Cannes u znaku Saint Laurenta: Anthony Vaccarello o povezivanju mode i filma

Anthony Vaccarello, kreativni direktor kuće Saint Laurent, ove će godine imati vrlo zauzet raspored na Filmskom festivalu u Cannesu. Saint Laurent Productions je, naime, relativno nova divizija modne kuće osnovana kako bi producirala filmove ikoničnih autora, a prvo njihovo filmsko ostvaranje kojem smo svjedočili 2023. godine bio je “Strange Way of Life” Pedra Almodóvara. Ove će godine na Cannesu premijerno prikazati tri filma: “The Shrouds” Davida Cronenberga, “Parthenope” Paola Sorrentina, i “Emilia Perez” Jacquesa Audiarda, s glumcima poput Selene Gomez, Zoe Saldañe i Edgara Ramireza, između ostalih.

To je i razlog zašto smo razgovarali s Vaccarellom uoči Cannesa, a ono što je proizašlo iz našeg razgovora jest to da, iako je dizajner ljubitelj filma, razlog za upuštanje u filmsku produkciju pronašao je u spoznaji da je to najbolji način da ugledno modno ime učini kreativnu razliku u današnjem svijetu. Na taj način istovremeno se povezuju dvije velike francuske kulturne opsesije, moda i film, i to kroz financijsku podršku koja bi omogućila redateljima da rade onu vrstu filmova koju stvarno žele stvarati.

Saint Laurent je u ulozi kostimografa u sve tri produkcije, ali to ne znači da ćete u njima vidjeti komercijalni element – bilo da je riječ o product placementu ili pak pretvaranju kostimografije u capsule kolekcije. Vaccarello je dizajner koji razumije da kreativnost i komercijalnost često moraju ići ruku pod ruku – no također, on vjeruje da se oni ponekad mogu samo diviti jedno drugome izdaleka.

Vogue: Prije nego što porazgovaramo o Saint Laurent Productions, Anthony, volio bih te pitati o tvojim najranijim uspomenama na filmove i redatelje koje si volio i zašto si ih volio.

Anthony Vaccarello: Film je uvijek bio nešto što me stvarno zanimalo – rođen sam u Belgiji, koja nije najuzbudljivija zemlja na svijetu (smije se), pa je film bio dobar način za istraživanje nečega što ne odražava moj stvarni život… da malo pobjegnem i sanjam. U školi likovnih umjetnosti koju sam pohađao prije La Cambre (poznate modne škole u Bruxellesu), vidio sam radove redatelja poput Piera Paola Pasolinija i Rainiera Wernera Fassbindera, i želio sam vidjeti sve više i više, produbiti ono što su radili. Nisam bio obožavatelj svega što su radili, ali volio sam one čudne.

Zanimljivo, kažeš Fassbinder i Pasolini, jer je rad oba redatelja vizualno lijep, na vrlo različite načine – pa, možda lijep nije prava riječ; možda upečatljiv.

To je neka vrsta ljepote: prljava ljepota.

Da, točno tako. Koje si njihove filmove posebno volio?

Od Pasolinija, “Salò” (Salò ili 120 dana Sodome) do “Teorema” (Theorem)…. Salò je bio veliki šok za mene.

Nikada nisam uspio skupiti dovoljno hrabrosti da ga pogledam. Znam da nije baš ugodno gledati ga.

Snažno je – i povezano je s onim što se događa danas, mislim. I od Fassbindera, sve od njih. Od “Querelle” do “The Bitter Tears of Petra von Kant”…

Da, Petra von Kant je nevjerojatna: junakinja je modna dizajnerica, zar ne?

Da, sviđa mi se to.

Uvijek sam smatrao da je pomalo klišej pretpostaviti da su dizajneri inspirirani filmovima – znate, „Oh, za ovu kolekciju gledao sam kostime u ovom-i-ovom filmu“ – ali volio bih znati da li film uopće utječe na tvoje razmišljanje kao dizajnera. Možda osjećaj bijega, ili dojam nekog lika? Kad gledam tvoje kolekcije, uvijek vidim i osjećam karakter mnogo više nego niz vizualnih inspiracija.

Kad gledam filmove koje volim, ne razmišljam o izgledu ili o specifičnoj odjeći – uzmite, na primjer, “Belle de Jour”: ono što je privlačno je način na koji se karakter lika stapa s pričom i to film čini nezaboravnim. Je li to bilo pitanje, ili ne?

Otprilike (smije se) – zanima me, s obzirom na to da ste pokrenuli Saint Laurent Productions, potiče li film na bilo koji način neke tvoje kreativne procese….

Saint Laurent je oduvijek bio vrlo ‘filmska kuća’, ali mislio sam da bi bilo dobro za kuću da bude izravno povezana s filmskom produkcijom, a ne samo da se bavi kostimografijom, što je više očekivano.

Sam Saint Laurent je radio kostime za filmove, poput Belle de Jour….

“Belle de Jour” i “La Chamade”, u kojem je također glumila Catherine Deneuve – i Saint Laurent je također radio kostime za kazalište, što ja ne radim. Ali nikada nije producirao filmove.

Znam da si bio dobar prijatelj s Catherine Deneuve. Jesi li s njom razgovarao o ulasku u svijet filma?

Da, rekla je – “To je hrabro, i dobra stvar za kinematografiju.” Znam da su neki francuski producenti malo hladni prema ideji da modna kuća producira filmove, ali jednostavno nisu naviknuti na to – mislim da je dobro što imamo nove producente koji ulaze u posao. Cool je mijenjati pravila.

Ispričaj mi malo o osnivanju Saint Laurent Productionsa.

Kada sam počeo raditi u Saint Laurentu, uvijek sam želio vidjeti svoju kolekciju uhvaćenu okom majstora, na isti način kako Saint Laurentove kolekcije fotografirao Helmut Newton. Na početku sam surađivao na tim kratkim filmovima za kolekcije s Wongom Kar-waijem ili Brettom Eastonom Ellisom; uvijek sam želio imati najbolje redatelje povezane s imenom Saint Laurent. Tako je to polako počelo: mali isječak filma trajao bi četiri, pet minuta.

Zatim sam upoznao Gaspara Noéa, i postali smo vrlo bliski. Počeli smo s malim filmskim isječkom, a zatim smo napravili naš prvi kratki film “Lux Aeterna”, ili “Self 04”, u kojem su, između ostalih, glumili Béatrice Dalle i Charlotte Gainsbourg, a koji je išao u Cannes 2019. Kada razmišljam o svojoj karijeri u Saint Laurentu, to je jedno od mojih najljepših sjećanja jer je bio odabran za prikazivanje u 10 navečer – a kad sam bio dijete uvijek sam gledao festival u Cannesu s mamom, i ono što je prikazano u 10, ili u ponoć, bili su uvijek filmovi koji su me zanimali: kontroverzni, poput “Crasha” Davida Cronenberga.

Biti tamo s Gasparom i Béatrice bio je važan trenutak. Počeo sam razmišljati o radu s redateljima kojima sam se divio kad sam bio mlađi, i počeli smo s Pedrom Almodóvarom koji mi je bio poput kuma. Išlo je odlično, i pomislili smo, “U redu – nastavimo ostvarivati taj san”.

Možeš li malo više govoriti o impulsu za radom s određenim redateljima?

Od samog početka radilo se o tome da pomognemo redateljima napraviti filmove, jer je sve teže i teže ovih dana dobiti budžet za ono što žele učiniti bez gušenja produkcije tako da moraju promijeniti svoju viziju. Moja uloga u Saint Laurent Productions je odabrati s kojim ćemo redateljem raditi. Kad radimo zajedno oni dijele ono što žele učiniti, i scenarije; razgovaramo o glumcima. Gradimo to tako. Imam toliko poštovanja prema onome što rade, i mislim da ne bih mogao reći, “Pogriješio si.” Redatelji s kojima radimo su majstori u svojem području. Za nas u Saint Laurentu, ovo otvara nove načine komunikacije. Kroz rad na filmovima, ime Saint Laurenta ostaje zauvijek upamćeno. Kada je ime na reklamnom pano, to je prolazno – za mjesec dana na to zaboravimo, ali za dvadeset godina ime Saint Laurent još uvijek će biti prisutno.

Sam Saint Laurent bio je neka vrsta autora mode: tko je on bio i njegova vizija jasno su vidljivi u njegovim kreacijama, baš kao što razmišljamo o kreativnom izrazu Jacquesa Audiarda, Cronenberga ili Jima Jarmuscha. Mislim da su moda i film slični po tome što oba imaju kreativne i komercijalne aspekte, pri čemu različiti dizajneri ili redatelji daju prednost jednom ili drugom. Nakon što si prikazao svoju posljednju kolekciju, sjećam se da si mi u backstageu rekao da ne treba sve biti komercijalno.

Dobro je ponekad prikazati kolekciju i biti slobodan govoriti o umjetnosti i ljepoti – da ne sve bude zasnovano na novcu i profitabilnosti.

Spomenuo si da si dugogodišnji obožavatelj Almodóvara. Kako je bilo sresti ga prvi put?

Sreli smo se u Sunset Marquisu u Los Angelesu. Bio sam vrlo nervozan jer ponekad misliš da su Španjolci, kao i Talijani – ja sam Talijan – vrlo srdačni, a nisu (smije se). Njegovi filmovi su histerični i šareni, a on je bio suprotnost tome, ali u isto vrijeme bio je onakav kakvog biste očekivali da Pedro Almodóvar jest. Ne znam kako točno to objasniti, ali ako volite njegove filmove, voljet ćete Pedra Almodóvara.

Provjeravaš li kako napreduju redatelji čije filmove produciraš – šalješ li im poruke ili ih zoveš da pitaš kako ide?

To ovisi o odnosu – s Pedrom ili Jimom, da.

Htio bih te pitati o kostimografiji za Almodóvarov film. Kako je tekao taj proces?

Bilo je zanimljivo – navikli smo gledati westerne u crno-bijeloj tehnici, ali kada je Pedro pronašao kolorit filma “Last Train from Gun Hill”, koji ga je inspirirao, boje su zapravo bile vrlo jake. Bila je jedna scena s Pedrom Pascalom gdje je Almodóvar želio svijetlozelenu jaknu, i pomislio sam, “Malo je čudno, ali u redu: to je Almodóvar”. Bio je vrlo specifičan oko svakog vizualnog detalja – želio je da to izgleda kao pravi western, bez modernog obrata, ali s odjećom koju biste mogli naći na buvljaku. To je otprilike ono što sam radio kada sam tek počeo u Saint Laurentu vraćajući se u arhiv kuće, pa smo se igrali s prvim arhivom onoga što sam radio. To smo radili i s drugim redateljima: prolazili smo kroz arhive. Već osam godina sam u Saint Laurentu, i sa svim kolekcijama koje sam napravio, postoji mnoštvo odjeće koju mogu koristiti za kreiranje kostima. Ali većina kostimografije bila je prilagođena i specifična za film i lik.

Otišao si u Cannes s Almodóvarom 2023. godine, a ove godine imaš na festivalu tri filma: Audiardov “Emilia Perez”, Cronenbergov “The Shrouds” i “Parthenope” Paola Sorrentina. To su tri vrlo različita filma i tri vrlo različita redatelja, svi duboko u svojim karijerama. Je li to važno da za redatelje s kojima radiš?

Od samog početka važno je bilo razmišljati o dugotrajnom produkcijskom radu, i budimo iskreni: lakše je raditi s ljudima koji znaju kako napraviti film i imaju viziju koju volim i poštujem. Ali u budućnosti bih želio proširiti ono što radimo i na mlade redatelje.

Zanimljivo je vrijeme: Amazon ili Apple su neke od naših najvećih produkcijskih kuća, a svjedočimo i to kako nešto poput Met Gale sa svojim snažnim popkulturnim utjecajem pomaže prikupiti financijska sredstava za financiranje kulturne institucije kao što je Institut za kostime.

Točno tako. Mislim, redatelj su bili pomalo nervozni na početku, ali onda su shvatili: Ne radi se o stavljanju jedne od naših torbi u uvodnu sekvencu filma ili da u filmu govorimo o brendu. Ne želim vidjeti da se ime Saint Laurent koristi na taj način, i neću producirati film o modi ili koristiti film kao priliku da gurnem brend u prvi plan.

Primijetio sam da nikada nisi lansirao nikakve proizvode ili kolekcije na temelju filmova koje si producirao…

Tako je- nema Saint Laurent majice u filmu.

Znam da si veliki obožavatelj Davida Cronenberga. Koliko sam čuo, “The Shrouds” ima njegov zaštitni jezivi znak, zar ne?

Da – čudno je. To je vrlo njegovo, vrlo… njegovi filmovi uvijek imaju tu čudnu temu tehnologije koja se susreće s ljudskim tijelom. Sviđa mi se što je to uvijek ista opsesija, ali tretirana na različite načine: nikada ne vidite istu stvar, ali možete vidjeti kako se vraća istoj temi.

Što te privuklo Sorrentinu i Audiardu?

Jacques je jedan od najboljih nezavisnih francuskih redatelja – volio sam “Un prophète” s Taharom Rahimom i “De battre mon cœur s’est arrêté” s Romainom Durisom. Njegova režija uvijek je vrlo moderna i osobna. “Emilia Perez” bila je vrlo nova u svom pristupu i vrlo različita od onoga što je ranije radio, ali u isto vrijeme, kad je gledam, jasno je vidljivo da je to on. Nikada nije kliše. Isto vrijedi i za Paola Sorrentina. Za mene, to je bilo kao raditi s novim Fellinijem. Sviđa mi se poezija scenarija – činilo se laganim i jednostavnim, ali to je samo površina. Između redova je nešto mnogo dublje. To je vrlo emotivan film, vjerojatno njegov najemotivniji dosad.

Postoji li još netko s kim bi volio raditi?

Ako bi s nekim volio raditi to je Martin Scorsese. Upoznao sam ga tijekom zabave nakon dodjele Oscara, i bio je izuzetno inspirativan. Za mene, on je majstor među majstorima – volio bih nešto učiniti s njim. I naravno, Francis Ford Coppola.

Na kraju, volio bih znati: Kakav je osjećaj vidjeti svoje ime u filmskim creditsima?

Bio sam emotivan kad sam sjedio pokraj Pedra u Cannesu i vidio svoje ime – grafika u filmu bila je izrazito jaka i crvena, i kad sam vidio njegovo ime, a zatim svoje, pomislio sam, “Shit-wow”. Kad ste klinac iz Bruxellesa i vidite svoje ime kako stoji pred svima u Cannesu, to je vrlo emotivno. Pala je i suza.

Vogue.com