Hit iz Cannesa mogao bi biti najbolji film ove godine dosad

The Worst Person in the World, portret milenijalske potištenosti norveškog autora Joachima Triera s fascinantnom Renate Reinsve u glavnoj ulozi, i dalje je jedan od najboljih filmova ovog desetljeća – nježna, izuzetno duhovita i duboko emotivna priča o sazrijevanju, koja je s punim pravom donijela glavnoj glumici nagradu za najbolju glumicu na Cannesu 2021. Te godine žiri predvođen Spikeom Leejem dodijelio je Zlatnu palmu filmu Titane Julie Ducournau – sasvim opravdano – ali ako Trier ove godine ne pobijedi s Sentimental Value, njegovim iščekivanim ponovnim okupljanjem s Reinsve i čestim suradnikom Andersom Danielsenom Lieom, iskreno ću biti ogorčena.

Na neki način, Sentimental Value je duhovni nastavak filma Worst Person – dok je prethodni film istraživao veze, probleme s ocem i pitanje je li žena spremna (ili nije) postati roditelj u svojim kasnim dvadesetima i ranim tridesetima, novi film odvija se malo kasnije, u mirnijem dijelu trećeg desetljeća života, kada je karijera možda već uzletjela, ali osnivanje obitelji i dalje djeluje kao daleki san. Film je tužan, poetičan, pun iznenađenja i blago razarajući. Kao i njegov prethodnik, ostavio me nepomičnom u sjedalu dok je na ekranu trajala odjavna špica, dok su mi niz obraze tekle suze radosti i u sebi sam preispitivala vlastiti život.

Priča prati dvije sestre, Noru i Agnes (Reinsve naspram očaravajuće Inge Ibsdotter Lilleaas), njihova otuđenog oca Gustava (sjajno neugodni Stellan Skarsgård), njihovu preminulu majku i cijelu obitelj prije njih, ali u fokus stavlja i kuću koja ih sve povezuje: ogromnu kuću s podovima koji škripe i crvenim tremom u Oslu. Taj dom, koji generacijama pripada ovoj obitelji, ima duboke pukotine u temeljima i skrivene prolaze.

Photo: Kasper Tuxen / MUBI

Kuća postaje živo biće koje, već na početku filma, svjedoči najnovijoj tragediji: gubitku majke, što prazni prostor u toplom domu i daje prostor Gustavovom povratku. Nora i Agnes potpuno su različite – Nora, naša junakinja, slavna je glumica, živahna, impulzivna, kronično solo i sklona jakim tremama prije nastupa, dok je Agnes tiha povjesničarka sa suprugom i malim sinom – ali obje imaju složene odnose s ocem. On je poznati redatelj koji ih je napustio dok su bile djeca, a vraćao se samo kad bi mu nešto trebalo – što je slučaj i sada. Piše scenarij za novi film, prvi nakon više od desetljeća, za koji tvrdi da je osobniji nego bilo koji njegov rad do sada – a želi da Nora glumi glavnu ulogu, lik inspiriran njezinim životom.

Ona je ogorčena i jasno mu daje do znanja da ne mogu raditi zajedno, zbog čega on nevoljko odustaje od projekta – sve dok na Venecijanskom filmskom festivalu slučajno ne upozna Rachel (blistava Elle Fanning), filmsku zvijezdu u potrazi za novim izazovom. Prije nego što Nora uspije trepnuti, Rachel boji kosu u tamno, uvježbava norveški naglasak i započinje probe u kući u kojoj je ova obitelj provela djetinjstvo.

Photo: Kasper Tuxen / MUBI

Slijedi film o stvaranju filma, ali i o odluci da se film ne snimi. Nora nastavlja glumiti u kazalištu, upušta se u aferu s oženjenim kolegom (Anders Danielsen Lie, u kratkoj ali efektnoj ulozi, jer kemija ovog para i dalje pršti), i pokušava razumjeti očeve postupke. U međuvremenu, sedamdesetogodišnji Gustav okuplja ekipu, suočava se sa svojom smrtnosti i pokušava dovršiti film scenom u kojoj se njegova protagonistkinja objesi u istoj sobi u kojoj je njegova majka izvršila samoubojstvo kad je on bio dijete.

Je li film o Nori? Ili o Gustavovoj majci? Ili zapravo o njemu samom? Što pokušava postići? Što pokušava popraviti? Koju ranu želi zaliječiti? Rachel mu priznaje da ne razumije razmišljanje svoje junakinje: Zašto bi žena s malim djetetom učinila takvo nešto? Gustav ni sam ne zna – ali zna da se to može dogoditi, jer se dogodilo njemu.

Kroz povratke u trenutke iz prošlosti, koji su se odvili u istoj toj kući, i dokumente koje kasnije otkriva Agnes, saznajemo više o Gustavovoj majci: pobunjenici koja se suprotstavila nacistima i bila zatočena te brutalno mučena. Počinjemo shvaćati što ju je moglo odvesti do takve krajnosti – ali Sentimental Value ne nudi jednostavne odgovore. Umjesto toga, poziva nas da zaronimo u dubinu i upijemo sve dijelove.

Preokreti u radnji su očaravajući, a scenarij, koji potpisuju Trier i Eskil Vogt, duboko je dirljiv i često urnebesan (uključujući metašalu o Gustavovom poetskom, ali prerađenom scenariju), ali glumačke izvedbe su ono što ovaj film čini remek-djelom. Lilleaas je izuzetna, suptilna i uravnotežena kao sestra spremnija dati Gustavu priliku, ali i dalje ranjena njegovim napuštanjem. Pravo je zadovoljstvo vidjeti Skarsgårda kako izlazi iz Dune kupke od blata i uranja u jednu od najbogatijih uloga u svojoj karijeri, unoseći prirodnu karizmu, težinu, tugu, samoprezir i ogorčenost. Gustav je težak, bezkompromisan čovjek, ali Skarsgård postupno razlaže legendu i otkriva krhkog čovjeka ispod oklopa.

A tu je i Fanning, čije je prisustvo uvijek privlačno, koja od Rachelinog lika stvara mnogo više od stereotipa naivne holivudske zvijezde – dok su njeni previše entuzijastični, stalno mobilni asistenti hodajuće parodije (i vrlo smiješni, izazvali su kikotanje u Cannesu), ona je slobodnog duha, pametna, znatiželjna i empatična osoba koja se osobno približava Nori i odbija biti njezina suparnica. Ima i jednu izuzetno emotivnu scenu koja me je potpuno slomila. Sasvim je moguće da joj slijedi nominacija za najbolju sporednu glumicu u idućoj sezoni dodjela nagrada.

Ali, da budemo jasni, ovo je Reinsvein film. Već briljantna u Worst Person, ovdje podiže letvicu još više, donoseći zreliju i potresniju izvedbu – od treme pred nastup, preko sarkastične distance prema ocu, do slomljenosti, nesigurnosti, neispunjenosti, potrebe za potvrdom i depresije u koju postupno pada – svaki ton je precizno odmjeren i potpuno prirodan. Posljednjih godina, Akademija redovno nominira barem jednu priznatnu međunarodnu glumicu – od Fernande Torres u I’m Still Here, Sandre Hüller u Anatomy of a Fall, do Yalitze Aparicio (Roma) i Isabelle Huppert (Elle). Ove godine, to mjesto treba pripasti Reinsve.

Uzimajući u obzir da je Worst Person bio nominiran za najbolji originalni scenarij i najbolji međunarodni film na Oscarima, Sentimental Value ima sve šanse da se slično plasira, i to potpuno zasluženo. Ovo je, bez sumnje, prvi ozbiljan kandidat za najbolji film ove godine.

A to zaslužuje u potpunosti. Film je prepun užitaka – zadivljujuće lijep način na koji je snimljen, pažljivo osmišljena scenografija, opuštena i nepretenciozno profinjena skandinavska estetika i kostimi. Ali, na kraju, ništa od toga mi nije bilo važno, jer me je film emocionalno pregazio. Kao i život, istovremeno je tužan i urnebesan, čudan i nesavršen (jedna sanjiva scena koja kombinira lica Nore, Agnes i Gustava možda ne funkcionira najbolje, ali možemo cijeniti pokušaj). U svom preciznom razumijevanju suvremenog života i njegovom stalnom propitivanju, ovo je ono što suvremena kinematografija treba biti. Zato, poruka kanskom žiriju: samo mu konačno dodijelite tu Zlatnu palmu i završite priču.

vogue.com