Saša Šekoranja o knjizi koju smo dugo čekali i svjetlu koje je obasjalo Oktogon

U mojoj obiteljskoj kući nije se vjerovalo u mnogo čarobnjaka, ali u Sašu Šekoranju, oduvijek. Zime smo provodili u hotelu Adriatic u Rovinju, čije zidove krase njegove slike, po povratku u Zagreb uvijek smo svraćali na kolač s jagodama u Velvet Café i dugo se zadržavali pred bajkovitim izlogom njegova ateljea u Dežmanovoj, danas na adresi Kralja Držislava 10. Svaki put kad bih primijetila neku novu „inovaciju” u blagdanskoj dekoraciji našeg doma, znala bih da je mama ponovno previše gledala Šekoranjinu emisiju na HRT-u, a slično je bilo i s njezinim iznenadnim i vrlo dramatičnim pričama o cvijeću, vrtovima i palačama koje treba istražiti. Kad sam prije nekoliko dana čula da je ovaj jedinstveni zagrebački umjetnik, slikar i aranžer cvijeća objavio svoju coffee-table knjigu pod nazivom Atmosfere, znala sam da je moramo imati. A prije svega, razgovarati s njim, i o knjizi i o tri desetljeća uljepšavanja naše svakodnevice virtuoznošću, kao i o instalaciji posvećenoj Gabi Novak koju će ovog prosinca predstaviti u novom prostoru Nacionalnog muzeja suvremene umjetnosti u Oktogonu. Kako mu sve to uspijeva, pitam ga odmah na početku, da dosljedno i ustrajno svih ovih godina zrači kreativnim zanosom, idejama i karizmom?

Divno, hvala vam! Uvijek moram imati fokus, kao i kad sam bio klinac. Kad sam bio zaokupljen igrom, nisam osjećao ni zimu, ni vrućinu, ni glad, ni žeđ. Tako i danas, kad stvaram, ulazim u svoj mikrosvijet i koncentraciju i na taj način uspješno izbjegavam depresiju. Od ponedjeljka do petka sam u Zagrebu, a vikendima jurim u Istru i taj mi je ritam baš dobar, daje mi ravnotežu. Biram lijepe projekte, okružujem se zanimljivim ljudima i izbjegavam budale. Njih je, nažalost, sve više i više i to je možda najveći problem današnjice.

Prva coffee-table knjiga obično je svojevrsna autorova bilješka vremena, a u njegovoj bilješci toliko je žanrova, poglavlja i motiva još otkako je prije trideset godina otvorio svoju prvu malu cvjećarnicu u Ilici kod Britanca. Koji je trenutak svoga stvaralaštva u njoj pokušao „uhvatiti”? Razmišljao sam kako složiti knjigu, treba li odvojiti crtanje i slikanje od cvijeća ili interijera, ali onda sam shvatio da knjiga mora biti što sličnija meni. Dakle, sve se mora ispreplesti i dati uvid u moj životni stil i umjetnički rad. U njoj možete vidjeti instalacije, izložbe, postavljene stolove, pa čak i moju spavaću sobu. Tko voli puno slova i tekstova, možda će biti razočaran. Uvrstio sam nekoliko tekstova iz kataloga izložbi, svoje kratke zapise i razmišljanja, kao i poneki citat koji mi je bio važan i inspirativan, poput Marguerite Duras ili Guillaumea Apollinairea.

U knjizi se, tako, isprepliću umjetnost, život i radost u jedinstvenu atmosferu Sašina potpisa. Je li se ta „atmosfera” mijenjala tijekom prethodnih 30 godina rada? Kad bolje razmislim, čini mi se da se moje atmosfere zapravo ne mijenjaju, stalno su romantične, s dozom nostalgije. Upravo zato u glazbenoj podlozi često su mi Gabi, Arsen… Ali postoji i ta iskra za promjenom, provokacijom, istraživanjem i pokazivanjem. Znatiželjan sam i uvijek me zanima kako ljudi reagiraju na sve što radim.

U svijetu koji idealizira perfekciju, Saša Šekoranja bira krhkost, nesputanost i nedovršenost. Je li to njegova filozofija? Danas sam shvatio da je perfekcija precijenjena. Važno je biti uvjerljiv. Kad gledate Rembrandtov Sat anatomije, neka su skraćenja pogrešna, ali on je beskrajno uvjerljiv. Najvažnija je autentičnost. Ja znam da radim ovako i sve drukčije bilo bi pogrešno. To sam shvatio i tako živim. Njegov rad prepoznatljivo odiše razigranošću, i to ne lakom, površnom, nego onom koja dolazi iz dubine i pažnje, a u toj igri cvijeće često izgleda kao da vodi svoj mali, unutarnji dijalog. Kad radi, osjeća li da aranžira prirodu ili sluša što ona diktira? Sve sam naučio iz prirode, proporciju, boju, kontraste, strukture. Kad radim s cvijećem, ono me vodi. Cvijeće je samo po sebi dekorativno i često ga tako koristim, ali ponekad osjetim potrebu da negiram tu dekorativnost i stvaram umjetničke instalacije. Cvijeće može imati istu snagu kao riječ ili slika, ali ima i jednu dodatnu dimenziju, prolaznost. Ona je dominantna i meni posebno privlačna. Ima tu još nečega, one nepodnošljive lakoće postojanja za kojom toliko čeznemo.

Svijet je brz, a ja hoću brže i brže. Ali priroda i moj vrt uče me strpljenju i to je jako dobro.

Bilo da se susrećem s fragmentima njegova rada u online ili offline svijetu, uvijek poželim zaviriti u njegov skriveni univerzum koji stoji kao tihi čuvar ljepote, za koju je Saša uvjeren da može spasiti svijet, saznati što sluša, što gleda, što čita i udahnuti malo te zvjezdane prašine. U knjizi se gotovo opipljivo osjeća ta neraskidiva veza između umjetnosti i svakodnevice od koje je satkano njegovo biće. Što ga je inspiriralo u 2025. godini? Postoji umjetnost i umjetnici koji su mi golema inspiracija, to je poput energije koja te pokreće. Nevjerojatno je kako neke ljude ni ne upoznaš, a osjećaš ih kao da su ti prijatelji. I bio bih jako sretan ako ono što ja radim može na taj način inspirirati druge. Trenutačno snimam veliki serijal za HRT koji će se zvati Savršena mjesta sa Sašom Šekoranjom, gdje ćete upravo moći vidjeti mjesta i ljude koji me inspiriraju. Izdvojio bih Palazzo Abatellis u Palermu, genijalnu Scarpinu postavu, Picassa u interijeru hotela The Fife Arms, pavlovu tortu s mangom kod Louloua u Parizu, geparde u Palazzu Gangi, polja vrijesa i zabave s prijateljima u Glenfeshie Lodgeu u Škotskoj, čudesan Giardino di Ninfa…

Photo: Marko Zbodulja

Sada, kad ste zabilježili sve ove vrijedne preporuke, preostaje još saznati koji su bili ključni motivi u blagdanskoj dekoraciji Šekoranjina ateljea ove sezone, kao i kome je posvetio instalaciju koju ovog mjeseca izlaže u Oktogonu. Ove sam godine u izlogu napravio malu kazališnu scenu sa zimskim prizorom kuće u vrtu punom snijega, ispred je zaleđena fontana po kojoj klize djeca, na krovu dimnjačar Štef koji ubacuje djetelinu za sreću. A ono na što sam trenutačno posebno fokusiran jest izložba u novom prostoru Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Oktogonu, gdje pripremam instalaciju, svjetleću formu visoku gotovo deset metara, satkanu od svjetlom ispisanih riječi iz pjesme Prvi snijeg koju izvodi Gabi Novak, na tekst Ivice Krajača. Jedva čekam vidjeti realizaciju, znate kako neke stvari odlično funkcioniraju u ideji, a u izvedbi znaju biti potpuni fijasko. U prostoru oko instalacije bit će izloženo pedesetak crteža na temu zimskog grada, perom, tušem i uz malo gvaša, brzo crtani poput krokija, nekako iz glave, kako mi je što palo na pamet, uspinjača, glazbeni paviljon, NAMA, kazalište, Lisinski. Pravo je čudo to vrijeme tišine kad čovjek zagrabi u neka sjećanja i fokus postane samo taj komad papira ispred tebe. To je priča o snijegu, bjelini i starim rajevima koji su ostali u prošlosti, kako kaže Proust. Sretan sam što baš u ovom pasažu mogu predstaviti svoj rad i posvetiti izložbu Gabi Novak, vjerujem da će to biti lijep dar gradu. Sigurna sam da smo vam dali i više nego dovoljno razloga i adresa da ove zime posjetite prekrasni Zagreb.