Long Read
Te je noći Beograd gorio. Imala sam osjećaj kao da liježem i budim se s istim osjećajem neizvjesnosti, negdje između sirena, bunila, neposluha, na ulici ili u stanu, uvijek spremna za revoluciju. Zvuk koji ga prati upravo je takav: poetično brutalan, razoran, ali oslobađajući. Prije nego što se uključio, slušala sam Better Now i nakratko je zaiskrila vjera u nove početke. Vratio me zaboravljenoj ideji zašto mi je glazba, otkad znam za sebe, utočište za preživljavanje. “Sve znam, moji rođaci su na ulici”, kaže mi na samom početku razgovora iz svog stana u Parizu. “Oduvijek mi je bilo važno da kroz svoj rad pošaljem poruku: idemo ljudi! Čak i kad sve krene po zlu, moramo mijenjati stvari. I kad je jako teško, uvijek možeš. To su i radost, i nada, i otpor, i poguranac. I podsjetnik da se pritom uvijek zabaviš.”
U industriji ga potpisuju kao Sébastiana Akchotéa, iako nosi i prezime Božović. “Mogao bih razumijeti što pričaš”, kaže mi na srpskom, pa nastavlja na engleskom. “Moj prvi jezik je srpski, a iako sam rođen u Parizu, Beograd je mjesto gdje sam odrastao i gdje se osjećam kao svoj na svom. Sva moja sjećanja iz djetinjstva su vezana za Srbiju, Crnu Goru, pa i Hrvatsku – u Jelsi sam provodio mnogo vremena. Ja sam dijete Jugoslavije.” Klimam glavom i kažem mu da mislim da većina obitelji na ovom području ima sličnu priču.
SebastiAn već više od tri desetljeća živi u Francuskoj, gdje je od 2005. godine dio izdavačke kuće Ed Banger Records, u okviru koje producira prepoznatljivi electro-house. Njegova glazba spaja dva naizgled kontrastna i kontradiktorna svijeta: nemiran i utješan, brutalan i profinjen. Isprva sam mislila da je to spoj Beograda i Pariza, ali SebastiAn me demantira. “Zapravo je to sve Beograd. Njegova arhitektura me oblikovala, brutalizam s jedne, a secesija s druge strane. Vrlo sam nesvjesno unio taj balans između grubog, teškog i sofisticiranog u ono što radim. Ima tu i pariških utjecaja, ali srpski korijeni su presudni. Nisam toga bio svjestan od početka. Kada sam se vratio u Beograd nakon mnogo godina, postalo mi je očito – vidio sam tragove svoje glazbe u svemu oko sebe.”
Photo: Danilo Pavlović
Malo je reći da me oduševljava njegovo isticanje vlastitog naslijeđa u svijetu u kojem još uvijek postoji određena rezerviranost prema ljudima s naših prostora. Postojanje ovakvog narativa uistinu je važno za sve one koji imaju treperavu želju za uspjehom izvan granica regije. Zanimalo me kako je sve počelo – mogu ga zamisliti kao introvertnog tinejdžera koji se noću, kada svi zaspu, u svojoj sobi poigrava s ritmom i melodijom do zore. “Nitko u mojoj obitelji nije se bavio glazbom, osim starijeg brata koji je svirao gitaru i mene. Devedesetih godina krenula je ekspanzija računala koja mi je otvorila bezbroj mogućnosti – sve što je bilo vezano uz elektronsku glazbu bilo je novo i zanimljivo, osobito u Parizu u koji sam se vratio kao tinejdžer. Onda smo pokrenuli izdavačku kuću i počeli preoblikovati glazbu koju smo slušali, ali na drugačiji način, nismo htjeli kopirati. Naša je energija bila ekvivalent mladima koji su stvarali rock and roll, samo što smo mi to radili s računalima.”
Daft Punk za njega je bio jedan od prekretnika, ali bilo je tu i mnogo drugih francuskih, kao i britanskih utjecaja, poput onih iz renomirane izdavačke kuće Warp s eksperimentalnim elektronskim zvukom – Aphex Twin, Autechre, Björk. Na početku je radio remikse za Annie, Benjamina Thevesa i Daft Punk, a 2007. skladao je glazbu za film Steak Quentina Dupieuxa, zajedno sa Sébastienom Tellierom. Za album OutRun (Kavinsky) iz 2013. producirao je devet pjesama, a ubrzo nakon toga počeo je raditi s Frankom Oceanom i Charlotte Gainsbourg. Zbog portfelja koji koketira s najrazličitijim stilovima, jednom je prilikom rekao da se osjeća kao total cheater u glazbi. “To je također dio Ed Banger filozofije – stvaranje mostova između različitih profila. Istovremeno sam radio na Blonde albumu Franka Oceana, te na albumu Charlotte Gainsbourg, što je potpuno suprotno. Ali, vjerovala ili ne, kad sam u studiju s Charlotte, to mi daje ideje za Franka, a kad sam u studiju s Frankom, to mi daje ideje za Charlotte – dakle, sve se prepliće. Mogu biti DJ u noćnom klubu s tough glazbom, a preko dana stvarati klasičnu francusku glazbu za Charlotte, pa se noću opet sastajati s Frankom Oceanom koji ima tisuću ideja istovremeno… dakle, to je najzabavniji dio mog posla.”
Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam ispod Saint Laurent revije za jesen/zimu 2017. ugledala naziv pjesme – Beograd. Preplavio me osjećaj ponosa. SebastiAn je producent ove modne kuće gotovo cijelo desetljeće, a iz sezone u sezonu njegove nas playliste uvode u parišku noć punu misterije, poput one iz Palacea, legendarnog kluba koji je redovito posjećivao Yves Saint Laurent. Shodno tome, vrlo je blizak s kreativnim direktorom Anthonyjem Vaccarellom. “Spojile su nas različitosti: ja nemam ama baš ništa zajedničko sa svijetom mode, niti znam išta o modi (smijeh). Radio sam produkciju za Charlotte, a ona i Vaccarello su prijatelji – povezala nas je i pozvao me da napravim glazbu za jednu reviju. Obojica smo bili uvjereni da će se to dogoditi samo jedanput, ali nakon što sam pogledao reviju, vidio koliko tu ima detalja, segmenata, promišljenosti – nalik na film – pomislio sam: zašto onda ne bismo stvarali poseban soundtrack za svaku kolekciju, za svaki taj mini-film od 10 minuta. Nisam tada znao zašto me Anthony toliko puta pita može li se to napraviti – to sam shvatio tek kad je postalo jasno da ću imati samo tri dana da napravim glazbu za svaku reviju”, objašnjava mi sa smiješkom, a već tada naslućujem da mu taj izazov pričinjava zadovoljstvo, nipošto nelagodu.
“Prije revije Anthony mi pokaže lokaciju, lookove, odjeću, kako bih doživio što ga je inspiriralo i koja je tema. Tijekom ta tri dana nemam vremena razmišljati ni analizirati ono što sam napravio – sve izlazi iz mene potpuno sirovo i iskreno. Posljednjih devet godina, glazba za svaku reviju bila je gotova sat vremena prije samog početka, a finalni rezultat čuo bih tek na samoj reviji.” Čini mi se da ipak ima nešto zajedničko s modom. “Ah, da, volim taj kaos, to ludilo, tu dramu. Ono što se dogodi u ta tri dana ne može se prepričati jer nitko ne bi vjerovao. Jednom je padala kiša, a njih deset držalo je usisavače uperene prema nebu – sve je potpuno suludo. Ono što nije isplanirano, to ovdje ne postoji. Sve se u isto vrijeme rastavlja i sastavlja. Ali ja uživam u tome, valjda zbog svog porijekla.”
Photo: Danilo Pavlović
Smijemo se, dosljedno našem mentalitetu koji PTSP liječi humorom. Ovo je trenutak da spomenem i Beograd, pjesmu koja je kasnije dobila prvi i drugi dio na SebastiAnovu albumu Thirst. “Na reviji je to bio svojevrsni demo, a onda sam odlučio da je dovršim i zapravo podijelim na dva dijela – Beograd 1 i Beograd 2. Otišao sam u Beograd kako bih snimio i spot s produkcijom She Films. Spomenula si mi da si upoznavala naše ljude koji u inozemstvu skrivaju svoje porijeklo, a ja sam ove pjesme nazvao upravo tako da bih naglasio odakle dolazim, gdje sam odrastao i koliko volim svoj grad.” Osim za Beograd, SebastiAn je ovdje snimio i spot za komercijalno uspješan hit Run For Me.
Više puta tijekom razgovora gubimo nit jer se stalno vraćamo temi Jugoslavije i tome koliko nam je važno odakle dolazimo. Bez velikih očekivanja, pitam ga zna li Vaccarello nešto o njegovim korijenima. “Zna, i on je miješanog porijekla, pola Belgijanac, pola Talijan. Puno pričamo o poslu i modi, i možda je za njega moje porijeklo samo informacija o kojoj ne zna mnogo, ali svakako zna sve o đuveču (smijeh), kao i za postojanje mnogih stvari iz naše kulture koje su dio moje svakodnevice.” Na posljednjoj održanoj Saint Laurent reviji muške mode, u Bourse de Commerce u Parizu, pista je bila dio umjetničke instalacije Célestea Boursier-Mougenota. Modeli su hodali oko clinamena, plitkog bazena boje akvamarina, po čijoj su površini plutale zdjele različitih veličina – ne možete se ne zapitati kako je kreirao glazbu koja je savršeno nadopunila taj nehotični, melodični zvuk sudaranja keramike. “Da, morao sam otići tamo i poslušati to uživo, da provjerim tehnički potencijal. Da sam, primjerice, stavio previše basa, nastao bi kaos u tom bazenu”, nadovezuje se, a ja sam očarana tim spojem umjetničke promišljenosti i dječačke znatiželje.
Photo: Danilo Pavlović
SebastiAnovi coveri albuma poseban su segment njegove virtuoznosti. Na jednom se ljubi sa sobom, na drugom se bori sa sobom. Jasno mi je da tu ima mnogo prenesenih, skrivenih značenja, ali zanima me što ih je potaknulo. “Englezi bi to nazvali ozbiljnom šalom (serious joke), tu gdje ljubim sebe. Oduvijek sam bio sramežljiv, i tamo gdje su drugi bili u grupi, ja sam bio sam, nikada nisam volio isticati sebe u prvi plan, što je tako suprotno od ljudi u ovoj industriji. Tako da je to prije svega bila provokacija, da prikažem nekoga tko se jako voli. Također, doživio sam jedno nezaboravno iskustvo: bio sam na koncertu Princa i, na kraju, kada je publika u transu i očekivala da će joj prići i reći – ludi ste, volim vas, on je došao i rekao – kada vas pogledam, volio bih da mogu poljubiti sebe (smijeh). Uradio je potpuno suprotno! Suludo i briljantno. Rekao sam Pedru (iz Ed Bangera) da cover neće biti u našem stilu, ali da želim to napraviti, a on me je povezao s poznatim fotografom Jean Baptistom Mondinom. Što se tiče ovog drugog na kojem se tučem sa sobom, on je odraz današnjih društvenih mreža – sve je počelo s Facebookom i parolom connecting people, ali onda se pojavio Twitter. Previše ega uvijek uzrokuje tuču, čemu svjedočimo danas, ljudi su svakodnevno u sukobu.”
Nije netko tko je aktivan na društvenim mrežama, vrlo rijetko daje intervjue i pojavljuje se u medijima, uspijevajući sačuvati svoju privatnost. “Ed Banger je počeo kada mreže nisu bile velika stvar, mi smo živjeli klubove i realnost. Tako da je za mene bilo vrlo moguće da ne sudjelujem u tom masovnom pokazivanju što jedeš svaki dan. Oduvijek sam bio fasciniran misterioznim ljudima – tko je zapravo David Bowie, Daft Punk, pa čak i Frank Ocean, volim mistifikaciju izvođača. S druge strane, svjestan sam da je to na neki način nužnost danas, naročito kod mladih, i nemam ništa protiv, ja to prirodno nemam u sebi, to nije moj karakter, i u tom slučaju ne treba forsirati. Ima tu i određene erotike, smatram da ako pokažeš sve, smanjuje se želja… a možda je zapravo sve i do moje jugoslavenske majke koja je oduvijek bila paranoična (smijeh).”
Photo: Danilo Pavlović
Konačno, dolazimo i do njega samog, glazbe koju stvara za sebe, onda kad pronikne u tuđe instinkte i glasove, jer jasno naglašava da kad stvara za druge – to nije trenutak da promovira sebe, već da shvati što oni žele prenijeti svijetu. Provodi 99% vremena u studiju, radeći, čak i kad je to ni za što, čak i kad će to staviti sa strane, to mu je opsesija. Dok ga promatram preko velikog ekrana, u stanu koji je očito i njegov studio, pitam se osjeća li se ponekad usamljen u svemu tome. “Mislim da je obrnuto – zato što je nekad bio usamljen, postao je ovakav. Od malena je bio dijete koje se igralo samo i nije tražilo pažnju. Lego je zamijenio računalom, drugo se nije promijenilo.” U njegovoj glazbi čujem i nostalgiju, što ne čudi zbog osjećaja vječne podijeljenosti između dvije države, dva mentaliteta i dva života, ali zanima me je li ona svjesna ili nesvjesna. “Da, ima je, ja to čujem naknadno i ne znam to objasniti riječima. Jer kad stvaram, imam čudan distancu prema svom radu, ono što izlazi iz mene ne ovisi o meni. Onda preslušavam i pomislim:zašto je ovo tako tužno, odakle mi to (smijeh). Slično je s piscima i pričama koje te same pronalaze, ne upravljaš njima. Ali ljudi koji slušaju moju glazbu zamišljaju da sam mračan, nikako! Vrlo sam sretan i zadovoljan svojim životom.”
Ima li smisla uopće ga pitati što radi kad ne radi? “Da ne misliš da sam neki čudan tip, vrlo često odem u Ed Banger, provodim vrijeme sa suradnicima, ili kao pravi Parižanin sjedim na terasi s prijateljima i zbijamo šale na račun jedni drugih, to je naš nacionalni sport. Ali iskreno, brzo mi postaje dosadno kad ne radim, jako sam vezan za posao.” Njegova neutaživa strast za stvaranjem ponovno me podsjeća kako izgleda živjeti svoju svrhu. Bezuvjetno i bespogovorno. Baš kao što razgovori s ljudima poput njega bude zahvalnost što i sama imam priliku živjeti svoju. Na samom kraju pitam ga možemo li se nadati nečemu novom, intimnom i samo njegovom ove godine. “Zapravo da, ti si prva kojoj ovo govorim. Zadnji album izbacio sam prije pandemije, kad je svijet bio zatvoren. (Izvođači su me zvali u očaju, misleći da je kraj svijeta i da trebaju izbaciti posljednju stvar u svom životu, a ja sam kao netko iz Jugoslavije bio u fazonu… you know, shit happens (smijeh)). Sad sam opet spreman.” Bilo mi je zadovoljstvo, kažem mu na engleskom, pa nastavljamo na srpskom.
– Hvala ti puno (već mu je mnogo bolji naglasak). Moram češće pričati.
– Moraš češće u Beograd.
– Vidimo se!
– ‘Ajde!
VOGUE RECOMMENDS
