Prošlog tjedna zapljusnuo me je val šaljivih memeova o seriji Grey’s Anatomy, koja je ponovno obnovljena za 22. sezonu. Odmah sam ih sve proslijedila najboljoj prijateljici, koja je pogledala sve sezone. Dvaput. Ako tražite vjernog partnera, predložila bih vam nekoga tko obožava ovu seriju, jer je posvećeno gledaju već dva desetljeća. Međutim, Grey’s Anatomy je daleko od najduže serije na svijetu – General Hospital, na primjer, traje već 62. sezonu – ali je na dobrom putu, s čvrsto formiranom bazom obožavatelja.
Ja nisam među onima koji su Grey’s Anatomy pogledali 3 puta – ne zato što se ne mogu posvetiti seriji, vjerujte mi, to koliko sam puta pogledala Gilmore Girls i Modern Family graniči sa zabrinjavajućim – već zato što me gledanje bolnica na kraju napornog dana nikako ne opušta. Međutim, kao netko tko ima veliki popkulturni FOMO, gledala sam i Grey’s Anatomy. Riječ je o seriji koja vas potpuno uvuče u radnju poprilično predvidljivim mamcem, ali kojoj se teško oduprijeti. Izazov: pokušajte pogledati samo jednu epizodu i ugasiti televizor. Uvjerenа sam da to nije moguće. Upravo zbog toga, obožavatelji ove serije nove sezone pregledaju rekordnom brzinom, pa moraju ispuniti vrijeme između njih, što obično čine ponovnim gledanjem serije – nakon dvadeset godina potreban nam je podsjetnik na sve likove, a moram priznati da je posebno dirljivo vidjeti one koji su u međuvremenu napustili seriju – ili gledanjem novih medicinskih drama. Tada na red dolaze serije poput The Good Doctor ili nove Netflixove serije Pulse.
Courtesy of Netflix
Dramatične serije idealne su za bindžanje zbog svojih uzbudljivih radnji, a kada dugo traju, gledateljima omogućuju da se zaista povežu s likovima, što povećava našu emocionalnu angažiranost i intenzitet s kojim ih gledamo. Produkcijske kuće to znaju, i tako su nastali brojni subžanrovi drame – od detektivskih do medicinskih. Kada se drama odvija u poslovnom okruženju, ideje za radnju gotovo su neiscrpne. Pa ipak, mogu li nam, od silnog ponavljanja, ti događaji početi smetati jer u neku ruku postaju repetitivni? Upravo s tim pitanjem na umu, zaključila sam da je Pulse imao sjajan početak, postavljajući aktualnu prirodnu katastrofu kao pokretač radnje. Teško da će nam ova serija ponuditi nešto što dosad nismo vidjeli u nizu medicinskih drama, ali može se prepustiti valu svoje prednosti – činjenici da je suvremena i uzbudljivo nova. Ovaj tekst mogla sam započeti s: Pogledala sam Pulse da vi ne biste morali, ali mislim da će mnogi od vas nakon čitanja to poželjeti – i sumnjam da će požaliti – pa zato ovo pišem izbjegavajući spoilere.
Dakle, radnja serije Pulse započinje uraganom u Miamiju. Već na samom početku događa se dramatičan trenutak koji neodoljivo podsjeća na Grey’s Anatomy. S obzirom na to da su uragani u SAD-u sve češći i da o njima često slušamo u vijestima, smatram da je prikazivanje ove vremenske katastrofe poprilično dobra odluka – kako za podizanje svijesti o klimatskim promjenama, tako i kao pokretač radnje. A dok uragan proždrljivo guta grad, u samoj bolnici odvija se interna drama. Naime, glavni liječnik optužen je za seksualno uznemiravanje, zbog čega je suspendiran. Još jedna aktualna i, nažalost, sveprisutna tema – još nekoliko bodova koje upisujem na listu prednosti gledanja ove serije. Međutim, kako radnja odmiče, ovaj me element sve više kopkao i nisam mogla da u njemu ne tražim neka subliminalna značenja, razmišljajući o tome je li se možda ipak trebao iskoristiti na drugačiji način. Već na samom početku jasno nam je da će liječnik Xander Phillips, kojega je kolegica Danny optužila za seksualno uznemiravanje, ipak igrati važnu ulogu u priči koja ima mnogo više slojeva nego što se čini na prvi pogled.
Courtesy of Netflix
To me dovodi do likova, od kojih su mi mnogi bili beskrajno antipatični. Tipovi zbog kojih požalite što ne možete udariti ekran. Sama Danny, za koju od početka navijam, ima mnogo mana koje nekako uvijek isplivaju na površinu, a zbog kojih sam joj nebrojeno puta morala progledati kroz prste. A da ne govorim o Tomu – liječniku zbog kojega sam toliko snažno prevrtala očima da sam zamalo vidjela vlastiti mozak. Ipak, protiv svoje volje, dajem mu šansu kao liku koji ima najviše potencijala za redemption arc, odnosno napredak i razvoj. Zapravo, mislim da su upravo njihove mane i možda pogrešni postupci ono što seriju čini uzbudljivom – a na kraju krajeva, ne možemo reći ni da volimo sve likove iz Grey’s Anatomy.
Na aplikaciji StoryGraph, koju obično koristim za praćenje pročitanih knjiga, postoji jedno specifično mjerilo pri pisanju recenzija, a to je: Je li popis likova raznolik? Kada je riječ o ovoj seriji – svakako jest. Tu su liječnici različitih spolova, nacionalnosti, boje kože; u bolnici se govori i engleski i španjolski jezik, a jedna članica medicinskog tima je osoba s invaliditetom. To mi se jako svidjelo, posebno zato što nije djelovalo preforsirano, kako to zna izgledati u Netflixovim serijama ili Disneyevim reinterpretacijama kultnih crtanih filmova. U 2025. godini potrebne su nam raznolike glumačke postave, a po mom mišljenju, Pulse to postiže na sjajan način.
Courtesy of Netflix
S obzirom na to da je medicinska drama, zapitat ćete se koliko ispunjava te kriterije. Što se tiče medicine, još uvijek nisam počela primjenjivati stručne termine u svakodnevnom govoru, niti mislim da mogu izliječiti neke kompleksne bolesti, ali bilo je dovoljno za moje osjetljive oči. (S te strane stvarno nisam mjerilo, već sam spomenula da me atmosfera bolnice poprilično uznemiruje.) Serija teži tome da bude realistična, ako je to uopće moguće. Na primjer, kada Camila predloži da medicinsko osoblje jednostavno prespava u krevetima na sprat u bolnici, Danny je pita da li je kao mala gledala Grey’s Anatomy. Na njezino potvrdno klimanje, Danny odgovara: Try to unlearn that. To bi možda mogla biti poruka i za samog gledatelja – ne očekujte od Pulse novu Grey’s Anatomy – što serija svakako nije. Još uvijek.
Pulse prati primamljivu formulu u kojoj se medicinska drama – koja, prikladno, podiže puls – prepliće s privatnom dramom liječnika. Ta mi je, po mom mišljenju, djelovala pomalo juvenilno. Podsjetila me na tinejdžerske godine, na način koji nikako ne pristaje ljudima koji bi trebali biti u tridesetima ili barem kasnim dvadesetima. Je li ih tolike godine čitanja medicinskih udžbenika spriječilo da razviju emocionalnu inteligenciju? Ipak, stalno sam kliktala next episode i stvarno me zanimalo kakva sudbina čeka te predane liječnike, tako da je nešto u svemu tome očito ipak dobro kliknulo.
Courtesy of Netflix
Jedna stvar koju definitivno moraju popraviti je montaža, koja mi je djelovala previše zastarjelo, s vrlo očiglednim promjenama boja, kao da tim ne vjeruje u sposobnost gledatelja da shvati što se događa bez (vrlo napadnih) vizualnih smjernica. Ovo je posebno izraženo u scenama koje preskaču iz prošlosti u sadašnjost, a u 2025. godini, kada na streaming platformama možemo gledati sjajne serije poput Severance, koje to izvode maestralno, mislim da je vrijeme da nadiđemo problem montaže koju možemo napraviti na pametnom telefonu.
Velika mana ove serije u odnosu na Grey’s Anatomy? Ima samo deset epizoda! Pitanje je kada će Netflix shvatiti da gledatelji (ili sam to samo ja?) čeznu za povratkom serija s po dvadeset epizoda i dvadeset sezona – ili dvadeset i dvije. Grey’s Anatomy je savršen primjer toga da gledatelji, čak i u eri kratkog sadržaja, i dalje imamo kapacitet pratiti serije kroz duži vremenski period. Evo jednog “ludog” prijedloga – umjesto 10 novih serija svakog mjeseca, studiji bi se trebali posvetiti kreiranju 5 kvalitetnih i dugih.
Ukratko, Pulse još uvijek nije na razini Grey’s Anatomy, ali ako joj damo malo vremena (ne vjerujem da će biti potrebno 20 godina), mogla bi nas ugodno iznenaditi. Za sada sigurno neće zamijeniti kultnu seriju, ali može biti dobra razonoda dok čekate novu sezonu.
VOGUE RECOMMENDS
