Uoči izložbe u Sarajevu, Saša Tatić otkrila nam je tajnu kako otići, a ostati

Sašu sam upoznala ujutro, vjerojatno nakon što je odradila svoj jutarnji ritual koji uključuje čitanje nekoliko poglavlja knjige uz kavu, zbog čega je na naš razgovor stigla vedra i odmorna, pogotovo u usporedbi sa mnom koja sam se jedva izvukla iz kreveta. “Ne znam što bi se moralo dogoditi da sat vremena ujutro ne provedem uz knjigu i kavu”, rekla mi je umjetnica koja priznaje da je ranoranilac i uvijek odvaja vrijeme za brigu o sebi. Aktivno čitanje jedna je od stvari koje su obilježile ovu godinu za nju, a njezina načitanost nije vidljiva samo iz elokventnog izražavanja već je utjecala i na njezinu umjetnost i stvaralaštvo. Ljubav koju je tijekom godine razvila prema čitanju pomogla joj je da se i sama oslobodi na polju književnosti, zbog čega njezina najnovija izložba u galeriji Manifesto u Sarajevu neće biti samo likovna, već multimedijska – i jedva čekamo vidjeti je u punom sjaju.

“Jedna od velikih inspiracija bila mi je Milena Marković, koju sam ove godine slučajno otkrila. Njezin stil pisanja u romanu Deca toliko mi je dobro odgovarao da sam shvatila kako zapravo možeš biti slobodan i pisati potpuno iskreno, iz sebe”, rekla mi je. Ono što joj je dodatno pomoglo na književnom putu bili su prijatelji koji su je usmjeravali i davali savjete što čitati, kao i sat pisanja s književnicom Tanjom Stupar Trifunović. Satovi kreativnog pisanja i profesionalci iz industrije koji ih vode pružili su joj potvrdu da njezin rad ima umjetničku vrijednost, što je bilo sve što joj je trebalo da se oslobodi i svoje izložbe upotpuni još jednim umjetničkim izrazom. “Još uvijek sebe ne smatram spisateljicom, ali volim pisati”, dodala je u razgovoru o svom spisateljskom putu.

“Oduvijek gajim sklonost prema pisanju i oduvijek nešto zapisujem, od dnevnika do svojih osobnih zapažanja, ali ovo je bio prvi put da sam se malo usmjerila i napisala neki oblik poezije.”

Tako se, zahvaljujući novostečenoj ljubavi prema književnosti, krajem kolovoza razvila ideja za dugo planiranu izložbu u galeriji Manifesto, koja je zapravo Sašina prva samostalna izložba u Bosni i Hercegovini. Iako je veoma uzbuđena zbog ove prilike, priznaje da joj teško pada što njezina prva izložba nije organizirana u Banjoj Luci, gdje se rodila, živjela i studirala. “Godine koje sam provela u Berlinu ipak su me više povezale s ljudima koji dolaze iz Sarajeva i formirala sam prijateljstva s lokalnim umjetnicima, što je učinilo da se i ovdje osjećam kao kod kuće.” Zaista, Saša je jednako domaća u Sarajevu koliko i u rodnom gradu, a vjerojatno i u Berlinu, jer svojom toplom i pozitivnom energijom ispunjava prostor tako da mi je teško zamisliti mjesto na svijetu u kojem ona ne bi sijala.

Saša već neko vrijeme živi u Berlinu, a iskustvo iseljenika mlađe generacije motiv je koji prožima mnoge njezine radove. Kako kaže, ona je single djevojka u Berlinu, gdje ne živi nitko od članova njezine obitelji, pa su joj tamošnji prijatelji velik dio života. Berlin je mjesto susreta brojnih kultura, nacionalnosti i religija, a kao takav, sam grad ima dušu koja ostavlja trag i na turiste koji ga posjete preko vikenda, dok je preseljenike, poput Saše, zauvijek promijenio. Saša naglašava kako ljudi često njeguju stereotipe o iseljenicima u Njemačku, temeljene na prijašnjim iskustvima generacije gastarbajtera, no stvarnost njezina života potpuno je drugačija: “Mi ne živimo tamo izolirani u društvu, pokušavajući sačuvati našu tradiciju i vrijednosti. Naravno, postoji doza toga, ali prirodno je da se integriraš u društvo i pokušavaš tom društvu ponuditi nešto što si donio sa sobom, dok istovremeno upijaš ono što ti okolina pruža.” Cijelo to iskustvo, kako kaže, transformiralo ju je u osobu koju je teško objasniti svojoj obitelji.

Umjetnica njeguje vrlo blizak odnos s roditeljima i sestrom, no s vremenom je počela primjećivati da među njima postoji određena doza međusobnog nerazumijevanja – kao da oni ne shvaćaju kakav je zapravo njezin život, dok ona ne zna kako im ga pravilno dočarati, možda zato što su mnoge stvari nejasne i njoj samoj. “Ovu izložbu vidim kao pokušaj da prvenstveno svojim roditeljima objasnim kako je meni živjeti vani, ali i da razumijem njihovu perspektivu”, rekla mi je Saša. Sva svoja osjećanja, nedoumice, pa i sitne borbe, Saša izražava kroz umjetnost. “Imam izuzetnu privilegiju da živim sama i single u Berlinu, gdje se mogu posvetiti sebi i temama poput preispitivanja odnosa s roditeljima”, nasmijala se, objašnjavajući mi da joj pretvaranje ovakvih misli u umjetnost dolazi sasvim prirodno, jer su one dio nje same. Ipak, na temelju odaziva ljudi na njezine radove, ubrzo je shvatila da u svojim mislima, koliko god specifične djelovale, nije sama, jer su se brojni mladi ljudi iz naše regije, koji su se preselili u razne gradove diljem svijeta, poistovjetili s njezinom umjetnošću.

To bi mogao biti slučaj i s izložbom Drago mi je da si tu, koja se otvara sutra, upravo u vrijeme blagdana, koji su za obitelji čiji članovi žive daleko prilika za ponovni susret s voljenima. Vjerujem da će mnoge Sašine riječi i nova razmišljanja ostati urezani u mislima drugih mladih iseljenika, ali i potaknuti maštu onih koji ostaju, koji vjeruju da je negdje drugdje sve med i mlijeko, ili pak hladno i otuđeno.

na dvije stolice sjediš/a zapravo/na dvije ivice stojiš/nikad dovoljno ovdje/nikad više dovoljno naš/a isto tako/nikako dorasti do tamo/ni blizu dovoljno njihov

Galerija i umjetnica ekskluzivno su za Vogue Adria otvorili vrata izložbenog prostora tijekom postavljanja Sašine impresivne izložbe. Zbog logistike i praktičnosti, Saša je sve radove za ovu izložbu naslikala u Sarajevu, u studiju Bojana Stojčića i Kemila Bektešija, koji su joj ustupili svoj prostor za rad. Bojan Stojčić ujedno je i kustos ove izložbe, a kako umjetnica kaže, i “veliki oslonac” koji ju je potaknuo da izađe iz zone komfora. “On je čovjek kojem vjerujem i znam da neću pogriješiti ako ga poslušam.”

Kada uđete u izložbeni prostor, dočekuje vas bujica Sašinih riječi u raznim bojama, ispisanih njezinim rukopisom i na tri različita jezika, zbog čega imate osjećaj kao da ste se našli u umjetničinoj glavi, u vrtlogu njezinih misli. Na prvi pogled nepovezan tekst zapravo je Sašina pjesma, monolog kojim prvenstveno pokušava sebi, ali i svojoj obitelji, objasniti svoje osjećaje i razumjeti ih. Tekst na kojem je izložba temeljena zapravo je umjetničin tok misli: “Nekako se sam na sebe nadovezivao i razvijao u formu za koju sam mislila da ću je s vremenom izgladiti, no što sam ga više čitala, sve više je taj sam tok stvaranja zvučao kao odgovarajući, pa sam ga zadržala u toj formi.” Upravo zbog toga cijela izložba odiše nevjerojatnom prisnošću.

Sašin pristup slikarstvu vrlo je specifičan i suvremen. Mnoge njezine radove karakterizira prepoznatljivo poigravanje s tekstom, frazama i mislima, što je stil koji je razvila nakon pandemije. “To je bio pasivan period nakon kojeg sam željela proizvesti nešto novo. Prvotna ideja bila je da stvaram fraze i slogane koji mi padaju na pamet i koje sakupljam u razgovoru s ljudima.” Saša je strateški iskoristila stil koji obično viđamo na društvenim mrežama, a posebno na Instagramu. “Malo sam se poigrala s dopadljivošću – boje su poprilično fotogenične, taj aspekt da možeš biti u samom radu i fotografirati se tu pružio je priliku radu da sam raste preko Instagrama, a posljedično se više i dijeli”, objasnila mi je svoje taktičko razmišljanje. Zaista je tako – osim što su radovi svakako estetski lijepi, dio njihove privlačnosti upravo je u tome što idu u korak s vremenom i što izgledaju kao utjelovljenje nečijeg kvalitetno kuriranog feeda. Umjetnica je to tijekom godina podigla na višu razinu – sada je, na primjer, napisala cijeli propratni tekst koji će na sutrašnjem otvaranju izložbe izvesti dok se šeta među riječima koje izgovara, a priliku da upotrijebi cijeli prostor uspješno je iskoristila. Oslikali su zidove i podove izložbenog prostora, okačili Sašine radove na platnu, a na televizorima u prostoru projektirat će se njezinih šest animacija. S ovom izložbom u svoj je proces rada uvela još jedan novitet – napravila je font od svog rukopisa koji će joj olakšati stvaranje i prepravljanje radova.

Dok gledam Sašine misli koje svojim šarenilom krase zidove galerije, moram se zapitati bi li sve ovo – sloboda umjetničkog izraza, suvremeni grafički medij koji koristi i izložba u jednoj od najvećih galerija suvremene umjetnosti u Bosni i Hercegovini – bilo moguće da nije otišla. “Imala sam sreću što sam studirala s grupom ljudi u kojoj smo svi imali ambiciju nastaviti se baviti umjetnošću. Da smo svi ostali ovdje, bilo bi mnogo lakše nekako dalje gurati i to bi bilo izvedivije”, objašnjava mi Saša. “Ali, s obzirom na prilike i kada vidim generacije koje su došle poslije nas, koliko su posvećene umjetnosti i koliko je teško izbalansirati bavljenje nečim drugim uz umjetnost, postaje mi jasno da je ovdje puno teže i vjerojatno bi mi bilo mnogo izazovnije.” Povjerila mi je da je raditi nešto drugo uz bavljenje umjetnošću realnost umjetničkog života. Saša radi i u galeriji u Berlinu, koja joj osigurava dovoljno vremena i prostora da se može posvetiti i radu u studiju i sebi. U vremenu između diplomskih i magistarskih studija, radila je u cafe baru, zbog čega je preispitivala svoje odluke i žalila što joj se ne otvaraju više stručne prilike. U Berlinu, kako kaže, manje je važno zarađuješ li novac u baru ili galeriji, jer bez obzira na to, nitko ne dovodi u pitanje tvoj umjetnički identitet.

“Tamo postoji olakšanje što sam okružena velikim brojem umjetnika. Nitko ne sumnja u tvoj umjetnički status ako imaš neki drugi posao sa strane, jer to je stvarnost života većine umjetnika.”

Berlin je njenom umjetničkom izrazu donio novu, svježu tematiku. Kako navodi, u Bosni i Hercegovini su je zanimali problemi svakodnevnog života, a život u Njemačkoj u njoj je probudio osjećaje nostalgije kojima su sada prožeti njezini brojni radovi. Međutim, u razgovoru s obitelji ponekad se osjeća kao da ne smije izraziti nikakav oblik nostalgije. “Odmah počnu govoriti: Joj, ti si tamo sama, ti nemaš nikoga svog, možda da dođeš da nas obiđeš – ali ne shvaćaju da čak i kad dođem ovdje, taj nostalgični trenutak nikad nije ispunjen u tom obliku u kojem mi je potreban.” Ipak, nostalgija koju Saša osjeća i potreba za pripadnošću, i ovdje i tamo, sasvim su prirodna osjećanja koja ona transformira u umjetnost.

U pratnom tekstu izložbe Drago mi je da si tu Saša postavlja pitanje: “Kako otići, a ostati?”, na koje mi se čini da bi ipak ona sama mogla imati odgovor. Zar nije ona, s novim prijateljima, novim životom i novim prilikama, otišla u Berlin, ali je uz umjetnost, poznanstva i obitelj ipak ostala? Zbog toga sam joj to retoričko pitanje stvarno postavila, a ona mi je otkrila svoju tajnu kako uvijek ostaje povezana s domovinom, čak iako živi više od 1.300 kilometara daleko: “Ja se uvijek oslanjam na taj svoj odnos s obitelji, koji mi je strašno važan. Vrlo sam bliska sa sestrom s kojom se čujem svakodnevno, od nje uvijek saznam točno što se događa s roditeljima – oni ponekad u našim razgovorima vole prešutjeti neke svoje boljke. Zbog njih osjećam potrebu i želju da dolazim i ostajem u Bosni, ali je i moj život u Berlinu postao točka gdje uvijek susrećem naše ljude”. Umjetnica nesumnjivo ostavlja svoj pečat i u Njemačkoj i širom regije, a za kraj mogu samo reći da mi je drago da je tu i da ćemo sutra navečer moći pogledati njezinu samostalnu izložbu.

Sašina izložba Drago mi je da si tu bit će otvorena u galeriji Manifesto do kraja siječnja, a dok je ovdje, umjetnica sudjeluje i na zajedničkoj izložbi kolektiva Crvena iz Sarajeva, koja se također otvara ovog tjedna.

Fotografije: Ajla Sakić
Styling: Vintage shop Kryza, Berlin