McGirrov McQueen: Kako je izgledalo prvih šest mjeseci u slavnoj britanskoj kući

U Parizu cijeli tjedan nije prestajala padati kiša – padala je dok svaka platana u Tuilerijima nije ostala bez lišća – ali u noći kada je Seán McGirr predstavio svoju kolekciju za proljeće 2025. za Alexander McQueen, grad je potopila zlatna rujanska svjetlost. Možda je upravo to pomoglo da 36-godišnjak iz Dublina, koji je JW Anderson studio napustio manje od godinu dana prije, izgleda tako staloženo dok vodi Françoisa-Henrija Pinaulta, predsjednika i izvršnog direktora grupe Kering, u čijem je vlasništvu McQueen, kroz redove naslijeđenih kreacija i objašnjava, svojim blagim irskim naglaskom, kako ih je redizajnirao: Jermyn Street odijela s uvijenim reverima; crkvene haljine od provokativnog, prozirnog krepa; ragbi majice koje su uz pomoć etonskih volana postale camp.

Ipak, možda je McGirrov dojam smirenosti jednostavno relativan. S manje od 20 minuta do početka revije u École Nationale Supérieure des Beaux-Arts, sve vrvi od paparazza, pozivi paparazza koji prate dolazak svakog VIP gosta odjekuju kroz neoklasično dvorište. Iza scene, McQueenovi djelatnici oblijeću s iglama u rukama tako žustro da se trake za mjerenje prebačene preko njihovih ramena vijore iza njih kao ukrasi za jelku; modeli u bademantilima uspravno stoje, a u uglu prostorije vezilje skraćuju srebrne niti banshee vela koji će zatvoriti reviju.

Photo: Campbell Addy

Čak i usred meteža, ovaj posljednji detalj je zapanjujuć—istovremeno je to hommage londonskim noćnim pobunjenicima i aluzija na banshee iz 1994. godine, koje je Alexander “Lee” McQueen predstavio na svojoj drugoj reviji u klubu Café de Paris na trgu Leicester. Međutim, večeras ima više sigurnosnog osoblja koje čuva visoka vrata od kovanog željeza École nego što je bilo posjetitelja na reviji prije tri desetljeća. Izlazim van upravo kada dolazi Salma Hayek, a bljeskovi paparazza stvaraju disco kuglu od njezine haljine sa šljokicama u sumraku—i kada se vratim, McGirr je već nestao iza scene kako bi se pripremio za ocjenu industrije.

Tijekom mjeseci koje sam provela prateći dizajnera – između njegove debitantske kolekcije u ožujku i ključne druge kolekcije u rujnu – samo je neposredno pred posljednju reviju nagovijestio pritisak pod kojim se nalazio. “Došao sam ovdje jutros i u 7 pozvao svoju desnu ruku i rekao: Moramo sve srušiti, pa onda ponovno izgraditi,” rekao mi je sa svojom uobičajenom razdraganošću prije manje od 72 sata. Sjedili smo na bezličnom kauču na trećem katu McQueenovog privremenog studija u Saint-Germainu, okruženi pločama s modelima i posudama za dugmadi. Iako je McGirr, samoproklamirani “pušač tijekom Tjedna mode”, vjerojatno popušio više Marlboro Golda nego što je imao sati sna u prethodnim danima, bio je pun entuzijazma – od Birdee štikli s mohawk frizurom od kožnih pera koje je dizajnirao, do novorazvijenih paučinastih čipki inspiriranih Louise Bourgeois. Dizajner ima klasične irske crte – svijetlu kožu, tamnu kosu i plave oči boje Atlantskog oceana – i odaje dojam da je neprestano u pokretu. Danas je odjeven u tie-dye McQueen majicu s ubanjom okrenutom naopako koja je izvezena točno na prsima, uske traperice i tenisice. “Zauzet sam noseći McQueen,” rekao je. “Važno je vidjeti kako komadi stoje, a također i popraviti stvari: ponekad ne ispadne sve onako kako smo zamišljali.” Njegove vilinske crte lica naglašava rupica u desnom obrazu koja se pojavljuje kad se nasmije, što čini slobodno i često.

Iako je neodoljivo topao, McGirr je također izuzetno precizan. Na katovima ispod nas, u ateljeima pod njegovim nadzorom, pletu se maske s lubanjama od kašmira boje slonovače i ručno kidaju metri i metri organze kako bi se stvorio dojam ovčije kože. Tim je upravo završio tri dana probnih nošenja kada je McGirr odlučio, preko noći, ponovo preraditi sve – ne da bi stvarao probleme, kako mi objašnjava, već jednostavno da bi bio siguran da svaki posljednji detalj funkcionira kako je zamišljeno. To je proces kojem ga je naučila Louise Wilson, legendarna mentorica odgovorna za mnoge dizajnerske genije sa škole Central Saint Martins. (Među njenim drugim učenicima su: Christopher Kane, Jonathan Saunders, Simone Rocha – i, da, Lee McQueen, koji je bio dio njezine prve generacije 1992. godine, dok je McGirr bio dio posljednje, prije nego što je umrla 2014. godine.)

“Na vježbama bi rekla: Ne, to nije u redu… još uvijek nije u redu – ali na najvulgarniji mogući način, kao nogometni huligan,” prisjeća se McGirr. Bio je to najveći test izdržljivosti kroz koji je ikada prošao. “Ona bi rekla: prokleto odradi posao. Samo to napravi. Bila je vrlo praktična.”

Kada je Kering 2023. objavio da Sarah Burton napušta McQueen, mnogi su se pitali hoće li neki dizajner izvan ove slavne kuće stvarno moći preuzeti posao. Ako modna industrija voli govoriti o kodovima, McQueenov je jedinstveno težak za razbiti. Veljača 2025. godine možda će označiti 15 godina od Leejeve smrti, ali njegov emocionalni utjecaj na širu kulturu i dalje traje: njegove revije Highland Rape i The Hunger još uvijek odjekuju u umovima urednika generacije X kao najelektričnija moda devedesetih; u međuvremenu, milenijalci koji bi imali problema razlikovati torbu 2.55 od Lady Dior čekali su i do šest sati u redovima od tisuću ljudi kako bi vidjeli izložbu „Savage Beauty“ u Kostimskom institutu Metropolitskog muzeja, a Gen Z korisnici  TikToka izrađuju McQueenove lubanje na šalicama (iako neki nisu ni bili rođeni kad je Karen Elson koračala modnom pistom s jednom izvezenom za svoje piratske hlače).

McQueenova priča svakako je nezaboravna, a njegove kontradikcije neprestano su mitologizirane: bio je šegrt na Savile Rowu koji je iskoristio tehnike krojenja naučene prilikom izrade engleskih drapiranih odijela kako bi osmislio svoje slavne Bumster hlače; koji je čeznuo za ekstremnim reakcijama na svoj dizajn („Radije bih da ljudi napuste moje revije i povrate,“ jednom je rekao. „Želim infarkte. Želim hitnu pomoć.“), ali je također lansirao kolekciju maturalnih haljina za Target; njegovi su istočnolondonski korijeni i keltsko naslijeđe oblikovali kolekcije koje su uništavale klasizam i carstvo, a čije naslijeđe je nepovratno povezano s britanskom plavom krvi poput Isabelle Blow ili Stelle Tennant.

McGirr, koji je jednako predan kultu Leeja kao i svi drugi – nedavno je proučavao vjenčanje Isabelle Blow iz 1989. godine u katedrali Gloucester, a Tennant mu i dalje ostaje omiljeni model svih vremena – nada se da će vratiti dio zabavne agresije koju je kuća imala u svojim počecima. “Postoji neka intelektualna perverzija, što mi se prilično sviđa,” rekao mi je nedugo nakon što je preuzeo posao. “Nije ni na koji način očito seksi – i mislim da je to stvarno moderno.” Tijekom svojih čestih posjeta arhivima kuće u King’s Crossu ove godine, zaobišao je komercijalnije kolekcije iz nultih godina i fokusirao se na Leejeve najranije crteže. “U njegovim crtežima linija ima neku sigurnost koja je jednostavno wow – oštra je kao britva, gotovo arhitektonska.” Istodobno, McGirr napominje: “Tu je i nova generacija koja nije mogla shvatiti McQueena – znaš na što mislim?” Znam. Dok je kuća pod Burton elegantno sazrijevala i rafinirala svoju ponudu, McGirr želi da njegov McQueen bude o mladenačkoj energiji i onome što on naziva “životinjom u nama”.

To ne znači da on ne gaji “duboko, duboko poštovanje” prema Burton, Leejevoj desnoj ruci iz vremena njenog diplomiranja na Saint Martinsu i načinu na koji je tokom 13 godina u ulozi kreativne direktorice učinila modnu kuću svojom. Ako je Lee tvrdio da je ušio psovke u postave Anderson & Sheppard odijela princa od Walesa – i stidne dlake u šešire kraljičinih Beefeatera – Burton je 2011. godine razvila devet metara satenskog gazara na stepenicama Westminsterske opatije dok je gospođica Catherine Middleton ulazila u kuću Windsor. I dok su Leejeve moodboarde krasile slike iz djela Marquisa de Sadea “120 dana Sodome” i dječje lutke Hansa Belmera, Burtonine inspiracije bile su Taatit tepisi sa Šetlandskih otoka i plava lanena polja u Sjevernoj Irskoj. Za McGirra izazov je graditi na izvedbi koju je usavršila Burton, dok istovremeno obuhvaća Leejevu energiju i oštrinu. “Kod McQueena je sve u napetosti,” kaže on: između privlačnosti i odbojnosti, rafiniranosti i brutalnosti – i, da, avangarde i komercijalne održivosti. Kao što je i sam Lee rekao, kada ga je tisak kritizirao zbog njegove prve Givenchy kolekcije: “Ponekad je preteško biti oboje u isto vrijeme.” Iza kulisa u Parizu, pitam se je li to uopće moguće dok se banshee veo ponovno povezuje sa svojom haljinom na lutki, kada se pored mene pojavi McQueenova publicistkinja sa Motorola slušalicama.

“Počinjemo,” šapuće. “Molim Vas, zauzmite svoje mjesto.”

Trideset i tri godine nakon što je osnivač počeo rezati tkanine u skromnom stanu u južnom Londonu, sjedište kuće McQueen sada zauzima zgrada od šest katova i 2.700 četvornih metara u londonskom Clerkenwellu. Kada sam je prvi put posjetila, na oblačni srpanjski dan, manje od tri mjeseca prije proljetne revije, McGirr – koji je premjestio svoj radni prostor s korporativnog kata kako bi bio bliže svom dizajnerskom timu – ležao je na podu od svijetlog bora, pregledavajući materijale za sunčane naočale iz kolekcije resort 2025. (McGirrov pristup dizajnu općenito, kako kaže, jest “na podu” – nema sigurne igle ni broša koji ulazi u proizvodnju, a da na uzorku nema njegovih otisaka prstiju.) Sviđa mu se print s monarhovim leptirima – “Vrlo McQueen, zar ne?” kaže, držeći ga da bih ga pregledala – ali manje mu se dopada malahit, koji smatra previše Gucci. “Nisam protiv naočala s plamenovima,” dodaje uz svoj karakterističan osmijeh. Vidio ih je na istraživačkom putovanju u LA-u, gdje se zaljubio u opiumcore scenu i drzak stil nekih Playboi Carti fanova na Melroseu.

Premda je mladost kreativni temelj za McGirra, također je važno napomenuti koliko poštuje iskustvo. „McQueen je toliko vezan uz atelje“, inzistira on. Iako je doveo neke od svojih dizajnera i krojača, veliki dio tima koji je radio pod Burton još uvijek je prisutan, a neki su tu još od Leejevih dana. Njegov cilj je iskoristiti njihovo tehničko majstorstvo kako bi britanskoj modi vratio dašak hrabrosti. „McQueen vidim kao laboratorij za eksperimente, za kreativnost. Kažem svom dizajnerskom timu: Igrajte se— gurajte ideje dok ne postanu snažne ili osjetite da idu u nekom novom, drugom smjeru.“

McGirr je kroz bavljenje Leejevim idejama i radom shvatio da “možeš nešto reći kroz odjeću, a to je bilo stvarno važno” – što ga je potaknulo da se preseli iz Dublina u Englesku nakon što je završio srednju školu 2007. godine, upisavši studij muške mode na London College of Fashion. Međutim, hedonizam grada brzo se pokazao većim otkrićem od njegovih predmeta. Njegov studentski apartman bio je odmah preko puta noćnog kluba Koko u Camdenu, u vremenima kada su Amy Winehouse i Pete Doherty često bili viđeni ispod njegove goleme disko kugle – utjecaji koji su lako bili vidljivi na njegovim moodboardovima. Kako bi spajao kraj s krajem, noću je radio kao konobar i promotor u gay baru na Wardour Streetu u Sohou, gdje je često viđao Kate Moss i Allegru Versace, dok su ih paparazzi pratili.

Tijekom ovog razdoblja, također je počeo stvarno prihvaćati svoju seksualnost. “Svi gay klinci imaju problema s izlaskom iz ormara, pogotovo ako se ne uklapaju u školu,” kaže on, iako brzo napominje da su mu roditelji uvijek bili izuzetno podržavajući. A sada? “Toliko sam sretan što sam gay,” kaže mi. “Svaki dan zahvaljujem Bogu – volim sve što su gay ljudi učinili prije mene, njihove žrtve, i uvijek sam duboko angažiran u vezi sa svim tim proslavljenim gay umjetnicima – Kennethom Angerom, Derekom Jarmanom, Susan Sontag, Peterom Hujarom. Osjećam da je moja obaveza predstavljati gay ljude, govoriti u njihovo ime i podržavati ih.”

Photo: Campbell Addy

Dok je McGirr radio u West Endu—nikad, kako mi kaže, nije imao dovoljno novca da se ne mora brinuti o njemu—preferirao je klupsku scenu u McQueenovom rodnom East Endu, a kroz noći u Boomboxu i Ponystepu prvi put je čuo za Wilson i poželio je učiti od nje. Nakon što je osigurao intervju i preživio njeno očekivano brutalno ispitivanje, čuo je kako ga doziva niz hodnik baš dok je napuštao zgradu: “Oi, irski dečko! Postoji stipendija za koju se trebaš odmah prijaviti, jer znam vas studente: toliko ste lijeni i propustite ovakve prilike.” “To je bio njen način da kaže: ‘Dat ću ti stipendiju da si možeš priuštiti studij.'”

Pomoću te stipendije McGirr je financijski preživio. Kada je 2004. godine diplomirao na Saint Martinsu, svoju završnu kolekciju predstavio je s trapericama na kojima je crtao kemijskom olovkom, inspiriran Piccadilly prevarantima i likom Rivera Phoenixa u filmu My Own Private Idaho. Cijelu kolekciju kupio je tokijski butik Candy Nippon.

Ako postoji poveznica u McGirrovom životu tijekom narednog desetljeća, to je život u epicentru gradova i proučavanje njihove mladenačke kulture. Kada ga je Uniqlo zaposlio odmah po završetku škole, preselio se u mali stan u tokijskom Shibuya distriktu, pretražujući police knjiga u Tsutayi do 2 ujutro i diveći se kawaii sceni u Harajuku. Dvije i pol godine kasnije, preselio se u Pariz kako bi radio bliže s Christopheom Lemaireom na njegovim Uniqlo kapsulama, živeći u stanu veličine kutije za cipele u blizini Palais-Royala, provodeći slobodne sate fotografirajući mlade ljude i skejtere na Rue Léon Cladelu. (Do 2023. godine, McGirr se identificirao kao dizajner i fotograf, osvojivši nagradu za svoje fotografije i objavivši knjigu s njima.) Privukao ga je  Antwerpen gdje je dobio posao u Dries Van Notenu (njegova prva kolekcija bila je suradnja s Christianom Lacroixom), a zatim se vratio u London – prvo kao direktor muške mode u JW Andersonu, a zatim i kao direktor ženske mode.

Atmosfera u McGirrovom McQueen ateljeu izuzetno je demokratska. Iako ima svoj vlastiti ured, koji je ispunjen vojnim stolicama iz 1940-ih, rijetko je u njemu, jer više voli biti s timom dok se bavi kastingom, dizajnom i fittingom. McGirr može, tijekom jednog razgovora, spomenuti Caravaggijevu Madonna dei Pellegrini, suvremeni program na tokijskom SCAI The Bathhouseu i fotografa Philipa-Lorca diCorcia s njegovom specifičnom američkom melankolijom. To je jedan od razloga zbog kojih je Pinault instinktivno smatrao da je on pravi za ovu poziciju. “Seán predstavlja novu generaciju kreativnosti u britanskoj modi”, kaže on. “Njegova vibrantna energija i strast za visokom modom i krojenjem – kao i njegovo bogato poznavanje umjetnosti i glazbe – savršeno se usklađuju s duhom McQueena.” Ipak, McGirr vidi umjetnost i modu kao različite entitete. Umjetnost, kako kaže, dolazi od jedne osobe, dok moda uglavnom nastaje kroz tim – u McQueenovoj trenutnoj postavi, taj tim proteže se od Clerkenwella do krojača u Italiji, proizvođača tkanina u Sjevernoj Engleskoj, prodajnih menadžera u Koreji i daleko šire. “Ne radim odjeću za muzej”, McGirr mi je rekao više puta. “Zaista je važno da ljudi nose stvari.” S obzirom na turbulentno stanje svijeta u posljednje vrijeme, nada se da će njegov dizajn moći biti oblik modernog oklopa: “Nošenje McQueena gotovo je poput načina preživljavanja.”

Photo: Campbell Addy

Iako McGirrov svemir nije lišen ozbiljnosti, u njemu ima dovoljno prostora za lakoću i igru. Danas je u ateljeu svima dopušteno izraziti svoje mišljenje o tome je li tkanina sa printom zebre previše „Patsy Stone“ (tragično-komična modna ikona iz serije Absolutely Fabulous) ili je apstraktni houndstooth uzorak previše „Tati“. Iako mnogo toga još uvijek nije definirano, zidovi su prekriveni moodboardovima na kojima se nalaze slike Siouxsie Sioux i Plum Sykes, no ubrzo saznajem da je pravac kolekcije ponovno preispitan, dok McQueenove tvornice čekaju početak proizvodnje. Ako se pojam banshee već počinje kristalizirati u McGirrovom umu, u pogledu same odjeće još nije ništa konkretno, samo redovi vintage komada za istraživanje—od maslinasto zelenog kožnog balonera a do kremasto bijele rajonske kape ukrašene munjama od šljokica, kakvu bi mogao nositi Ziggy Stardust. Kao što će McGirr kasnije priznati: „Potrebno je malo vremena da shvatiš tko si unutar okvira ovakvog brenda, koji nikada nije imao novog kreativnog direktora.“

Pokušavam shvatiti koliko je zapravo imao vremena. Bilo je srpanj, a u mjesecima otkako je najavljeno da je McGirr preuzeo poziciju, uspio je proizvesti kolekciju za jesen s 52 looka, upoznati stotine ljudi koji rade pod njim, nadgledati kolekciju za resort s 31 lookom i započeti kolekciju za proljeće—dok je istovremeno izdržao dvije PR oluje.

Internet je dočekao vijest o njegovom dolasku u listopadu 2023. sa monokromatskom slikom McGirra pored pet drugih kreativnih lidera Keringa: Anthonyja Vaccarella u Saint Laurentu, Demne u Balenciagi, Sabata De Sarna u Gucciju, Norberta Stumpfla u Brioni i Matthieu Blazyja u Bottega Veneti. U pogledu rodne i rasne identifikacije, kako je brzo ukazano na društvenim mrežama, jedna od tih stvari bila je vrlo slična ostalima. McGirr odgovara pažljivo i osjetljivo kada mu spominjem ovo. “To je zaista važan razgovor,” kaže, dodajući da mu je uvijek bilo ključno imati tim koji je “super raznolik” – ne samo u pogledu rase i spola, već i u pogledu starosti i nacionalnosti.

Ono što nije rekao je da, čak i sada, za to i dalje treba iznimna upornost, talent i odlučnost da se iz predgrađa Dublina stigne do čela Kering brenda s godišnjim prihodom od više od 800 milijuna eura (prema podacima iz 2022.). “On je radničke klase, znaš,” kaže londonski dizajner Charles Jeffrey, koji poznaje McGirra još od vremena kada je bio njegov model za krojenje na Saint Martinsu, a njihovo prijateljstvo je učvršćeno kroz noći plesa u Vogue Fabricsu u Dalstonu. “Nema nas mnogo u industriji koji imamo ovakve glasove.”

I tu je reakcija na McGirrov debi, koji je osmislio za manje od mjesec dana i predstavio u napuštenoj željezničkoj stanici Les Olympiades na neobično zimskom večernjem događanju u ožujku. McGirr je proučavao Leejevu The Birds kolekciju—posebno njezinu prozirnu haljinu od plastične folije—i eksperimentirao s kompresijom i distorzijom kroz skulpturalne pletenine, oštre kutne siluete i cipele inspirirane konjima i kozama. I dok je većina reakcija među urednicima i influencerima bila hladno odmjerena—ništa od toga nije utjecalo na viralnost McGirrovih Hoof čizama—previše komentara na Instagramu skliznulo je u cyberbullying maskiran u modnu kritiku. U 90-im, Lee McQueen bio je poznat po tome što je na svojim revijama postavljao pozlaćene lubanje među novinarske sjedalice kao podsjetnik na njegovu mržnju prema povremenim prigovorima tih istih novinara; postavlja se pitanje kako bi on odgovorio na nit od 290 komentara koji ocjenjuju njegove vještine drapiranja, što je McGirr morao podnijeti. (“Možeš li zamisliti,” pita me u jednom trenutku, zvučeći istovremeno zabavljen i zgrožen, “da imam Instagram?”)

Na putu prema Clerkenwellu, pitala sam se je li McGirr iscrpljen otkako sam ga posljednji put vidjela, još u ožujku, u pariškom Chinatownu, kada su ga novinari pitali što misli o tome kako bi Lee doživio njegovu debitantsku kolekciju. No, nije. McGirrovo uživanje u odijevanju—bilo da se radi o njemu samome ili drugima. Dok je postalo gotovo uobičajeno da milenijalci na čelu velikih modnih kuća usvoje uniformu poput Uniqlo majica i Levi’s 501 traperica, McGirr i dalje svakoga dana s radošću bira svoj outfit; primjerice, uske hlače brenda Kapital iz Tokija, vintage sako od tvida iz ere Stefana Pilatija u Saint Laurentu i pavé dijamantne naušnice iz Diamantkwartiera u Antwerpenu (“mjesto za malo blinga,” kaže). Oduševio ga je i ovogodišnji Met Gala, kada su on i Lana Del Rey večer prije vježbali svoje crvene tepihe u njezinoj hotelskoj sobi u Plazi, naručujući sladolede s M&M bombonima u 2 ujutro kao hommage filmu Sam u kući.

“Dakako, to je jako stresno, ali uspio sam se i zabaviti,” kaže McGirr. “To je važno.”

Među starom McQueenovom gardom koja je stala uz McGirra nalazi se i šeširdžija Philip Treacy. Njih su se dvojica povezali u Treacyjevim studijima, gdje je Philip podsjetio McGirra da je McQueen veći dio svog života bio podcijenjen. “Sada su, očito, Lee i Isabella pravi heroji – uvijek su to na svoj način i bili – ali [Philip] mi je rekao da ih ljudi devedesetih nisu razumjeli. Rekao je: Ljudi su mrzili Leeja,” prisjeća se McGirr. “[Lee i Isabella] su bili buntovni – ali bez arogancije. To je važno.”

McGirr nije arogantan, ali je odlučan. Kako kaže Jeffrey, uvijek je bio šarmantan, zaljubljenik u zabavu i vedar duh, no bilo bi pogrešno pomiješati njegovu ljubaznost sa slabošću. U njemu postoji neka vrsta keltske strasti, dodaje Jeffrey, i “ako mu ljudi okrenu leđa ili kažu ne, on će jednostavno reći: Pa dobro, pokazat ću vam.”

U godinama kada je Alexander McQueen vladao Cool Britanniom, Seán McGirr je odrastao pored Irske obale, u dublinskoj četvrti Bayside – predgrađu iz 60-ih sa srednjovekovnim grobljem u Kilbarracku – a zidove njegove sobe krasile su ulaznice sa emo koncerata. Njegova majka, Eileen, medicinska sestra, mogla je da prati opsesiju svog najstarijeg sina dizajnom još od vremena kada je kao trogodišnjak satima i satima gradio neverovatne strukture od Lega, dok se njegov otac, mehaničar Brendan, seća kako je McGirr provodio kišne subote obijajući ograde oko njegove garaže u Dablinu.

McGirr se vraća u Bayside kad god može, gdje on i njegova obitelj “ostaju budni do 1 ili 2 ujutro, otvarajući srca jedni drugima,” kaže McGirr, dodajući kako ga oni brzo spuste na zemlju ako razvije bilo kakve nerealne ideje: “Kada su me vidjeli na crvenom tepihu s Lanom na Met Gali, pitali su me: Tko, dovraga, misliš da jesi? Ja sam rekao: Oprostite! Samo sam napravio haljinu! Nisam nitko!”

“Valjda imam neku vrstu keltske povezanosti s McQueenom,” kaže mi tijekom ručka u dvorištu prepunom geranija restorana La Famiglia, starog talijanskog restorana pokraj King’s Roada, u kolovozu. “Obojica, čudno, imamo tartane,” dodaje – iako priznaje da su McQueenovi “mnogo više chic”. Tijekom vikenda 1990-ih i 2000-ih, McGirr i njegova obitelj putovali bi “daleko, daleko, daleko na selo” u malo mjesto Lahardane, sa stotinjak stanovnika, blizu zapadne obale Irske, gdje je jedan od McGirrovih ujaka imao pub. Već od desete godine tamo je skupljao prazne boce i slušao priče posjetitelja, priče koje je McQueen iskoristio u svojim kolekcijama.

Bez obzira na sve, McGirr kaže: “Za mene, McQueen je London – postoji stav u tom gradu koji je vrlo visceralan, ali istovremeno i vrlo profinjen.” (Iako njegovi banshee velovi imaju korijene u keltskom folkloru, prije ćete ih vidjeti ispred Trishe, underground bara u Sohou, u 5 ujutro.) Zato, iako mu posao zahtijeva “sto milijuna i dvadeset posto posvećenosti uvijek,” i dalje nastoji provoditi što više vremena vani, često obilazeći grad biciklom: odlazeći na izložbu slika Francisa Bacona u Nacionalnoj galeriji portreta, na nastup art-rock benda Still House Plants južno od Temze ili, povremeno, na “queer rave negdje u zabačenim dijelovima grada.” (“Ponekad,” dodaje, “treba ti dobar ples.”) Zajedno smo posjetili izložbu staklenih čekića i stabala želja na retrospektivi Yoko Ono u Tate Modernu – Yoko, kako McGirr smatra, “vrlo je McQueen u svojoj neustrašivosti.”

Ipak, McGirr nema iluzija o činjenici da je danas moda prije svega biznis. “Nije kao prije 10 ili 15 godina, kada su neki dizajneri prikazivali kolekcije koje su bile stvarno cool i stvarno dobre, ali možda nisu bile komercijalno uspješne,” kaže. “Sada je sve zasnovano na financijskom uspjehu. Mislim li da je to šteta? Poprilično, ali važno je to priznati i razumjeti vrijeme u kojem živimo.”

McGirr je prvi put otkrio brend Alexander McQueen u robnoj kući Brown Thomas, na potplatima Puma kolekcije koju je Lee McQueen kreirao 2006. godine. Otprilike u to vrijeme, njegova baka po ocu, Maureen, koja je radila kao dekoraterka izloga robne kuće, poklonila mu je šivaći stroj iz 1950-ih. U isto to vrijeme McGirr je otkrio ime Hedi Slimane te se brzo odlučio “posuditi” svoju školsku uniformu kako bi je prilagodio Slimaneovim prepoznatljivim uskim siluetama Dior Hommea.

Danas se u McGirrovoj estetici jasno očituje nasljeđe njegovog tinejdžerskog divljenja prema Leeju McQueenu i Hediju Slimaneu, kao i u izboru njegovih muza, kojima McQueen ne plaća da nose njegovu odjeću, što je rijetkost u današnjem transakcijskom svijetu mode. Zadovoljan je što je Beyoncé (među mnogima) bila “stvarno, stvarno opsjednuta” voluminoznim kaputima od ovčje vune iz njegove prve kolekcije i što je Charli XCX provela veći dio svog brat summera u njegovim Hoof čizmama (“Ona je stvarno ta djevojka, zapravo, Charli”).

Ipak, s još većim entuzijazmom govori o Florence Sinclair (fotografiranoj za ovu priču), britanskoj karipskoj glazbenici s 10.000 Instagram pratitelja, čiji zvuk podsjeća na Lou Reeda. Što se tiče potencijalnog povezivanja McQueena s kraljevskom obitelji, McGirr se šali: “Još mi se nisu obratili,” premda priznaje da misli kako su “djeca prilično cool” – a šestogodišnji princ Louis, od njih troje, ima najviše “McQueen energije.”

McGirr živi u dvosobnom stanu iz 1960-ih, smještenom u emotivnom srcu Londona, gdje se zabavljači iz Sohoa i turisti s Piccadillyja susreću s elitom iz privatnih muških klubova u St. Jamesu. I dalje sam ide u kupovinu, a kao pozadinu na svom iPhoneu još uvijek ima sliku svoje bake Maureen. Oduševljen je što sada ima luksuznu sobu za goste kada ga obitelj posjeti, premda je ta soba većinom ispunjena njegovom kolekcijom Armani odijela iz 80-ih.

Kako sam priznaje, “pomalo sam radoholičar – jednostavno volim ono što radim.” Većinu dana budi se prije 7 sati, pregledavajući glasovne bilješke koje je prethodnog dana poslao sam sebi, uz šalicu polako kuhane kave. Nakon toga, podiže utege ili prakticira jogu prije nego što pješice krene prema uredu.

U njemu postoji nešto duhovno: bavi se Reikijem, hladnim kupkama i analitičkom psihoterapijom (jungijanskom, a ne freudovskom). “Ne znam ima li baš sve na svijetu veze s tvojim odnosom s majkom,” kaže, iako brzo dodaje: “Ali seks je stvarno važan.”

Caballero u McQueenu, alexandermcqueen.com

Počinjem se pitati je li nešto od toga bilo olakšanje u posljednjih nekoliko mjeseci. Sada smo u taksiju koji brzo vozi prema centru Londona, prolazeći pored zlatne statue Viktorijinog spomenika i Piccadilly Circusa. Spremam se pitati, kako se, točno, nosio s internet trolovima? Njegov odgovor je smiren, ali emotivan. “Naravno da sam ljudsko biće – ako netko kaže nešto što je pomalo ružno, može povrijediti moje osjećaje, ali u isto vrijeme… to je samo buka. Uvijek će biti buke.” Pozdravimo se, a on nestaje u prometu Sohoa. Pitanje – osobito za mlade dizajnere – čini se da je: Možeš li još uvijek čuti svoj vlastiti glas unatoč toj buci?

Dok zauzimamo svoja mjesta na McQueenovoj reviji u Parizu u rujnu, dočekuje nas izjava namjere direktno ispod naših nogu: instalacija koju je osmislio dizajner s Tony nagradom, Tom Scutt, koja stvara iluziju da je McGirr probio ploče Beaux-Arts pločica u Palais des Étudesu i postavio svoju vlastitu metalnu pistu među ruševinama. “Pokretačka snaga koju mi je Seán opisao odnosila se na vrijeme koje je proveo u Londonu, hodajući kroz Soho u 3 ujutro,” objašnjava Scutt, tvorac seta i kostima za “Cabaret”. “Mnogo smo razgovarali o tome – kakvo je to iskustvo živjeti u centru grada, o tom liminalnom snu koji se otvara između noći i dana i postaje portal u drugi svijet.” Kada su njih dvojica zajedno posjetili École, obojici je bilo jasno: “Postoji nešto suštinski McQueenovsko u ideji da se pod ustanove uništi i oslobodi ovaj duh,” kaže Scutt.

Više od jednog posjetitelja revije još uvijek gleda prema dolje na trompe l’oeil efekt, kada se svjetla smanjuju, a puls zvučne podloge Cyrusa Gobervilla signalizira upozorenje, prije nego što se McGirrovi banshee velovi materializiraju kroz maglu koja se trese iznad metalne piste. Tu, jedan za drugim, pojavljuju se arhitektonske linije McQueenovih skica, preobražene u karakteristične ovratnike; kožni privesci engleskih ruža koje je Burton obožavala; Bumster, reinterpretiran s panelom od gossamer svile; georgette haljine ukrašene crnim divljim trnjem kao podsjećanje na izgled Lane Del Rey sa Met Gale – i zatim, očaravajuća iridescentna banshee haljina. Aplauz, dok modeli prave svoj posljednji krug, odjekuje kroz atrijum sa staklenim krovom, a kada McGirr izlazi na uobičajeni naklon, oči su mu krvave.

Planirala sam mu osobno čestitati nakon revije, ali ono što nas je dočekalo kada smo se pridružili modelima koji nazdravljaju jedni drugima među korintskim stupovima, bio je kaos. Daphne Guinness – u blejzeru iz McGirrove prve McQueen kolekcije posutom svjetlucavim kamenčićima – pomiče se kroz TikTokere i svjetlosne prstenove da bi ga u dahu pozvala da analizira njezinu kolekciju viktorijanske mode, baš kao što je Lee to radio u nultim godinama. Cardi B, obavijena krznima, inzistira da je “bilo predivno, tamno, oštro” (i također da će joj biti potrebno 14 tih haljina s ovratnicima). McGirr izražava zahvalnost za gospodina Pinaulta i teme o kojima treba razgovarati s novinarima.

Sve ovo promatram blago zabavljena, kad shvatim da McGirrova majka, odjevena u vlastitu odjeću, radi isto to s druge strane velike mramorne sobe. Pronađem je i pitam što, zapravo, misli o tom ushićenju. “Pa, McGirr za McQueen,” kaže, zastajući i smješeći se.

“Morate priznati: Ima lijep prizvuk.”

U ovoj priči: frizura, Cyndia Harvey; šminka, Bea Sweet; nokti, Ama Quashie; krojačica, Della George.

vogue.com