Saznajte sve o novoj izložbi u Parizu koja spaja seksualnost i politiku

Sve je politika. Svjesna sam da ovo zvuči previše radikalno za one koji vole reći da se ne bave politikom i da ih ona ne zanima, ali činjenica jest da se na ovaj ili onaj način njome svi bavimo. Ako se mi ne bavimo politikom, ona se bavi nama i od nje smo neodvojivi, svidjelo se to nama ili ne. U samoj srži svoje riječi, ona obuhvaća teme, ideje i pitanja koja se tiču polisa, odnosno grada ili države, u prijevodu svega onoga što se tiče zajednice. Upravo zato biti političan znači biti svjestan zajednice, odgovoran prema drugima, promišljati odnose moći, a u današnjem kontekstu to znači prepoznati da politika više nije ograničena na parlament ili institucije. Spustila se na svakodnevnu razinu, ulazi u sve pore društva i odvija se svuda gdje postoji odnos moći, tijela, identiteta. Dakle, posvuda, od društvenih mreža preko mode do odnosa u koje ulazimo. Svaka odluka o tijelu, radu, ljubavi, identitetu ili prostoru tiče se zajedničkog života, a od toga razumljivo nisu izuzeti ni seks ni seksualnost.

Tako, dok se Pariz priprema da nakon tjedana posvećenih modi svoju pažnju usmjeri prema vodećem svjetskom sajmu fotografije, Paris Photo, u sklopu njega izložba „Sex and Politics”, otvorena 13. studenog u Bastille Design Centru, poziva na istraživanje jednog od najvibrantnijih susreta suvremenog života, onog gdje se seksualnost susreće i isprepliće s moći, a tijelo postaje prostor političkih i kulturnih pregovora. Ovaj projekt okuplja međunarodnu skupinu umjetnika koji kroz svoje radove istražuju seksualnost kao politički teren, mjesto gdje se osobna sloboda, društvene norme i kulturne naracije neprestano isprepliću, sukobljavaju i preispituju.

Povezano: Izložba o gorko-slatkom razdoblju života kojeg se danas sjećamo s nostalgijom

Elizabeth Waterman

U svojoj knjizi „The Plague of Fantasies”, koja predstavlja polazišnu točku istraživanja izložbe, Slavoj Žižek, čiji se tekst nalazi i u katalogu, objašnjava da je upravo to srž načina na koji seksualnost funkcionira. Kako kaže, „ona nije samo pitanje privatnog zadovoljstva ili osobne slobode, nego prostor u kojem se pregovaraju ideološke pretpostavke, društvene hijerarhije i simbolička moć. U sferi seksualnosti granice između privatnog i javnog, između osobne želje i društvenih ograničenja, neprestano se pomiču”. S tim na umu, razgovarajući s kustosicama izložbe, nisam se mogla ne osvrnuti na uvjerenje koje svi dijelimo, a to je da je seks duboko intiman čin, iako je mnogo toga u vezi s društvenim predrasudama i dalje nejasno. O čemu zapravo govorimo kada govorimo o seksualnosti? „Poput mnogih, i mi smo vjerovali u iluziju da je seksualnost privatna stvar, nešto intimno i osobno. No s vremenom, kroz teoriju, umjetnost i iskustvo, postalo je jasno da je ona jedan od najnadgledanijih, najreguliranijih i najčešće zlorabljenih aspekata ljudskog života. Seksualnost je politička jer odražava način na koji društva tretiraju razliku, kontrolu, sram, moć i slobodu. Ne govorimo samo o biologiji ili intimnosti, govorimo o moći. Seksualnost nikada nije neutralna. Oblikuju je jezik, politika, institucije i kulturni obrasci. Kada govorimo o seksu, govorimo o tome kako je ljudima dopušteno postojati, izraziti želju, željeti ili biti kažnjeni zbog toga. Seksualnost je jednako pitanje sustava kontrole koliko i osobnog osjećaja.”

Lars von Trier, Nymphomaniac

Rekla sam Slavici i Danili da mi je, dok govore, gotovo istovremeno pao na pamet citat Anaïs Nin da je „erotsko jedan od temeljnih načina samospoznaje, jednako neophodno kao poezija”, a da je na istom tragu i Foucault koji u naslovu svoje knjige povezuje sintagme „povijest seksualnosti” i „volja za znanjem”. Seksualnost je neodvojiva od spoznaje i samospoznaje, što posljedično dovodi do toga da se često sputava, guši i cenzurira, jer znanje vodi prema oslobađanju. Tako odnos prema seksualnosti postaje ogledalo stupnja društvene kontrole određenih zajednica i društava. „Nin je bila u pravu. Erotika nije distrakcija nego dijagnostički alat. Jest poezija, ali je isto tako politika, identitet, pa ponekad i revolucija. Način na koji jedno društvo tretira seksualnost otkriva sve o njegovim strahovima, granicama i licemjerju. U represivnim sustavima seksualno postaje prostor subverzije. U liberalnijim društvima često se komercijalizira, ali i dalje izaziva kontroverze. U suštini, ne može se govoriti o demokratskim pravima ili oslobađanju, a da se ne uključi pravo da izrazite, definirate i živite svoju seksualnost bez straha, srama ili institucionalnog nasilja.”

Kada je seksualnost oslobođena, ona destabilizira autoritarne strukture. Zato je tako često cenzurirana ili kontrolirana. Imajući to na umu, pitala sam ih kako vide sadašnji trenutak koji, po svemu sudeći, pokazuje sve retroaktivnije i retrogradnije tendencije, dok se istovremeno nikada glasnije ne govori o slobodama za koje više nisam sigurna jesu li prividne ili stvarne. „Živimo u kontradikciji. Na površini vlada veća otvorenost, vidljivost i razgovor. Ipak, ispod toga raste moraliziranje, nadzor i nove forme posramljivanja. Kontrola nije nestala, samo je postala algoritamska, suptilnija. Istodobno, ljudi su sve svjesniji sebe i sposobni preispitivati norme. Upravo zbog tog napetog balansa ova izložba danas ima posebno značenje.”

Osim što se suočavamo s rastućim brojem autoritarnih sustava u kojima queer poljubac i trans tijelo još uvijek predstavljaju prostor za cenzuriranje i preodgajanje želje, kapitalizam je još jedan protivnik. Ako je uspio komodificirati i samu želju, komercijalizirati je, gdje se onda prepoznaje autentičnost želje danas? „Želja je oblikovana slikama i danas smo njima zasićeniji nego ikad. Društvene mreže, pornografija, reklame ne samo da odražavaju želju, nego je i proizvode. Kapitalizam nas je naučio da želimo ono što se može konzumirati, objaviti, prodati i uspoređivati. Ali želja također pruža otpor. Iskrada se u snovima, tabuima, iracionalnim fantazijama. Ta napetost između konstruirane želje i autentične čežnje nalazi se u srži ove izložbe. U onome što ne može biti uhvaćeno. U trenucima intime koji nisu posredovani. U fantazijama koje se ne prodaju. U tijelima koja se ne uklapaju. U umjetnosti koja vas čini nelagodnima ili zbunjenima. Autentičnost nije povratak nekoj ‘čistoj’ želji, nego priznavanje da je želja oduvijek bila rascjepkana, kontradiktorna i pomalo opasna.”

Antoine d’Agata

Klimam glavom jer se ne mogu više složiti, ali istovremeno s njima dijelim i pitanje i zabrinutost da je danas malo što istinski autentično. Pa čak i želja. U tom smislu zanimalo me gdje se u takvom pejzažu smještaju fantazije. Jesu li tabui i fetiši možda jedini prostori istinske slobode? „Fantazije su gramatika želje. One otkrivaju ono što se ne može izreći, ono što je potisnuto ili ono što društvo zabranjuje. Žižek često kaže da fantazija strukturira našu stvarnost. Na ovoj izložbi fantazija je posvuda, u poziranim tijelima Rogera Ballena, u erotskom nadrealizmu Vitkina, u filmskoj perverziji von Triera. Fantazija nije bijeg od stvarnosti nego ključ za njezino razumijevanje. Međutim, kapitalizam voli zapakirati transgresiju. Pravo pitanje glasi: mogu li nas tabui još uvijek šokirati? Mogu li i dalje čuvati nešto sirovo, neizgovoreno, neobrađeno? Istina je da bi oni doista mogli biti posljednji neukroćeni prostori psihe. Tabui i fetiši nas podsjećaju na to da želja nije racionalna. Ona ne poštuje norme. Opire se tome da bude produktivna ili uljudna.” A malo više otpora formalizmu danas je potrebnije nego ikad.