Kako mi je film Sentimental Value pomogao da bolje sagledam svoje daddy issues

Čini mi se da je 2025. godina u filmu bila obilježena obitelji, obiteljskim odnosima i svim varijacijama onoga što oni mogu predstavljati, donijeti ili izazvati u nama. Kao da nam nije bilo dovoljno što je tijekom cijele godine vladao retrogradni Merkur koji ne planira krenuti direktno, već nam samo testira granice izdržljivosti, nego su i filmovi koji su obilježili godinu bili jednako teški, introspektivni i tjerali su nas da zavirimo u dijelove sebe koje inače ne bismo mogli otključati. Za mene su to bili brojni filmovi, počevši od Sentimental Value, Die, My Love, If I Had Legs I’d Kick You, La Grazia, Hamnet, No Other Choice… Sigurno ima još naslova koje sam propustila, ali definitivno je na mene najjači dojam ostavio film Sentimental Value, koji me je na neki čudan način suočio sa svim mojim, kako bismo ih vrlo popularno i senzacionalistički nazvali, daddy issues.

Povezano: Pre-Oscar watchlista: filmovi nastali u posljednjih pet godina koji zaslužuju više pažnje

Povezano: 7 životnih lekcija kojima me je naučila 2025. godina

Krenimo od početka. Moj tata više nije živ i moji roditelji većinu mog života nisu bili u braku. To ne znači da moj odnos s ocem spada u one klasične distancirane, izrazito dramatične scenarije koji samo pretjeruju u mračnom prikazivanju očinskih figura. Unatoč kompleksnom odnosu s roditeljima, grčevitim borbama s ovisnošću o kocki, poteškoćama u pronalasku razumijevanja u okolini, kao i skrivanju i potiskivanju emocija (ah, da, to čuveno tatino ponašanje), s mojim ocem je suštinski sve bilo u redu. Shvaćate ironiju, nadam se? I također shvaćate da su iznosi novca koje sam dala za terapiju sada već ravni jednom stambenom kreditu. Sve u svemu, nijedan film ili serija do sada me nisu pretjerano vraćali u taj dio mog mozga u koji sam zaključala sve te spoznaje o svom odnosu s ocem. Onda sam gledala Sentimental Value Joachima Triera na Apple TV-u. Možda to nije bilo iskustvo velike kino-dvorane, ali mi je dalo puno prostora da u svom krevetu, tom izuzetno napetom i za spoznaju, raspadanje i ponovno sastavljanje idealnom mjestu, upijem sve sitne detalje koji će mi kasnije bušiti mozak poput malog crva koji se vrlo promišljeno uvukao u moju neoprezno dostupnu glavu i ondje je da ostane.

Povezano: Što je novo na streaming platformama u siječnju?

Film prati emocionalno uzburkanu glumicu Noru (magična Renate Reinsve, ujedno glavnu u jednom od mojih omiljenih filmova, Worst Person in the World) i njezinu smireniju mlađu sestru Agnes (očaravajuća Inga Ibsdotter Lilleaas), koje su obje upravo izgubile majku. Tu je i Gustav (samouvjereni Stellan Skarsgård), njihov otuđeni otac, koji se neočekivano pojavljuje u obiteljskom domu ubrzo nakon sprovoda. Nora je odmah sumnjičava. Mora da nešto želi, misli. Zašto bi se inače vratio? Ispostavlja se da doista nešto želi. On je redatelj koji je napravio dugu pauzu od snimanja, ali je sada spreman započeti rad na novom projektu. Napisao je scenarij i kaže Nori da bi volio da ona igra glavnu ulogu. Kaže joj da joj čini uslugu, uloge koje je do sada igrala u karijeri nisu bile dostojne nje, ali ova bi bila. Nora mu odbija ponudu izravno u lice. Razočaran, ali i dalje odlučan da nastavi, angažira veliku holivudsku zvijezdu Rachel (Elle Fanning) da odigra ulogu umjesto nje. Kada Nora to sazna, vrije od bijesa i polako se počinje raspadati.

Povezano: Svi A24 filmovi koji izlaze u 2026. godini

Tu započinje sva “drama” ovog filma, ali dalje ćete ipak morati pogledati ga sami i pozabaviti se vlastitim daddy issues, u redu?

Ova priča nema apsolutno nikakve veze s mojom osobnom pričom, ali puko poistovjećivanje nije ono što me navelo da se s njom povežem na dubljoj razini. Mislim da jedino ako ste Sofia Coppola ovaj film možete doživjeti do kosti osobno. Ono što je kod mene zazvonilo jest koliko je Norin razgovor s ocem težak, koliko tišine postoji među njima, koliko se toga podrazumijeva samo kroz poglede, pokrete i reakcije oblikovane godinama, kroz poznavanje nečijeg ponašanja, nepovjerenje prema njemu, pokušaje da se obranite od istog obrasca, a da pritom ne budete povrijeđeni. Koliko je potrebno da ipak pokušate razumjeti tuđu perspektivu, sagledati kroz što ta osoba prolazi, a da ne reagirate nevjerojatnom ljutnjom, frustracijom ili samodestruktivnošću. Poznat osjećaj? Sigurna sam da jest.

Povezano: Ovo je 10 najboljih distopijskih filmova svih vremena, prema izboru Vogue redakcije

Photo: Kasper Tuxen Andersen

Za mene je ovo posebno rezoniralo jer se u jednom trenutku jasno vidi fenomen daddy issues kao nešto što nije samo filmu vrlo poznat i uvijek inspirativan psihološki stereotip, već stvaran, složen skup iskustava koji oblikuje odnose, granice, povjerenje i samopoštovanje. Trierov film podsjetio me i na to koliko je mizogina stigma vezana uz ovaj fenomen, kao da je nečija emocionalna borba s ocem ili očinskom figurom nešto što se nužno svodi na “ženski problem”, dok se zapravo rijetko propituje koliko isti obrasci utječu na sve članove obitelji, muškarce i žene podjednako. U Nori i Gustavu vidjela sam refleksije svih onih suptilnih dinamika koje sam, na svoj način, upijala tijekom godina: kako se nosimo s očekivanjima, kako tumačimo odsutnost ili prisutnost, kako pokušavamo ne ponoviti obrasce, a ipak razumjeti drugu stranu. I to me podsjeća na nešto što često zaboravljamo: iz iste obitelji različiti ljudi mogu imati potpuno različita iskustva i strategije preživljavanja tih istih situacija. Netko pronalazi snagu u samostalnom radu na sebi, netko u terapiji, netko u podršci braće, sestara ili drugih članova obitelji. Ponekad je to jednostavno naš mentalni sklop ili očekivanja koja drugi imaju od nas, a koja oblikuju način na koji se nosimo s prošlošću.

Ne znam je li to ono što Sentimental Value čini toliko važnim, ali znam da je ovaj film nadmašio okvire introspektivnog ogledala jednog filmskog svijeta i postao alat za prepoznavanje načina na koje se različiti putovi kroz iste obiteljske okolnosti mogu oblikovati i kako ih nosimo sa sobom. A moji daddy issues? Oni su definitivno nešto što sada već mogu ponosno prihvatiti kao dio sebe. Uz to ponosno prihvaćanje, tu je i vječni humor koji savršeno prati ono što daddy issues za mene jesu, ali pod mojim uvjetima, na mom teritoriju i, svakako, na račun mog vlastitog pokojnog oca. Too soon? U redu, prestajem, možda ima onih koji još nisu ni na prvom milijunu novca potrošenog na terapiju. Don’t worry, you will get there.