Sara Dević: "Da bismo bili okruženi ljepotom možda ne trebamo novi svijet već svježi par očiju"

Njezine lampe plešu negdje na granici svjetlosne skulpture, dizajna i sveprisutnog pozitivnog stava u svijetu spram recikliranja.

Sara Dević pak svoje vrijeme provodi između Beograda i New Yorka, gdje je studirala i čini se odlučila ostati još neko vrijeme. Njezin brend Nusprodukt je unikatan i definitivno vrijedan svake vaše pažnje kao i ovaj intervju pred vama, u kojem je Sara s nama podijelila zanimljive poglede na svijet i stvari koje pronalazi u njemu…

Reci mi za početak više o svom dizajnerskom istraživačkom putu, kako si se našla baš u ovome što radiš?

Tijekom studija arhitekture u Beogradu počela sam spontano sastavljati lampe od materijala za makete, da popravim oštro osvetljenje u svojoj sobi. Najveći iskorak se dogodio kasnije na fakultetu Parsons School of Design, tijekom studija urbanizma, zbog danonoćnog pristupa radionici na nekoliko katova koja je imala sve moguće mašine za sve moguće materijale. Tako da sam od obrazovanja arhitekte pokupila osjećaj za proporciju i konstrukciju, a od Parsonsa upoznavanje novih materijala i mašina. S tim u vezi, moje bavljenje lampama odnosno svjetlosnim skuplturama nije baš došlo kroz formalno obrazovanje već iz velike potrebe za stvaranjem koja je uvijek bila tu, a fakulteti su pomogli.

Prije nego kao umjetničku ili dizajnersku, više volim Nusprodukt da vidim kao zanatsku praksu. U našem jeziku nedostaju riječi maker i craftsman (craftsmanship ima šire značenje od “zanat”). Te riječi daju prvenstvo vještini proizvodnje, stvaranja, dok umjetnik ili dizajner može biti i netko tko može osmisliti predmet ali ne i proizvesti ga. Oko zanata ima mnogo romantizacije i nostalgije, jer ga je industrijska proizvodnja davno učinila zastarjelim i nečim što smo prerasli. Danas je toliko rijetko nositi cipele koje su jedine na svijetu i čiji je svaki element neko pažljivo promislio i sa mnogo vještine sklopio. Taj proces je toliko iscrpljujući, i baš zbog tog vrhunskog zanatstva danas ga ima samo u high-end proizvodnji. Ono što mene privlači zanatstvu je bliskost sa prozivodom vlastitog rada. Produkt vašeg truda i vremena nije nešto što ode u oblake, što je apstraktno, nego je nešto što možete vidjeti, dodirnuti i koristiti.

Zašto baš dizajniranje lampi od starih, pronađenih dijelova? Kako osmišljavaš nove lampe, kako radiš, gdje pronalaziš komade za stvaranje, čime se inspiriraš?

Jednom sam probala dizajnirati lampu ni od čega, iz glave, i to nikako nije išlo. Ne znam kako ljudi to rade, počinju od bijelog papira? Ja u bijeli papir ne vjerujem, odnosno vjerujem da je sve oko nas sirov materijal za stvaranje i da se uvijek kreće od utiska, iskustva, reference. Moja početna točka su predmeti koje nalazim u trgovinama second-hand robe, na ulici, na prodajnoj platformi eBay i koje skupljam u studiju. Onda ih dugo crtam, prevrćem, sastavljam. Što se manje smatraju privlačnim (na primjer glodalica za pse), to su mi interesantniji za rad.

S kime sve surađuješ u svom radu, tko je uz tebe?

S obzirom na to da koristim najrazličitije materijale, ovaj rad obuhvaća električarske, stolarske, staklarske i klasične majstorske vještine tako da sam i u Beogradu, kao i sada u New Yorku pronalazila ljude s tim znanjima i redovito od njih učim. Trenutno najviše surađujem sa sarajevskim umjetnikom Nebojšom Šerićem koji se ovdje doselio još prije dvadeset godina, i koga sam sasvim slučajno upoznala.

Tvoje su lampe negdje na granici skulpture, uporabnog dizajna, retro estetike i prije svega promišljanja upcyle/reuse filozofije i pogleda na svijet, odnosno sve to objedinjuju.

Da. Pripadaju i sferi collectible dizajna – kolekcionarskih predmeta s obzirom na to da su (za sada) isključivo unikati.

Koliko često nastaju novi komadi, kako stvaraš kolekcije, ili komadi nastaju pojedinačno jedan po jedan?

To je super pitanje. Mislim da ljudi koji rade ili stvaraju bilo što često imaju problema s kontinuitetom i konzistentnošću. Ja obično radim na desetinama komada paralelno, pa onda godinu dana ni na jednom. To ima smisla i zato što posao podijelim po vrsti rada: rad na svim staklenim elementima pa rad na svim drvenim elementima, i tek kasnije sklapanje pojedinačnih komada i povezivanje struje.

Tvoje je vrijeme podijeljeno između New Yorka i Beograda, reci mi što se gdje dešava za tebe, koliko često dolaziš u ove krajeve? Kakav je New York prema tebi?

U Beograd dolazim rijeđe nego što bih voljela. New York je intenzivan i grub ali su ljudi divni. Zato sam i ostala tu, za sada.

Na čemu trenutno radiš i kako najlakše do tvojih lampi?

Nusprodukt lampe su trenutno dostupne na 1stDibs online platformi, u galeriji Urban Glass, i trgovinama Casa Ziki i Designers Collab u Brooklynu. Trenutno radim u studiju skoro svakodnevno, završavamo veliku kolekciju unikatnih komada u partnerstvu s jednom pjesnikinjom iz Los Angelesa — poezija i osvjetljenje! Time će i transparentnije biti postavljena online i instagram prodaja. Paralelno razvijamo i modele koji će ići u malim serijama. Nadam se i suradnjama s umjetnicima i kompanijama u našoj regiji.

Jako mi se sviđa tvoja paradigma; praksa potrage za uzvišenim unutar banalnosti svakodnevnog materijalnog okruženja, koja sugerira – da bismo bili okruženi ljepotom možda ne trebamo novi svijet već svježi par očiju.

U nekoj od prethodnih kolekcija koristila sam plastično posuđe iz trgovina Sve za 99 din, a jedno vrijeme su mi boce deterdženata ili šampona bile izuzetno inspirativne jer su, kad bolje razmislite, uglavnom u formi i veličini arhaičnih venera, prapovijesnih ženskih božanstava. Volim misliti da je vidjeti nešto kao lijepo pitanje odluke. Kada je nešto vrijedno jer smo ga sami tako označili, to je dosta moćan osjećaj.