnica po kojoj brzo lupaju prsti koji ne mogu pratiti brzinu toka misli. Kako priznaje redatelj ove vrlo upečatljivo režirane predstave: Ljubav, ili točnije izdaja nježnosti, postaje mjesto raspada mogućeg spasa. Intima, umjesto utočišta, čini prostor suptilne agresije. U uvodnoj riječi redatelj Nemanja Mijović također ističe da je autoportret proces, otvoreni čin tijela koje traži značenje, tijelo ne ilustrira tekst, ono ga proizvodi, podriva i nadilazi. Sylvijin alter-ego, Ester, simbol je subjekta izopćenog iz jezika, zajednice i značenja.

Ovo poetsko scensko istraživanje na sceni Bitef teatra sastoji se od tri dijela u kojima dvoje protagonista, Aleksandra Arizanović i Danilo Brakočević, suptilno vode publiku kroz životni rollercoaster senzitivno-neuravnotežene osobe koja reagira na svaki titraj vanjskog svijeta i društvene dinamike. Baš kao što je Sylvija Plath svojom literaturom razarala tabue i pisala o temama koje su dotad bile zabranjene, poput samoubojstva, mentalnih poremećaja, seksualnosti, bijesa i nemoći žene zarobljene u raljama konzervativnog društva, tako i ova predstava izvlači na površinu najmračnije ljudske strahove, duboko osobne, ali univerzalno prepoznatljive, često isprepletene boli, lucidnošću i neustrašivim suočavanjem sa sobom i svijetom. Tematsko i estetsko ishodište predstave jest autoportret kao pitanje, a ne kao odgovor. Stakleno zvono ne označava zatvorenost, već akustičnu komoru u kojoj jezik nadilazi značenje. Predstava problematizira epistemologiju boli: kako prikazati bol bez trivijalizacije? Smrt nije kraj, već konstanta, struktura osjećaja, granica jezika i prisutnosti. Pisanje više nije komunikacija, već disanje, porod, gesta samopotvrđivanja. Kroz niz inventivnih rješenja, ali i koreografiju koju potpisuje glavna glumica, predstava ponekad silovito preskače rampu, probija četvrti zid, ali i doslovno silazi u parter, u gledalište, tako što glavni akteri s vremena na vrijeme sjede među publikom, ili publika sjedi na samoj sceni u trećem, finalnom dijelu, navodeći nas da se dodatno poistovjetimo s konfliktima likova koje tumače. U tom smislu, u više navrata postoje trenuci koji vas na katarzičan način suočavaju sa stvarnošću, oči u oči, iskačući iz narativa same predstave, koja kao da daje glas onome što obično ostaje prešućeno. Na taj način, Silvija ne igra ulogu biografije niti hommagea već postaje misaoni čin, forma prisutnosti u kojoj autoportret nije puko ogledalo, već način da se vlastito postojanje, makar na trenutak, prisvoji kao istinito i osobno.

Ovo definitivno nije samo predstava o životu Sylvije Plath – ovo je kazališni čin u ime svakog pojedinca koji odbija biti sveden na društveno zadane forme postojanja. U ovom komadu umjetnost ne pokušava objasniti svijet, već ga izdržati – rame uz rame s onima koji su potisnuti na njegove margine. Uostalom, baš kao što i sama Sylvija Plath bilježi u jednom od svojih dnevničkih zapisa: Something in me wants more. I can’t rest, teško se oteti dojmu da bi cijela predstava bila nijansu snažnija da je tek malo kraća. No, više je nego očita duboka uronjenost autorskog tima u sve one važne teme koje tište suvremeni trenutak, koji, baš kao i pjesnikinja, očito želi još, gubi osjećaj za vrijeme i zaboravlja kada zapravo dolazi kraj.