Od Istre do Manhattana: Priča o međunarodnom uspjehu istarskog arhitekta

Iako je već godinama aktivan na arhitektonskim projektima diljem Istre, šira javnost za mladog Porečana, Sandra Užilu, čula je prošle godine. Nije niti čudo jer je povod bio njegov angažman na preuređenju interijera legendarnog restorana Delmonico’s na Manhattanu u New Yorku. Velika je to stvar u karijeri istarskog dizajnera i arhitekta koja mu je otvorila put prema novim ponudama i prilikama na svjetskom tržištu. Sandro je i dalje prizeman, sa čvrstim stavom da se upornost, trud i posvećen rad, na kraju uvijek isplate.

Jeste li oduvijek znali da će arhitektura i dizajn interijera biti vaš poziv?

Želio sam se baviti nečime što volim i što me ispunjava, a to je oduvijek bilo crtanje i nogomet. Crtam i igram nogomet otkad znam za sebe, budući da je tata jako nadaren za crtanje, a mama je bila sportašica pa mislim da sam naslijedio dobre gene.

Davno ste već otišli na školovanje u Italiju. Recite mi više o tome?

Krajem školovanja u talijanskoj osnovnoj školi Bernardo Parentin u Poreču informirao sam se o zanimanju koje bi mi se moglo svidjeti, a da uključuje crtanje. Majka mi je već tada bacila bubu u uho za geodeziju. Krenuo sam tražiti najbliže geodetske škole te pronašao Pulu i Trst. Kako hrvatski jezik nije nikada bio moj forte jer sam pohađao talijansku školu, a u kući oduvijek pričamo talijanski, odabrao sam Trst. Također, mislio da u Italiji ima puno više prilika za uspjeh u nogometu, budući da su tamo davne 2006. godine Talijani bili svjetski nogometni prvaci. I tako je krenulo, otišao sam za Trst sa 14 godina, a mama je plakala svaki put kad me puštala u slovenskom domu Slovenski Dijaški Dom – Srečko Kosovel. Smatram da mi je to bio jedan od boljih poteza u životu jer  sam se u vrlo ranoj dobi osamostalio. Morao sam samostalno obavljati svakodnevne stvari kao npr. rješavati boravišnu dozvolu, otvoriti bankovni račun, naručiti si potrebne knjige za školu, brinuti se o novcima.

Talijanska srednja geodetska škola puno je kompleksnija od hrvatske, a nakon mature se stječe titula inženjera geodezije i niskogradnje. Srednja škola mi je trajala 5 godina, a nastava se odvijala i subotom. Školski sati su trajali po sat vremena, uz pauzu od 15 minuta svakih 2 sata. Bilo je veoma iscrpljujuće, ali mogu reći da sam stekao jako puno znanja o arhitekturi, statici, geodeziji, građevini, ali i o nestručnim predmetima kao što su kazneno pravo i ekonomija. Bio sam student i sportaš godine svake godine srednje škole, a zatim sam također u Trstu upisao fakultet građevine i visokogradnje. Nakon fakulteta, završio sam dodatni masterclass za dizajn i 3D vizualizacije u Veneciji.

Kako su se stvari zakotrljale za vas da postanete jedan od najzaposlenijih ureda u Istri za arhitekturu i dizajn interijera?

Ja sam ih zakotrljao (smijeh). Rečenica kojom se vodim i koja najbolje opisuje moju filozofiju rada je: Dobar posao je najbolja reklama. To me neprestano tjera u nove projekte pa tako i u nove izazove. Radim ono što volim i mogu reći da stvarno uživam u tome. Nemam radno vrijeme, radim svaki dan, vikendom i blagdanima uključeno. Uz to imam veliku podršku svoje obitelji i svojeg tima iz WAVE Design Studija i to je jako velika prednost.

Spomenuli ste da vaš radni dan traje prilično dugo, a još stignete ubaciti i nogometne treninge u raspored. Kako stižete?

Što više treniram, bolje se osjećam i više mogu raditi. Odem na trening kad moji zaposlenici odu kući s posla, odnosno nakon moje prve smjene. Po povratku u ured, u miru odradim ostale stvari i tada budem najproduktivniji. Smatram trening kao nekakav ispušni ventil. Donedavno sam bio i trener kategorije U9 porečkog nogometnog kluba Jadran jer obožavam raditi s djecom i prenositi im svoje znanje. Kako ono nogometno, tako i životno, želim prvenstveno da postanu dobri ljudi sa pravim vrijednostima, a onda sve ostalo.

Iza vas je veliki projekt Delmonico’s, kako je bilo raditi na njemu?

Jednom riječju – nestvarno, ali zapravo i vrlo jednostavno. Kada su me odabrali i angažirali za taj projekt, prvu noć nisam mogao spavati od uzbuđenja. Delmonico’s je restoran koji ima iznimnu povijest, jednu od najbogatijih u Americi i restoraterstvu općenito, a ja sam sada mali dio te povijesti. Radio sam noću zbog vremenske razlike, a s vlasnikom i vodećim ljudima uključenima u projekt komunicirao sam videopozivima. Nakon što sam otputovao nekoliko puta u New York, na lokaciju gdje je smješten restoran, riješilo se sve prilično lagano. Amerikanci imaju potpuno drugačiju filozofija rada, što i meni odgovara. Uz to, imao sam punu podršku i veliko povjerenje vlasnika Dennisa Turcinovica pa mi je to dalo dodatni vjetar u leđa.

Kakav je općenito susret s američkim tržištem rada? Možete li ga usporediti s našim tržištem?

Američki je način rada puno brži i pogodniji za biznis. Mnoge stvari bitne za moj posao su dostupne već isti dan. Primjerice dok sam kod nas još čekao na ponude za opremu interijera restorana, za to vrijeme sam u New Yorku već opremio lokal s alternativnom opremom nabavljenom u SAD-u. U Americi stvarno vrijedi ono nema što ne možeš učiniti, kao što i jedna pjesma kaže.

Što se za vas promijenilo nakon tog projekta?

Moglo bi se reći da se promijenio način na koji me ljudi gledaju i slušaju, sada znaju da znam što pričam. Vrednuju mene i moj rad, na što sam iznimno ponosan i zahvalan. Uz to, projekt redizajna restorana Delmonico’s velika je referenca u mojem portfoliju koja mi je priuštila mnogo novih zanimljivih međunarodnih projekata.

Biste li mijenjali Istru za New York?

Obožavam Istru i trenutno ne bih ništa mijenjao. Što više putujem, to više vidim da je Istra doista raj za život.

Koje biste svoje odlike spomenuli da su vas dovele upravo tu gdje jeste.

Mislim da je jako važno u životu, kao i u poslu, na prvom mjestu biti čovjek u punom smislu te riječi. Na pogreške gledam kao nešto što se može dogoditi, ali je važno da se one ne ponavljaju. A ako se i dogode, važno je preuzeti odgovornost i riješiti problem, jer za svaki problem postoji rješenje. U poslu ne volim ponoviti dva puta istu stvar, ili raditi sličan projekt. Nastojim za svaki projekt pronaći novu inspiraciju i novi stil i time kompliciram život mojim suradnicima (smijeh). Uz sve to, posvećen sam svakom pojedinom projektu. Radim u prosjeku po 15 sati dnevno pa smatram da je i to jedan veliki faktor koji me čini drukčijim od drugih.

Radite na puno projekata u Istri i moramo priznati da se jako puno tamo gradi. Kako komentirate tu izgradnju Istre te da vile s bazenima niču prilično brzo? Kako bi to moglo završiti?

Radim jako puno projekata u Istri, ali uvijek s poštovanjem prema istarskoj okolini i tradiciji. Nažalost niče previše bijelo-sivih kocki, što za mnoge znači moderna arhitektura. Ja na to gledam kao na devastaciju prostora istarskih gradića i sela. Ne smatram da postoji problem u količini gradnje, nego to što se gradi na neprikladan način. Ako se tako nastavi, Istra će izgubiti svoj šarm, svoj identitet.  Mišljenja sam da bi se u Istri trebalo više ciljati  na kvalitetu i da bi ona doista trebala čim više očuvati svoj jedinstveni identitet i tradiciju u arhitekturi, kao što to čini i na drugim poljima.

Kakav tip projekata volite raditi?

Inspiriraju me projekti koji imaju iza sebe neku vrstu priče. Bilo da se radi o kući, stanu, restoranu, hotelu ili proizvodu, nije važno. To doista daje poseban karakter koji integriram u svaki takav projekt. Nastojim kroz njega ispričati tu priču i prenijeti je na goste ili promatrače. Smatram da je to karakteristika koja ne smije biti zapostavljena, zato svaki tračak povijesti na koji naiđem u svojim projektima nastojim prenijeti i reinterpretirati  u sadašnjost. Iz tog razloga, obožavam rad na projektima koji uključuju starine. Stare autohtone kuće i vile za mene imaju posebnu čar.

Na čemu trenutno radite i možete li nam otkriti završetak nekih projekata u Istri?

Sa svojim timom trenutno radim na jako puno projekata u Istri i New Yorku za koje vjerujem da ćete uskoro čuti i imati prilike vidjeti.

Kada ćete odmarati?

Vjerojatno još ne tako skoro, barem se tome nadam. Mogu reći da stvarno uživam u svojem poslu koji ne smatram kao neku vrstu umora. Svejedno, priuštim si kratku pauzu za ljetne i novogodišnje praznike, kada sa suprugom volim posjetiti neku toplu destinaciju.

Zahvaljujemo showroomu TRIKA na ustupljenom prostoru za snimanje.