Kako je ženski orgazam postao moćno oruđe otpora

Čim sam stigla u Barcelonu, imala sam samo jednu ideju. Nekoliko dana ne raditi ništa drugo osim slušati svoje tijelo i potrebe, vratiti se svojim primarnim željama i ugađati im na način na koji često zaboravim da znam. Dolazak ovamo platila sam emotivnim dramama na koje nisam bila spremna, bila sam umorna, trebalo mi je sunce, mir i dragi ljudi. Krajnje jednostavno. U početku je bilo oslobađajuće. Cijelo jedno prijepodne telefon nije bio vjesnik nervoze i hitnih vijesti, nisam odgovarala na video i glasovne poruke koje su me živcirale, nisam obrijala noge, pojela sam i ananas i kašu i kajganu i tri kroasana i komad torte od sira.

Moj plan je, unatoč dobrom početku, propao gotovo odmah jer se vrlo brzo pokazalo da zapravo ne znam kako uživati. Moj odnos prema užitku uvjetovan je mahnitim utilitarizmom od kojeg je danas, očito, nemoguće pobjeći (posebno ako ste anksiozni), kao i grižnjom savjesti zbog “izgubljenog” vremena. Dok sam sjedila na hotelskoj terasi, malo promatrala ljude, malo žmirila na lipanjskom povjetarcu, mozak je provodio svoju standardnu sabotažu. Podsjećao me na kilograme koje sam dobila, pa je glupo što sam uopće ponijela kupaći kostim, na to da ne volim biti sama baš toliko dugo koliko ću ovdje biti, na sve mailove na koje nisam odgovorila i tekstove koji čekaju da budu pročitani dok ja sjedim i ne radim ništa, na pitanje postoji li uopće uživanje bez grižnje savjesti ili je ono u nama zapisano isključivo u uskoj vezi s krivnjom ili sramom.

Negdje između naleta beskonačnog niza pitanja, sjetila sam se kako smo nedavno poznanica i ja, nakon generičkog small talka, sasvim spontano i na obostrano zadovoljstvo prešle na temu samozadovoljavanja i toga kako danas svi brendovi seksualnih igračaka rade na osvještavanju važnosti te prakse, kao i individualnosti potreba. Zajednički smo zaključile da nije toliko bitno o kojoj se vrsti orgazma radi, koliko je važno da mu se jednostavno prepustimo. Složno smo klimnule glavama, iako je prepuštanje jedna od onih težih lekcija koju svakodnevno pokušavam savladati.

Slika: Egon Schiele, 1913

Međutim, upravo to svakodnevno obnavljanje gradiva bio je još jedan podsjetnik. Samo prepuštanje ponekad nije dovoljno. U vremenu koje je prošlo od dana kada sam mislila da je jedino važno biti spontan i pratiti flow, makar te on nigdje ne odveo, naučila sam još nešto. Da je uživanje ozbiljan posao i da mu tako treba i pristupiti – sa sviješću i nepokolebljivom odlučnošću da dobijemo ono što zaslužujemo. Užitak nije nešto što se događa samo od sebe, niti nešto što možemo očekivati po defaultu. Na njemu se radi – sebi se daje i vrijeme, i prostor, i strpljenje. Užitak od nas očekuje da budemo aktivni u njegovu dosezanju, ili barem dovoljno znatiželjni da ga uvijek iznova učimo. I pri tome uopće ne govorim samo o seksu.

Samozadovoljavanje u seksualnom smislu jedna je od praksi kroz koju se najdirektnije možemo učiti uživanju kao nečemu što bi trebalo biti visoko na listi prioriteta. Koliko su benefiti orgazma veliki, toliko je porazna statistika koja kaže da ih heteroseksualne cisrodne žene imaju najmanje. Opći presjek stanja, zajedno s mojim pozitivnim i negativnim zaključcima, otprilike izgleda ovako: Orgazmi podižu razinu dopamina i oksitocina, smanjuju kortizol i sveukupno čine čuda za naše mentalno, emocionalno i fizičko stanje – i stoga su nam nužni. Ali! Postoji ogroman raskorak u doživljavanju užitka između heteroseksualnih cisrodnih žena i heteroseksualnih cisrodnih muškaraca (ne kažem to ja, kaže statistika). Queer osobe imaju bolji seks. Mnogo toga moramo kolektivno odučiti, ali i naučiti. Performativnost ne znači ništa, dok povezanost i razumijevanje znače sve. Ne postoji one size fit all rješenje (bez loših dosjetki), koliko god međusobno razgovarale i analizirale što kome paše i zašto. Ponekad se mora krenuti ispočetka. Ponekad se mora izaći iz zone komfora. U svjesnom odnosu između dvoje ljudi, bez obzira na rod, ne postoji ni neugodno ni nemoguće. Uvijek je u redu potražiti pomoć – a srećom, danas je ima u izobilju.

Međutim, daleko važnije pitanje od toga kako doživljavamo orgazam jest pitanje – zašto ne? U nedavnom izvješću o seksualnom obrazovanju (koje, podsjetila bih, u našoj regiji ni ne postoji) koje je proveo Sveučilišni centar u Birminghamu, mladi su kao najveći problem istaknuli upravo to što se o zadovoljstvu gotovo uopće ne govori. Ono uporno i konzistentno izostaje iz razgovora, a kad se i spominje masturbacija, o njoj se govori isključivo iz „penis-centrične“ perspektive, zbog čega se djevojke osjećaju isključeno i posramljeno što uopće imaju želju. Situaciju dodatno otežava i još jedno istraživanje koje pokazuje da dok mladići seksualni odnos povezuju s pojmom „zadovoljstva“, njihove vršnjakinje ga povezuju s pojmom „boli“. Možda upravo tu – i tako rano – započinje famozni „orgazmički jaz“.

Zato, prije nego što uopće počnemo govoriti o svim načinima na koje sebi možemo donijeti zadovoljstvo, nužno je osvijestiti da nam je ono svima potrebno – ne kao luksuz, već kao pravo. Ono što Laurie Mintz naziva „orgazmičkom pravdom“ izravan je odgovor na seksualne živote mnogih i na nejednakost koja se, nažalost, još uvijek često podrazumijeva u njima – ali se ne odnosi isključivo na to. Uživanje u sebi, u bilo kojem smislu, čin je čiste subverzije – individualni aktivizam i podsjetnik da borba za pravdu, slobodu i jednakost može (i treba) uključivati užitak, igru, senzualnost, tjelesnost i brigu o sebi. To je radikalan čin otpora kulturi srama i krivnje, ali i kontroli ženskih, queer ili rasno drugačijih tijela.

Kad malo očekujemo, malo i dobijemo. No da bismo mogli očekivati više, moramo znati o čemu govorimo i što zapravo tražimo. A tu treba krenuti od početka – od transparentnosti, postavljanja pravih pitanja i vođenja kvalitetnijih dijaloga. Ako malo bolje razmislite, riječ samozadovoljavanje je suštinski predivna – samodostatna i ne traži dodatna objašnjenja, prijevode ni fusnote. Njezina je bit u podsjetniku da svatko od nas ima mogućnost pružiti sebi zadovoljstvo na bilo koji način koji smatra potrebnim. A ta sposobnost da izađemo iz glave i povežemo se s tijelom trenutačno djeluje kao jedan od temeljnih oblika samoosnaživanja – i jedan od važnijih oblika brige o sebi. Ako ne znate odakle početi, ove knjige predstavljaju nezaobilaznu literaturu.

 1

„Masturbatory Read”
grupa autora

Ova knjiga prije svega stavlja fokus na znanje i oslobođenje koje proizlazi iz erotskog – i koje možemo primijeniti u svim drugim područjima života. Na 136 stranica, 16 autorica i autora promišlja, mašta, znoji se i pristupa teoriji kao tijelu u pokretu.

2

„Sve o ljubavi”
bell hooks

Možda na prvi pogled zvuči kao da ljubav nema nikakve veze s tim, ali ako se sjetite Nimfomanke, vjerojatno ćete se sjetiti i toga da sve proizlazi iz ljubavi. bell hooks ne nudi self-help rješenja, već nježnu revoluciju u kojoj nas podsjeća da je ljubav ozbiljan rad – ali i politička praksa.

3

„Pleasure Activism”
Adrienne Maree Brown

Politički manifest za sve one koji znaju da zadovoljstvo nije samo slatkiš na kraju obroka. Neke stvari treba zaboraviti, neke iznova naučiti, a potraga za zadovoljstvom – u svakom smislu – spada upravo u ono što tek trebamo usvojiti. Zadovoljstvo nije luksuz. To je alat otpora.

4

„Klitopismenjavanje”
Laurie Mintz

Obavezna lektira za sve koji znaju da ženski orgazam nije mit. Vodič za sve što nas nisu naučili, a trebali su, neophodan fokus na klitoris – ne samo kao mjesto užitka, nego i otpora, priručnik za dekodiranje vlastitog i tuđeg ženskog zadovoljstva.

5

„Come as you are”
Emily Nagoski

Seksualno obrazovanje za svaku životnu dob. Temeljena na najsuvremenijim istraživanjima i neuronauci, ova knjiga objašnjava zašto i kako funkcionira ženska seksualnost – bez srama, bez mitova i bez pritiska.