Iza kulisa nove, uzbudljive vizije Sarah Burton za Givenchy

“Možeš li na trenutak prići ogledalu?”
Sarah Burton stoji u raskošnom studiju modne kuće Givenchy u Parizu, spremna započeti dan prepravki i proba za svoju prvu proljetnu kolekciju kao kreativna direktorica. Model Hana Grizelj prilazi u haljini od kaliko platna s bijelim naborima od organze. Na svakoj košarici grudnjaka plavom olovkom napisane su bilješke: gauche/droite. U blizini vise blijede korset haljine i crni strukirani sakoi na stalku kao da ih nose duhovi. Burton je u svojoj standardnoj uniformi: traperice, bijele Converse tenisice i bijela pamučna košulja bez ovratnika, jedna od mnogih koje za nju šije Judy Halil, krojačica s kojom surađuje već 23 godine.

Dok bi neki dizajneri možda napravili nekoliko skica i kasnije bacili pogled na gotove modele, Burton je postala poznata po tome što sama konstruira odjeću, radeći direktno s modelima. Kreće se brzo i u više smjerova – reže, pričvršćuje iglama, odlučuje o tkanini ili obliku ramena za ovu sezonu. (“Možeš pogledati na lutki”, kaže mi, “ali to je potpuno drugačije kada je na tijelu.”) U Givenchyju njene kolege šaljivo upozoravaju posjetitelje: “Nemoj ostavljati kaput na stalku – možda završi isječen.”

“Možda da stavimo postavu od crêpe de Chine, da bude mekano”, kaže Burton članovima studija.
Staje pored Hane, gleda u ogledalo i žmirkajući pita: “Je li nužno da korset bude ovako dug?” Korzet se skraćuje za dva i pol inča. “Ovo bi trebalo biti malo kraće.” U jednom brzom pokretu odseca sloj organze s Haninih leđa, zatim klekne na pod, sa jastučićem za igle oko zgloba, i počinje skraćivati rub makazama. “Samo nastavi se okretati, Hana.”

Burtonin ton je miran, a njezina preciznost podsjeća na kiruršku. U proces su uključeni i Matteo Russo, šef ženskog dizajna, Tatiana Ondet, direktorica ateljea iz Pariza, i James Nolan, koji sa Sarom Burton u Londonu konstruira prve modele – idealna kombinacija novih lica iz Givenchyja i vjernih suradnika iz Alexander McQueena, gdje je Burton radila od 1996. do 2023. godine. Njihova prisutnost djeluje kao da pomažu pri operaciji, i čovjek gotovo očekuje da Burton u bilo kojem trenutku zatraži skalpel ili kirurške kleme.

Backstage at Burton’s debut Givenchy show in Paris in March. Photographed by Ruby Pluhar

Burton, koja živi u Londonu, bila je dvaput u Parizu i jednom u Los Angelesu proteklog tjedna. Osim rada na kolekciji, radi i na izradi haljina za crveni tepih u Cannesu, kao i za Met Gala koja je za samo šest dana, a u ateljeu ispod krojačice ručno ušivaju dragulje u iznimnu haljinu Cynthiae Erivo. Ipak, ništa u Burtoninom ponašanju ne otkriva umor, niti činjenicu da vodi povijesnu modnu kuću i paralelno s tim odgaja troje male djece.

Gleda Hanu s poda i blagim tonom kaže: “Prošetaj malo u tome.”

U industriji punoj ljudi koji žude da budu upečatljivi, Sarah Burton, sada pedesetogodišnjakinja, izgradila je karijeru neprestano vjerujući u druge. Skromna po prirodi, s neposrednim šarmom zbog kojeg imate osjećaj da je već poznajete, zaslužila je odanost mnogih širom svijeta. „Biti ljubazan je fraza koja je postala kao slogan za majice“, kaže Cate Blanchett, „ali kada zaista sretnete nekoga tko to ima u svom biću, kao što Sarah ima, to iz drugih izvlači najbolje. Mislim da ona mijenja definiciju genija.“

Burton je radila rame uz rame s Leejem Alexanderom McQueenom od dana kad je diplomirala, pa sve do njegove smrti 14 godina kasnije. Nastavljajući stvarati pod njegovim imenom s posvećenošću i gracioznošću, tiho je gradila vlastiti doprinos modi, sve do odlaska iz McQueena 2023. i preuzimanja modne kuće Givenchy prošle godine. Delphine Arnault, CEO brenda Christian Dior i direktorica LVMH-a, ključna za njezino imenovanje, kaže: „Uvijek sam pratila njen rad, jer ima nevjerojatan talent. Vrlo je tehnički precizna u tome kako napraviti sako, večernju haljinu, radi sve s posvećenošću i preciznošću gotovo kao da je visoka moda.“ (Što Burton i sama planira uvesti sljedeće godine.)

Trino Verkade, koja je Burton zaposlila kod McQueena i postala joj bliska prijateljica, ističe da Leeja nikada nije zanimalo je li nešto udobno. “Htio je da uđeš u prostoriju i da svi odmah pogledaju u tebe”, dok “Sarah želi da isti komad možeš nositi cijelu noć”.

Njezine prekrasno izrađene i izuzetno nosive kreacije učinile su je omiljenim izborom mnogih poznatih osoba za događaje na kojima je potrebno biti malo ekstra, i dovoljno je spomenuti samo nekoliko primjera iz protekle godine: žute kožne hlače Timothéea Chalameta na dodjeli Oscara, haljinu Cynthiae Erivo s torzom i šlepom prekrivenim draguljima za Met Galu, ili mini-haljinu Rooney Mara u stilu Audrey Hepburn na filmskom festivalu u Cannesu. Također je prihvaćala pozive s većim ceremonijalnim značajem: princeza od Walesa godinama se oslanja na Burton, ona je kreirala njezinu vjenčanicu 2011. godine, kaput-haljinu za sprovod kraljice Elizabete II 2022., kao i trobojnu haljinu s plaštom koju je nosila na krunidbi koja je uslijedila.

Već pri našem prvom susretu, u njezinom studiju u centru Londona, primijetila sam da Burton ima običaj reći off the record, čak i kada se ništa ne snima. Probijale smo se kroz ono što sam u početku tumačila kao nervozu. To je bilo i razumljivo, između ostalog, godine nakon McQueenove smrti učinile su je svjesnom ozloglašene gladi britanske štampe za senzacionalizmom, ali kako sam s vremenom uočavala obrazac njezinih izraza, shvatila sam da se najviše uznemiri kada pomisli da bi mogla izdati povjerenje ili da bi mogla djelovati kao da se oslanja na druge radi vlastitog uspjeha. Oblačenje nekoga, objašnjava, „je vrlo osobna i intimna stvar. Za mene je to istinska privilegija. A mislim da je privatnost jedna od posljednjih luksuznih vrijednosti koje nam preostaju.” U tom njezinom čuvanju onoga što su joj drugi povjerili, počela sam shvaćati što je izgradila u McQueenu: tvrđavu intime.

Upravo to je Burton donijela u Givenchy, potez koji neće samo obogatiti svijet mode, već izgleda da će je, nakon mnogo godina, osloboditi emotivnog duga u čijoj je orbiti bila.

Princeza od Walesa nosi tamnocrvenu večernju haljinu od svilenog krepaa, sa skupljenim detaljima i plaštom na leđima, koju je za Givenchy dizajnirala Sarah Burton. Uz haljinu nosi večernju torbu ukrašenu vezom đurđevka.

U svom domu na sjeveru Londona, u kojem žive i njezin suprug David, njihove dvanaestogodišnje blizanke Cecilia i Elizabeth, te devetogodišnja kći Romilly, Burton me vodi na kat, u dnevnu sobu čiji su zidovi obloženi bogatom plišanom tkaninom u nijansi Holbein zelene. Iznad sofe visi velika fotografija u zlatnom okviru, djelo nizozemskog fotografa Hendrika Kerstensa, a na visokoj polici, zaštićenoj pleksiglasom, nalazi se par cipela armadillo iz kolekcije Plato’s Atlantis, posljednje koju je McQueen dovršio. Burton i ja sjedimo na suncu, i naš razgovor lagano teče tijekom cijelog popodneva.

“Obitelj je, pretpostavljam, ipak bila na prvom mjestu”, razmišlja Burton. Sarah Jane Heard, kako se tada zvala, odrasla je kao drugo od petero djece. Živjeli su u malom selu izvan Manchestera, među valovitim brežuljcima i divljim pustarama, prema kojima je Burton uvijek bila više naklonjena nego prema gradu. Njezina majka predavala je glazbu i engleski, te ih redovito vodila u muzeje; otac je bio računovođa. Kuća im je bila puna knjiga. Kao dijete, stalno je crtala – ljude, prirodu, haljine. Kad bi cijela obitelj Heard trebala negdje ići, putovali su svi zajedno, često s prijateljima, u bijelom kombiju. Burton se sjeća da su ih mještani zvali “siromašna obitelj”.

Znala je čime želi biti još sa osam godina, a nakon pripremne godine u Manchesteru, upisala je Central Saint Martins u Londonu, poznatu školu koja je iznjedrila nevjerojatne umjetnike i modne dizajnere. “Sarah nije izgledala kao ostali studenti mode”, prisjeća se njezin mentor Simon Ungless. “Bilo je osvježavajuće kad netko dođe u odličnim trapericama, umjesto s gaćama na glavi.”

Upravo ju je Ungless upoznao sa svojim dobrim prijateljem Alexanderom McQueenom. “Svi su željeli raditi za njega”, prisjeća se Burton. “Imali smo zadatak – ući na te revije ili raditi iza scene.” McQueen je diplomirao na Saint Martinsu tri godine prije nego što je Burton dobila svoj prvi posao kao asistentica u backstageu njegove zloglasne revije Highland Rape 1995. godine. Nije vidjela ništa od same revije: panično je skidala cipele s jedne manekenke kako bi ih imala za sljedeću. Godinu dana kasnije, McQueen ju je zaposlio. “Mislim da je Sarah tada bila jedini član osoblja kojeg smo imali”, kaže Verkade, koja je vodila njihovu malu firmu.

„Prigrliti sve različite strane žene, to je ono što je važno“, kaže Burton. „Zanima me kako izgleda senzualnost kada se promatra iz ženskog ugla.“

Dok je učila od McQueena, čovjeka kojeg opisuje kao genija, preuzimala je cijele segmente rada: razvijala je čitave kategorije na temelju njegovih skica, radila svu pleteninu i svu kožu. Na kraju je postala šefica ženskog odjela. “Veliki dio tog brenda oduvijek je bio obilježen njom, tijekom cijelog vremena koliko ga poznajemo”, kaže Verkade.

U dnevnoj sobi Burton vadi nekoliko svezaka sa skicama iz svojih ranih dana u McQueenu. To su prekrasni kolaži s fotografskim referencama i crtežima uz uzorke tkanina, ali ono što odmah upada u oči jest koliko su njene skice tada bile strukturirane: arhitektonski precizni prikazi ovratnika na sakou, šavova na haljini ili dugmadi na pelerine. Decenijama kasnije, Burtonine skice postale su mnogo slobodnije, ona i njezini krojači sada se toliko dobro poznaju da joj je dovoljno samo nagovijestiti ideju.

Pokazuje mi još jednu skicu, u okviru. To je Leejev dizajn njezine vjenčanice, uska haljina boje školjke, sa starinskom čipkom. Fotografa Davida Burtona upoznala je u pubu u King’s Crossu, preko zajedničkog prijatelja. “Zavoljela sam njegovu iskrenost”, kaže. “Vrlo je neposredan. I znao je nasmijati me.””Vjenčali su se 2004. godine. McQueen je preminuo šest godina kasnije. “Svi smo bili slomljeni”, prisjeća se Burton, kojoj je tada pripalo da dovrši njegovu posljednju kolekciju. Nikada nije željela preuzeti ulogu kreativne direktorice. Iako je sama Burton suzdržana dok govori o tom razdoblju, Verkade objašnjava: “Mislim da ju je tim na kraju nagovorio, jer je nosila toliko emocija u sebi, i iskreno joj je bilo stalo do svih njih.” Iz pozlaćene tišine Leejeve nedovršene kolekcije, nakon čega je bilo teško napraviti korak naprijed, Burton je 2011. započela dekonstrukciju prepoznatljivog McQueen ramena sa šiljatim vrhom, sada rastavljenog i nježno ponovo spojenog, prepravljajući ga malo-pomalo. Svojom sviješću ili ne, razgrađivala ga je kako bi ga ponovno izgradila.

Tijekom narednih godina, Burtonine revije kulminirale su haljinama koje su bile tehnički toliko zadivljujuće da su djelovale kao da prkose zakonima fizike: Ophelijin grob prekriven algama pretvoren u zlatni brokat, slojevite latice svile obojene sjenama, uveli crveni taft u obliku ruže, fraktalne eksplozije od organze.

Istovremeno, stvarala je komade za prodaju koji su bili elegantni i moćni: haljine bez rukava stegnute u struku širokim kožnim remenjem, hlače inspirirane vojničkim stilom, klasične bijele bluze s crnim i zlatnim detaljima. Prolazak kroz njezin arhiv otkriva dizajnericu beskrajne maštovitosti, ustrajnosti i predanosti radu.

Kada su ona i David dobili djecu, one su postale, kako Verkade kaže, “dio njezine brige o stvarima”. “Zašto ne bi napravila haljinu od kiše?”, zna reći jedna od njezinih kćeri, a Burton tada počinje raditi sa šljokicama ili perlicama. Za radnim stolom u susjednoj sobi nalaze se dvije stolice: ponekad će jedna od njezinih kćeri sjesti nasuprot nje dok radi, a poznato je i da Sarah zna uzeti list milimetarskog papira iz njihovih školskih bilježnica i crtati po njemu.

Prije dvije godine preminuo joj je otac – što je bio jedan od razloga koji su pridonijeli njezinoj odluci da napusti McQueen. “To me natjeralo da razmislim i zapitam se je li možda pravi trenutak za neki novi izazov”, kaže mi. Kada je zaista otišla, shvatila je da nikada nije u potpunosti obradila Leejevu smrt – ono što naziva “ogromnošću toga da je otišao na takav način. Bila sam prilično preplavljena time koliko je to bilo tragično i kako život brzo prolazi, a nitko zapravo ne dobije dovoljno vremena da to obradi”.

Nakon te odluke povukla se na godinu dana u mali studio u zapadnom Londonu. Osim nje, bila je samo njezina asistentica, Meg Themistocleous. “Drapirala sam, crtala i razmišljala o stvarima”, kaže. Stvaralačka produktivnost iz tog razdoblja i dalje odjekuje: kad ne radi ili nije s obitelji, Burton nalazi inspiraciju u onome što čita (trenutno memoare Edmunda de Wala The Hare with Amber Eyes), a razmišlja i o povratku grafici, koju je voljela dok je bila studentica.

Najmanje deset zaposlenih iz McQueena otišlo je za Burton u Givenchy. Njezina dugogodišnja glavna direktorica proizvodnje Karen Mengers kaže mi da je ta promjena “za nju bila svojevrsno oslobađanje, najbolja stvar koja joj se ikada dogodila”.

Photo by Sam Hellmann

Ponekad, kad sada razmišlja o razlikama između sebe i Leeja, iako se trudi oduprijeti stalnim usporedbama, Burton ga zamišlja kao slikara širokih poteza kistom, dok za sebe kaže: “Ja uvijek više volim crtež nego sliku.” Ne misli to samo doslovno: crtež je njezin prirodni način izražavanja, gestovi koji nastaju u trenutku, u intimnom, manjem formatu. Kada na modelu oblikuje tkaninu, to naziva skiciranjem u 3D-u. Zanima je ono što je najbliže koži. “Znaš ono kad se kaže da unutrašnjost odjevnog komada treba biti lijepa kao i vanjština?”, pita. “Ja uvijek mislim da se to treba podrazumijevati.”

Voli ljepotu u propadanju i zna provesti tjednima pokušavajući postići pravi osjećaj erozije na ruži od svile. Godine 2021. dizajnirala je bijelu haljinu s crvenim printom koji se razlijeva po prednjem dijelu, a izgleda negdje između biljke i rane. Kad Burton govori o svom interesu za “anatomiju cvijeta”, misli na to da želi sakoe koji se otvaraju poput pupoljaka, ili da leđa haljine djeluju kao da se “ljušte”, ali jednako ju privlači i ideja prirodnog svijeta koji se raspada dok ne postane ukras na tkanini, poput tragova krvi.

Nesavršenost je “također priča o ženama”, kaže. “Ne tvrdim da žene nisu savršene, ali prihvatiti sve različite strane žene – mislim da je to ono što je važno. Obožavam ideju da se senzualnost i seksualnost promatraju iz ženskog kuta.” Burton privlače žene čiju kreativnost i stvaralački proces i sama poštuje. Kad dizajnira, uvijek ima na umu žene koje poznaje – Blanchett, Rooney Mara, Kaia Gerber, Naomi Campbell – “žene u različitim trenucima svog života.” Kad bira modele za svoje revije, odlučuje se za žene različite dobi i građe, i jako vodi računa o tome kako se svaka od njih osjeća u određenom odjevnom komadu.

Više ljudi mi je reklo da su Burtonine kreacije empatične. Stilistica Camilla Nickerson kaže da to nije samo osobno iskusila, “one lijepo leže na tijelo”, već i da vidi kako se modeli mijenjaju dok ih odijeva za pistu. “To je prirodan, ali opipljiv, emotivan odgovor”, objašnjava. “Vidiš kako ljudi rastu.” Blanchett opisuje nešto slično: “Osjećaš se tako zaštićeno, kao da netko brine o tebi”, kaže. “Kad ih obučeš, začuje se uzdah, jer u sebi nose nevjerojatno iznenađenje, a opet djeluju potpuno prirodno.”

Odijevanje nekoga, objašnjava Burton, „je vrlo osobna i intimna stvar. Za mene je to prava čast. Mislim da je privatnost jedan od posljednjih luksuza koje imamo.“

Tijekom obnove originalnog ateliera Huberta de Givenchyja, radnici su pronašli određeni broj smeđih papirnatih paketa u zidovima, a arhivisti su u tim paketima otkrili krojeve iz prve Givenchyjeve kolekcije iz 1952. godine. Izgledalo je kao da su sami počeci modne kuće oživjeli kako bi blagoslovili novi početak Sarah Burton. “Pomislila sam: U redu, ovo je znak, kreni od siluete”, prisjeća se Burton. “Moje siluete, ne mora biti baš ta silueta.”

Znala je iz iskustva da “ako pokušavaš ispričati tuđu priču, to nije autentično”, pa je, iako je eksperimentirala s izravnijim referencama, poput tkanine fil coupé i preuzimanjem nekih oblika, ubrzo to odbacila u korist stvaranja vlastite biblioteke oblika. Prvi izgled koji je otvorio njezinu debitantsku reviju za Givenchy bio je model u crnom mrežastom bodiju preko crnog donjeg rublja u stilu pedesetih, s bijelim vezom preko prsa: Givenchy Paris 1952. Burton je time odala počast osnivaču, ali je ujedno i krenula iz početka. Poručivala je: Pogledajte – ovo je žensko tijelo. Odjevat ćemo ga dio po dio, pažljivo. “Bio je to prekrasan trenutak”, prisjeća se Arnault. “Reviju je održala u salonu kuće Givenchy, što je izvrstan, intiman prostor. Publika je bila vrlo blizu modelima, mogao se vidjeti svaki detalj izrade, boja, tekstura.”

Crni sako sa širokim ramenima, stegnut u struku i s uvijenim šavovima, izmjenjivao se s haljinama s korzetima i kratkim til suknjama; s zaobljenim mantilom i kabanicom sa širokim ovratnikom; s bajkerskom jaknom u obliku pješčanog sata i odijelima zakopčanim unazad, djelomično razrezanim.

“Željela sam da kolekcija zaista bude posvećena ženama, dijalog o tome što one zapravo žele nositi”, kaže Burton. “To je pitanje koje se lako izgubi u reviji, jer se često misli: Mora biti vatromet.” U tom duhu bilo je vrlo malo ukrasa. “Vrlo je lako ukrasiti nešto”, razmišlja naglas, “ali nije lako stvoriti lijepu formu.”

S obzirom na okolnosti, Burtonin povratak osnovama bio je radikalan čin. Naslijeđe Huberta de Givenchyja, kao i McQueenovo razdoblje u Givenchyju krajem devedesetih, lako su mogli ostaviti trag i u njoj izazvati nesigurnost. Umjesto toga, stvorila je vlastitu praznu stranicu. “Imam dovoljno vremena da je ispunim”, kaže. Arnault se slaže: “Mislim da je ovo u svakom smislu novo poglavlje za Givenchy, ona sada stvara novi jezik. Bila sam presretna zbog revije, ali još više zbog nje same: to je bio zaista veliki trenutak u njezinu životu.”

U Parizu Burton razgovara s arhitekticama o rušenju unutrašnjih zidova u Givenchyjevom studiju. “Sve je podijeljeno na odvojene cjeline”, objašnjava, “ja tako ne mogu raditi – volim demokratski pristup gdje svi vide sve i svi su dio svega. Timovi s kojima radim postaju obitelj.”

Dok sam s njom, Burton su pozvali da siđe i pogleda kako napreduje haljina Cynthiae Erivo za Met Galu. Dok se dijelovi polako sastavljaju na lutki – jedan po jedan rubinski rukav – scena podsjeća na viteza koji se priprema za bitku, iako krajnji rezultat izgleda manje kao oklop, a više kao nešto što bi Elizabeth I možda nosila: suknja od devet slojeva tila i tafta, otvorena sprijeda, ovratnik na korzetu razrezan je straga.

Ta kombinacija je prepoznatljivo Burtonina: “Pomalo je subverzivna, sve je razrezano i nosi spoj muškog i ženskog u sebi”, objašnjava. Kako će Erivo uspjeti obući haljinu? Burton klima glavom. “Morat ćemo je ugurati u nju.”

I dalje ostaje neodgovoreno pitanje što će ona nositi na Met Gali, što vješto izbjegava svaki put kad se postavi. Odjednom joj pogled sklizne preko sobe do krem muslina koji prekriva vješalicu, skupljen lijepim naborima pri vrhu. “Mogla bih obući i ovu navlaku za odjeću?”, predlaže sa smiješkom.

Nakon dugog dana u Givenchyjevim atelijerima, Burton i ja sjedimo na večeri u restoranu na Quai Voltaire, gdje naručujemo gin-tonic i debele šnicle. Burton je sada u svježoj bijeloj pamučnoj košulji s ovratnikom prekrivenim dijamantnim ukrasima. “Uzela sam je s posla”, kaže mi tonom kao da je našla nešto u spremištu za metle.

Pitam je o njezinu nasljeđu, temi za koju, čim je spomenem, shvaćam da je vjerojatno prevelika za nekoga poput Sarah Burton. Ipak, jedna stvar koju kaže jest da bi željela ohrabriti ljude, poput sebe kad je bila djevojčica, da vjeruju da je “svijet na tvom dlanu i možeš raditi što god poželiš”. Posebno joj je važno istaknuti koliko u kreativnoj industriji postoji različitih uloga. “Mislim da je važno slaviti sve one ljude koji zapravo izrađuju te komade, koji dolaze na probe.” Ako postoji ljepota u stvaranju, sugerira ona, onda postoji ljepota u svakom njegovom aspektu.

Kad je pitam misli li da odjeća može stvarati povijest, fokusira se na osobno, na odjeću koja ima značenje za pojedinca, možda i za cijelu obitelj. Pitam se misli li u tom trenutku na svoju djecu. “Nitko ne treba više odjeće”, kaže. Potrebne su im “stvari koje pokreću snove, stvari s kojima mogu izgraditi odnos, koje mogu izvaditi iz ormara za 20 godina i dati svojoj kćeri, ili ih čuvati kao blago. Stvari koje su savršeno krojene, koje su napravljene s pažnjom, s ljubavlju; stvari koje su napravljene za žensko tijelo.” “Mislim”, zaključuje Burton, “da im treba nešto zbog čega će se osjećati nevjerojatno.”

vogue.com