Kakve veze Schiaparelli couture kolekcija ima s ruskom balerinom s početka 20. stoljeća?

U mračnom podrumu pariškog Hôtela Salomon de Rothschild, čiji su gornji saloni često ugošćivali couture revije, a modele je obasjavala tek blaga svjetlost koja je doprinosila dojmu mistike, jučer je Daniel Roseberry predstavio svoju couture modnu priču za kuću Schiaparelli. Unatoč tome što je kolekcija predstavljena na vrlo neuobičajenom mjestu, odavala je dojam starih salonskih prezentacija, s manekenkama koje nisu odvraćale poglede od uzvanika u prvim redovima, a Roseberryjeva modna vizija bila je slavlje couturea u punom, pomalo zaboravljenom, smislu te riječi.

Sanjao sam da sam pronašao zaboravljenu couture kolekciju u podrumu Elsine seoske kuće, rekao je Roseberry skrečući pažnju na bogatu arhivu ateliera čija je vrata Elsa Schiaparelli otvorila u Parizu 1927. godine. Kuća je doživjela procvat već tijekom tridesetih godina kada je domišljata dizajnerica u njega ucrtala element nadrealizma, tijesno surađujući s “herojima” ere kao što su bili Salvador Dalí i Jean Cocteau. Upravo je to vrijeme u koje je uronio i sam Roseberry tražeći nadahnuće za svoju novu couture priču, miješajući ih pritom s referencama na pedesete godine koje si danas smatraju zlatnom erom haute couturea. No osim u elegantnim i ženstvenim hourglass krojevima i arhivskim kreacijama slavne dizajnerice, koja je u nasljeđe ostavila svoj revolucionarni pogled na modu, Roseberry je inspiraciju pronašao i u njoj samoj i u njezinoj nevjerojatnoj sposobnosti da vječito otkriva i “izmišlja” novu sebe – poput feniksa (ili labuda?) personificiranog u prvom, spektakularnom izlazu.

No njegov značaj ipak nije samo metafora, a “krilata” kreacija ustvari je referenca na jedan od najpamtljivijih lookova Else Schiaparelli u kojoj se i ona sama fotografirala za Vogue u rujnu 1932. godine. S obzirom na to da je riječ o vremenu od kojeg je minulo gotovo čitavo stoljeće, fotografija u arhivama nema mnogo, no već i one koje postoje daju naslutiti da je i sama dizajnerica u tom periodu njegovala ekscentričan stil koji je korespondirao s modom koju je kreirala, a često u njemu središnje mjesto imalo upravo perje. No njegova uloga u Elsinom stilu nije bila samo dekorativna.

Naime, Schiaparelli ga je dizajnirala kao hommage ruskoj prima balerini Anni Pavlovoj koja je preminula 1931. godine, a koja je ostala najupamćenija po svojoj ulozi u kratkom baletu “The Dying Swan”, solo ulozi koju je sama kreirala, a čiju je koreografiju za nju osmislio Michel Fokine. Pavlova je u toj ulozi nastupila gotovo 4.000 puta postajući tako prva balerina koja je proputovala svijet. Sve do svoje smrti, Pavlova je neumorno plesala na vršcima prstiju gotovo dva desetljeća, donoseći balet u kutke planeta koji nikada nisu svjedočili toj čudesnoj plesnoj disciplini. Dobar dio života provela je tako u svom bijelo, labuđem kostimu, “umirući” na daskama i iznova se rađajući na nekom drugom mjestu. Elsa, koja je i inače bila opčinjena baletom, upravo je u njoj pronašla svoju muzu, a naoko nježno perje i til postali su simbolom snage i ponovnog rađanja u kojem se pronalazila i sama dizajnerica. Roseberry je tako u svoju kolekciju utkao divljenje, privrženost, neustrašivost i snagu, ono što su izazivale i u sebi nosile i Pavlova i Schiaparelli, odajući tako počast dvjema ženama koje su, svaka iz svog ugla, ispisale povijest pomičući granice.