Sharon Stone ekskluzivno za Vogue Adria o novim projektima, zašto i dalje vjeruje u bolji svijet te zaokretu od glume k umjetnosti

Svijet koji poznajemo u posljednje vrijeme nije baš neka najbolja verzija sebe, i nisam sigurna što će ga spasiti osim nekih nevjerojatnih ljudi u koje jedino još vjerujem, onih koji poznaju sebe i druge, ne boje se biti iskreni u tome, znaju što je rollercoaster i voze se niz njega bez treptaja, a usprkos svemu ne prestaju nositi optimizam.

Kod mene je deset navečer, dan se prilično približio kraju, a ruku na srce, i moja energija. Nakon tjedana intenzivnog rada s timom u Los Angelesu, dogovora i uspješno završenog snimanja, koje je moj radni dan istovremeno usklađivalo s pacifičkim i srednjoeuropskim vremenom, na Zoom pozivu me dočekala žena s velikim osmijehom. Sama božica. Sharon Stone. Gotovo odmah sam se nasmijala na natpis na njenoj košulji – Let’s go somewhere. I ja bih to predložila, iako ne znam točno kamo pobjeći. Prije nego što sam stigla pitati kako je i kamo predlaže da idemo, preduhitrila me je. „Kako je sve, osjećaš li se dobro i sigurno?” Slegnula sam ramenima jer zaista ne znam odgovor. „Razumijem, isto. Mislim da je ovo trenutak kad je u redu priznati da smo svi pomalo zabrinuti, ali to ne znači da mi koji radimo stvari iz ljubavi, zadovoljstva i sa svrhom koju razumijemo ne trebamo nastaviti to raditi i služiti drugima donoseći im brigu i ljubav. Zato što je to naša uloga. Dobri ljudi neće dopustiti da se svijet raspadne. Ja vjerujem u dobre ljude. To je moj politički kredo.”

Moćan početak i moćan politički stav, ako smijem primijetiti. To sam joj i rekla, kao i da mi je ideja moći uvijek prva na umu kad pomislim na njezine uloge. Jasno je da je femme fatale titula koja je prati, ali u tom spoju erotike i opasnosti uvijek je postojalo nešto duboko snažno. Žena koja od filma „Basic Instinct”, preko filma „Casino” do „Diabolique” nije u redu iza muškarca nego rame uz rame, ako ne i korak ispred, ne može biti ništa drugo nego snažna. Kako doživljava tu riječ, što za nju znači biti moćna žena? Kako to u ovom trenutku izgleda? „Imati sposobnost da ostaneš autentično ti, bez obzira što se događa. Da i u najcrnjim trenucima donosiš odluke kojima potvrđuješ tvoj integritet. Ostati dosljedan sebi, napraviti najbolji mogući, najnježniji mogući izbor. Možda će proces trajati duže, ali vrijedi jer postoji razlika između sreće i trenutnog zadovoljstva. Sreća je dugotrajna, kad donosiš izbore za budućnost. Ja sam volterovski dosljedna tome. Potrebno je mnogo hrabrosti da ostaneš sretan. Gledala sam svog oca koji se borio s rakom u završnoj fazi, i kad su ga pitali kako je, odgovarao je: ‘Odlično sam.’ I s tim stavom nekako je i preživio. Mislim da bismo, kad bismo to radili kao čovječanstvo, stvorili sjajan svijet. Potrebno je puno hrabrosti, još više discipline i strašno mnogo fokusa da ostanemo sretni. Ali vrijedi. Ja to radim svaki dan. Svaki dan iznova odlučujem da ustanem, da se borim, i kad stvarno ne želim i kad ne osjećam da imam snage za to. Svaki dan. Ali uporno dokazujem sebi da mogu i da sam sve bolje.”

Nasmijala sam se jer mi se činilo sasvim prirodnim da i ja imam svoje poteškoće u svakodnevici, ali ipak se osjećaš malo manje izgubljeno kad i sama Sharon Stone potvrdi da nije lako biti sretan. Sreća nije prirodno stanje, to je težak posao i svakodnevna odluka. Postoje dani kad ne želiš ustati iz kreveta, dani kad sve izgleda nemoguće, i oni kad moraš biti sretan da bi usrećio nekog drugog. Biti sretan je težak posao. „Da. Ponekad to uspijem tek oko šest navečer. Ali nije važno koliko prepreka moramo preći da bismo pronašli svoju sreću, ako krenemo tražiti, naći ćemo je.” Podijelila sam s njom misao da mi koji svijet slavnih gledamo s druge strane ekrana ponekad teško možemo povjerovati da im je i na tom celebrity Olimpu jednako teško, iako je zapravo vrlo lako zamisliti da su i oni, izvan svojih uloga, obični ljudi. „Kad su životne stvari u pitanju, svi smo isti. Svi se jednako borimo, tražimo posao, brinemo o svojoj djeci, svi smo jednako uplašeni, i svi prokleto pokušavamo shvatiti ovu stvar koja se zove život. Manje ili više uspješno.” Odjednom se osjećam bolje i puna neke nove energije. Ne zato što je još nekome teško, nego zato što je solidarnost tako jednostavna, ako se sjetimo da nam je svima osnova ista, a ona podrazumijeva taj složeni zadatak koji glasi – biti čovjek. Sa svime što ta rečenica nosi. „Mi smo zajednica svijeta, moramo voljeti osobu kraj sebe, ponuditi joj pomoć kad joj treba. I preživjet ćemo sve zajedno. A žene, mi smo poseban klub. Mi koje smo relativno privilegirane trebamo se koliko god možemo naći drugima. Lakirati si nokte jedne drugima, fenirati kosu i pitati: što ti danas treba da se osjećaš bolje? Ako je to jedini način da nekome pomognemo da se osjeća dobro i vrijedno, onda ćemo to raditi. Ako nemamo ništa bolje za ponuditi, onda ćemo ponuditi dobrotu koju imamo. Moramo biti organizirane, brižne, staložene i komunicirati o svemu što proživljavamo.”

Priča o dosljednosti u donošenju dobrih odluka podsjetila me je da sam oduvijek željela znati kako je birala uloge. Kao netko tko voli klasike, zanima me jesu li one birale nju ili je ona birala njih? „Ja sam žena iz radničke klase, iz malog grada, i činilo mi se da je raditi dobra ideja (smijeh).” Rekla sam joj da gluma stvarno zvuči kao dobra ideja i dream job, ali da izgleda kao da je za sve točan onaj darling, I don’t dream of labour meme. „Na kraju dana, sve je to posao, znaš? Radila sam i prihvaćala uloge jer mi je trebalo, iako sam uvijek bila slabije plaćena od muških kolega, postala sam vrlo poznata, ali i tada sam morala razmišljati o svojoj budućnosti i kako se osigurati. Kad sam se uselila u prvu kuću, nisam imala podove, ta kuća je doslovno bila ljuštura stara, raspadnuta. Ja sam bila superzvijezda, a to je bilo jedino što sam si mogla priuštiti. Tako da sam često živjela u hotelima dok sam snimala, a paralelno s time malo po malo pretvarala tu kuću u svoj dom, kao i gradila svoje ime.” Razlike u plaćama su priča koja nam je danas dobro poznata, iako je dugo bila poznata samo nekolicini u industriji, i to kao nešto što se, nažalost, podrazumijeva. Danas mnoge glumice i glumci aktivno rade na izjednačavanju honorara, a mnogi redatelji, poput Mikea Whitea, koji je za „White Lotus” imao ugovor po kojem su svi bili jednako plaćeni bez obzira na iskustvo ili spol. Izvana izgleda kao da je Hollywood napravio značajne pomake u položaju žena i otvaranju prilika, sve je više redateljica, veća inkluzija i bolje plaće.

Nisam mogla odoljeti da je ne pitam je li to zaista tako ili je samo dobra scenska šminka.„Mnogo je bolje danas. Mnogi su promijenili način na koji rade, a i mnogi od onih ‘old studio people’ više nisu tu. Industrija se mijenja, ali ipak ne u potpunosti. Što se tiče režije, svojevremeno sam i ja to željela, ali nisam dobila priliku. I to vrlo eksplicitno – ‘odlična prezentacija, ali žena ne može režirati’. Kraj priče. Ali uvijek sam se vodila mišlju da, kad se neka vrata ne otvaraju, obično postoji razlog za to. Mislim da ne bih postigla toliko u humanitarnom radu da su mi ta vrata bila otvorena.” Do sada sam iskreno fascinirana količinom entuzijazma. Istina. Da je Sharon počela režirati, vjerojatno bismo gledali mnoge nevjerojatne naslove, i ne bih se ni najmanje bunila, ali tko bi onda bio jedan od najaktivnijih članova amfAR-a, prikupio desetine milijuna dolara za istraživanje i liječenje AIDS-a, što je doprinijelo nezamislivom napretku kojem danas svjedočimo, tko bi dobio Peace Summit Award 2013. godine, ili se borio protiv raka dojke i pomagao djeci i ženama u kriznim situacijama? „Mislim da je svemir imao veće planove za mene od režiranja”, smiješi se.

Kad smo kod promjene planova, njen zaokret od glume prema umjetnosti posljednjih je godina posebno zapažen. Nudi li joj slikarstvo nešto što gluma nije mogla, ili ta dva svijeta mirno koegzistiraju? „Malo tko zna da sam počela slikati još kao dijete, to mi je praktički drugi jezik, pa je bilo samo pitanje vremena kada će postati iznimno važno. Pruža mi potpunu stvaralačku samostalnost, ne ovisim o drugim ljudima. Kao i dok pišem. Pišem puno, i prozu i poeziju.”

Ipak, ne možemo reći da gluma ne zauzima i dalje primarno mjesto u njezinom životu, s obzirom na to na čemu sve trenutno radi. “Istina, film ‘In Memoriam’, koji će biti odlična komedija, čeka svoju premijeru, a tu je i drugi dio filma ‘Nobody’. Bob Odenkirk je fantastičan, profesionalac kakav se rijetko viđa i mislim da će drugi dio biti odličan. On je jednostavno predivan, svi su predivni, film je predivan, i jako sam sretna što sam dio tima. Zatim radim još jednu seriju, o kojoj trenutno ne mogu puno pričati, i naravno ‘Euphoria 3’, što mi je posebno uzbudljivo. Pojavit će se i još jedna serija na kojoj radim, u kojoj glumim psihijatricu, ali i to je trenutno u završnoj fazi, tako da ćemo o tome drugom prilikom. Ali, svašta se događa, kako bi rekao moj prijatelj, ‘Počeo je Sharonaissance’.” Obožavam taj izraz i odmah ga zapisujem. Kako radi paralelno i filmove i serije, zanimalo me je koja je razlika u pristupu i u čemu više uživa. “Mnogo je drugačije kada radiš film, dobiješ cijeli scenarij i možeš izgraditi lik, karakter, ton. Kada radiš seriju, nikada ne dobiješ sve. Možeš početi od treće epizode, pa raditi sedmu pa prvu, i ne znaš što se događa u ostalima dok ne dođeš do njih. Sklapaš tu slagalicu stalno, a ne znaš cijelu priču. Stalno donosiš odluke, glumiš i pokušavaš shvatiti kako stvari teku, ali nemaš pojma što tvoj lik zapravo radi. Ne znaš dok ne vidiš, saznaješ usput. Pomalo je kao život.”

Iako je već skoro ponoć, meni se odjednom potpuno razdanilo, a čini mi se i da sve ima puno više smisla. Vjerovatno je to ono što zovu zaraznom energijom. „Lako je da nas stvari preplave. Toliko smo zauzeti životom da često zaboravimo napraviti korak unazad i sagledati iz šire perspektive. Da malo promatramo sa strane. Ne stižemo jer je život toliko čudan i brz, i sve stvari koje volimo i kojima vjerujemo mogu se tako brzo promijeniti, kao da netko razbaca tablu sa šahovskim figurama. Moramo se odmaknuti i pogledati tu tablu opet, i vidjeti treba li sudjelovati baš u svakoj igri. To mi je bilo jako zanimljivo naučiti.” Samosvijest. Vrlo važna riječ i lekcija koju mnogi nikada ne savladaju, i ona koja mi je cijelo vrijeme bila na vrhu jezika tijekom ovog razgovora, a tek sada sam uspjela definirati je. Imati sposobnost razumjeti sebe, znati svoju ulogu i prepoznati kada treba reći ne, kada treba stati, možda je jedan od najvažnijih talenata koje možemo usvojiti.

„Do sada sam imala mnogo uloga i mnogo života (smijeh). Mislim da je ključno prepoznati pravi trenutak i svoju ulogu u njemu. Moja je trenutno da razgovaram s drugim ženama i podsjetim ih da svi znamo tko smo, čak i ako ponekad zaboravimo ili ako netko ne želi da znamo. Voljela bih da mogu reći svima: sjeti se kada si željela biti ono što sada jesi, ili kada nisi imala ono što sada imaš. E pa, sad si tu i budi ono što jesi. Možda smo ponekad nesigurne, možda smo uplašene, ali znaš što je hrabrost? Biti odvažna unatoč strahu. I pritom plesati. Ljudi će misliti da protestiramo, ali mi ćemo samo plesati, jer to zaslužujemo. Ostat ćemo ono što jesmo i biti ponosne na to. Ne moramo biti više, ali nećemo biti ni manje. Vidjet ćemo se jednom uživo i plesati zajedno na ulici.” Yes, queen.

Photo: Branislav Simoncik
Kreativna direkcija i moda: Paris Libby