Kako će izgledati svijet umjetnosti u budućnosti?

Lovro Japundžić je dobro poznato ime na lokalnoj i regionalnoj umjetničkoj sceni. Kustos je i producent s dugogodišnjim iskustvom rada u kuriranju i produkciji izložbi, festivala i drugih kulturnih programa. Ove godine potpisuje izložbu i koncept Salona mladih koji će, izgleda, ovog puta biti najrazličitiji od svih prijašnjih Salona jer se bavi nečim neuhvatljivim, apstraktnim, mjerljivim i nemjerljivim – vremenom. Zanimalo me sve što ima za reći o umjetnosti, vremenu, regiji, radu i umjetničkom tržištu

Djeluje na domaćoj i regionalnoj sceni preko deset godina: na likovnoj kao kustos i na glazbenoj kao organizator i selektor. Čini mi se da jedno s drugim ide ruku pod ruku. Nakon toliko vremena i iskustava, primjećujete li promjene u generacijama koje izlaze iz scene, kako gledate na svoj profesionalni put?

Sebe smatram pripadnikom nezavisne kulturne scene, još od studijskih dana kada sam bio aktivan u glazbenom kolektivu Živa muzika unutar kojeg sam organizirao eksperimentalne koncertne i clubbing večeri. Razlog bavljenja ovim poslom potaknut je znatiželjom za otkrivanjem umjetničkih praksi koje su u domaćem kontekstu podzastupljene, pa gotovo i nevidljive. Isto tako, angažman na festivalu Organ Vida omogućio mi je prethodna kustoska i organizacijska iskustva glazbenih događaja primijenjenih u području vizualne umjetnosti. Mijenjao sam uloge i scenu, pa sam tako s plesnim kolektivom BADco. zašao u izvedbene vode, a nakon tog iskustva počeo sam raditi kao jedan od kustosa Galerije Močvara čiji program proširuje definicije izvedbe i koreografije. Oduvijek mi je bilo zanimljivo spajati međunarodnu i domaću scenu te vidjeti kakvi će se odnosi stvoriti, kako će se te scene međusobno oplemeniti. Bilo je i pozitivnih pomaka i suradnja koje su se nastavile, pa čak i ljubavnih odnosa! Spajali smo umjetnike, tehničare, glazbenike i prijatelje. Nekako vjerujem da se taj rad dugoročno isplatio na sceni, kojoj god.

A što se generacija tiče, teško mi je odrediti jasne granice ili kronologije umjetničkih strujanja i prakse koje se cijelo vrijeme isprepliću i prožimaju. Kad sam ja krenuo djelovati na scenu, bila je popularna post internet umjetnost, da bi se kasnije svi ograđivali od nje, jer je postala jeftina i pomalo naivna, čak i kičasta. Danas ima sve manje pravila, mlađe generacije su većinom medijski neopterećene, slobodne u prezentaciji svog rada koji cirkulira različitim platformama. Neki od lokalnih umjetnika, dizajnera ili glazbenika toliko su internetski slavni, a da mi možda niti ne znamo da žive u našim gradovima.

Možeš li usporediti zapadnjačku i našu, lokalnu, regionalnu umjetnost?

Postoje umjetnički trendovi koji su oba konteksta univerzalni, ali smatramo kako smo u lokalnom kontekstu i dalje opterećeni mentorima, njihovim tematskim preokupacijama i afirmacijama koje možda traže mlađu generaciju da pronađe svoj jezik. Pripadamo regiji koja se nalazi izvan umjetničkih centara moći, zapadnjačkih umjetničkih sustava koji diktiraju trendove i od umjetnika često zahtijevaju ideološku fleksibilnost. Ova outsajderska pozicija ne mora nužno biti nešto loše budući da se upravo iz umjetničkih periferija, nezavisnih prostora i tek oformljenih mladih kolektiva rađaju neviđene poetike i ideje proizvodnje i usvajanja znanja. Istovremeno je blessing i curse ; neopterećen si tržištem i to ti daje slobodu u stvaranju i konceptualnom osmišljavanju projekata bez prevelikog pritiska prodaje, ali isto tako predstavlja ograničenje – ako želiš neku ambiciozniju produkciju ona samo s javnim sredstvima nije moguća.

Fokus ovogodišnjeg Salona mladih su radovi koji se bave istraživanjem alternativnih oblika temporalnosti. Koji su to alternativni oblici temporalnosti?

Alternativni oblici temporalnosti su svi oni koji nisu linearni, pravocrtni ili rezultat naučenih uzročno-posljedičnih veza. Navikli smo razmišljati o vremenu u nekim apstraktnim jedinicama, ali to nije dovoljno obuhvatiti svu kompleksnost svjetova, odnosno vremena koja nas okružuju. Ovogodišnji Salon mladih poziva na oslobođenje od nametnutih vremenskih okvira, osluškivanje glasova onih oko nas, ljudskih i neljudskih, tehnoloških i organskih, izmišljenih i stvarnih. Postoji niz satova koji simultano kucaju, a koje smo zanemarivali ili ignorirali tako da ovo može biti prilika za preispitivanje odnosa vlastitih i tuđih temporalnosti s kojima smo u svakodnevnoj interakciji. Ova tema aktualnija je nego ikad budući da kroz nju možemo objasniti sve ono što radimo krivo ili je posljednjih godina i desetljeća prošlo po krivu.

Koje bi bile smetnje u temporalnom napretku i što su zapravo smetnje u temporalnom napretku?

Smetnje su sve ono što ometa gospodarenje vremenom koje prati logiku rasta, razvoja i konkurentnosti. Prihvaćanje jedino takvog načina življenja otupljuje mogućnost percipiranja vremenskih prekida i tišina, svojevrsnih ekscesa koji su radi svoje neproduktivnosti ugroženi brisanjem. Ovdje spadaju svi oni neuhvatljivi, usporeni, anksiozni ili euforični momenti svakodnevice koji remete stabilnost normativnog tijeka vremena. Smetnje možemo shvatiti kao prkos neprirodnom ritmu kapitala koji redovito manipulira našim mentalnim, fizičkim ili emotivnim stanjima.

Rasti razvoj kao imperativ zapadnog svijeta, našeg svijeta, koliko god se mi trudili biti zapadni svijet, napredak, ako hoćeš, kroz vrijeme je nešto što nam je usađeno kao jedino pozitivno i ispravno, i to automatski povlači za sobom da kompeticija i uspoređivanje idu ruku pod ruku. Koliko je prema tebi to jedino prirodno i moguće i bi li smisao biti jedino prirodno i moguće?

Mislim da je teško boriti se protiv toga. Sama činjenica da radim Salon mladih, manifestaciju ovakvog opsega, za mene je značilo poštivanje rokova i unaprijed zadanih rasporeda kako bi ostvario sve ono što sam zamislio. Uspoređivanje je nešto što dolazi sa svakim projektom koji treba biti na višoj ljestvici od onog prethodnog. Naša tijela nisu uvijek spremna za ovako stroge ritmove, ponekad trebamo usporiti i preuzeti kontrolu nad svojim vremenom. To može biti teško jer je vrijeme postalo mjesto kontrole i dominacije – uvijek netko nekome mjeri vrijeme. U tom kontekstu bila mi je inspirativna knjiga Saving Time: Discovering a Life Beyond the Clock , američke umjetnice Jenny Odell, koja je objavljena baš u trenutku mog osmišljavanja teme. Ona govori kako je želja za više vremena, možda ujedno i samo želja za više autonomije, svrhe i značenja u vlastitim životima.

Je li uopće mjerljiv taj offline uspjeh naspram online uspjeha, pogotovo u umjetničkom djelovanju?

Online uspjeh zna djelovati fantastično i onda u offlineu nastupi razočaranje. To je neka uvrnuta pozicija gdje se te dvije realnosti ne podudaraju, ali su i dalje obje – realnosti. Na društvenim mrežama i ekranima cirkuliraju ispolirane slike prema kojima smo se naučili orijentirati; način na koji kadriramo i postavljamo izložbe, razmišljanje o dokumentaciji, hvatanje pažnje svih onih s kojima želimo raditi u budućnosti. Mjerenje uspjeha često se podudara s vidljivošću u online kontekstu, a svima onima koji ne pristaju na pravila igre stvara osjećaj manje vrijednosti. Dešava se neka uvrnuta slika uspjeha. Moj poriv za dijeljenje poslovnog uspjeha sigurno ima i moment ega, ali jednako tako i polazi od mjesta odgovornosti da informiram javnost o projektima ili umjetnicima s kojima radim. Mainstream mediji mi nisu uvijek dostupni pa su osobni komunikacijski kanali često jedina opcija.

Pao sat u bunar je naziv tvoje, središnje izložbe Salona mladih. Naziv je odlična metafora sadašnjeg trenutka, što je bio imperativ oko osmišljavanja izložbe?

Bacanje u bunar u mom izložbenom konceptu ne znači nužno odustajanje radi nemogućnosti nošenja s krizom ili teretom vremena. Odnosno možda to i znači, ali više shvaćeno u kontekstu slobodnog pada u kojem susrećemo sve one i ono što smo isključivali iz dominantnih vremenskih tokova. U dječjoj igri Care, care gospodare koliko ima sati? , car je igračima okrenut leđima, a oni ga ispituju za vrijeme. Cilj je životinjskim skakutanjima približiti se caru i naposljetku preuzeti njegovu ulogu. Ako car na pitanje o vremenu odgovori “Pao sat u bunar”, igrači se vraćaju na početak igre. Metaforika ove igre mi se svidjela budući da istraživanje novih početaka i odustajanje od praćenja autoriteta, onih koji nam mjere i određuju smjerove vremena, predstavljaju glavne tematske odrednice.

Kako Salon mladih, tj. oni umjetnici i umjetnost koju ćeš predstaviti na izložbi dišu u odnosu na međunarodnu scenu, posebno ako uzmemo u obzir tvoje iskustvo Organa Vida, gdje se međunarodni umjetnici dovode u Hrvatsku?

Mislim da nema nekih eksplicitnih razlika u tematskim usmjerenjima, no trendovi su prisutni; primjerice bavljenje ekološkim pitanjima, afektima, višestrukim identitetima i medijskim manipulacijama narativa često u formi instalacija koje kombiniraju računalno generirane slike ili skulpturalne elemente sastavljene od sintetičkih i ready-made objekata. Ono što primjećujem kod domaćih umjetnika je sklonost intimnim narativima koji otkrivaju osobne ranjivosti i anksioznosti iz kojih možemo čitati širu problematiku apsurdnog vremena u kojem živimo. Definitivno mislim da je mlađa generacija puno diskretnija, ali pritom iskrena, dok su starije generacije bile mnogo glasnije.

Kako će izgledati svijet umjetnosti u budućnosti?

Iako smo mislili da će postpandemijsko vrijeme donijeti neke promjene u načinima funkcioniranja umjetničkih sustava, do toga nije došlo. U samom izrazu vjerujem kako će umjetnici nastaviti istraživati ​​prožimanje različitih materijalnosti i temporalnosti, propitivati ​​mogućnosti strojnog učenja te prevođenja iz jednog medija u drugi. Sve ljepote i negativnosti novih tehnologija bit će na djelu, i ne mislim da je to nužno loša stvar. Mislim da će otvoriti neka nova polja izraza i istraživanja.