Society
Kad mi je prijateljica nedavno predložila da ove godine na prosinačku listu slavlja uvrstimo i proslavu Saturnalija, odmah sam, naravno, pristala te sljedećih nekoliko sati provela tražeći što precizniji opis tih antičkih svečanosti, zatim recept za globule, što se potom razvilo u nešto dublje istraživanje starorimskih jelovnika, a ubrzo i u promišljanje društvene uloge takvih praznika. Ni onima koji se nisu upustili u takav istraživački put vjerojatno nije nepoznato da se diljem svijeta, u različitim oblicima, od karnevala do blagdana, društvena nejednakost često privremeno smirivala kroz zabavu i ideju da će na jedan ili više dana svima sve biti dostupno, dopušteno i moguće. Miješali su se staleži i klase, bogati i siromašni, zauzeti i slobodni, privatno i javno, a neposredni kontakt privremeno je postajao moguć među svima. Sklona sam misliti da je najbliže što tome danas dolazimo zapravo odlazak u klub. Klupski mrak po tom pitanju ne razlikuje se bitno od takvih manifestacija, barem kada je riječ o privremenoj jednakosti onih koji su prisutni na rejvu, ali i o sudaru suprotnosti koje se na podiju susreću. No, ako clubbing istovremeno demokratizira i generira potencijal kolektivnog tijela, mogu li se zametci većih društvenih promjena možda pojaviti upravo ovdje? Uostalom, nisu li pokret i osjećaj zajedništva kroz povijest već mnogo puta povezali ljude?
Povezano: MĪMĪ i FY odvele su nas u backstage svog prvog partyja u najpoznatijem pariškom klubu
U potrazi za odgovorima na pitanje koji su subverzivni potencijali clubbinga i kako noćni život može utjecati na onaj dnevni te pridonijeti tome da i on postane hrabriji, glasniji i povezaniji, razgovarala sam s umjetnikom Bogomirom Doringerom, čiji je Dance of Urgency meni osobno možda i najdraža studija kolektivnog tijela i koji je, kako i sam Bogomir kaže, „dokaz da ples ne proizlazi nužno iz radosti, već iz mnogo složenijeg skupa emocija: boli, straha, pritiska i potrebe za preživljavanjem, koje se kroz pokret mogu razmrsiti i voditi osjećaju pripadanja i povezivanja”, ali i sa Samuelom Douekom, koji je iz queer, seks-pozitivnih partyja pokrenuo inkluzivni sex wellness brend čija su osviještenost i načela toliko snažni da se gotovo graniče s pokretom.
Povezano: I Harry Styles je uskočio u sexual wellness industriju s novom linijom Pleasing proizvoda
Iako se na prvi pogled svojim praksama i pozicijama čine udaljenima, i jedan i drugi početke svojih promišljanja pronašli su na plesnom podiju, u zajednicama koje se formiraju oko njega i koje predstavljaju zamišljanje novih prostora slobode, testiranje alternativnih metoda organizacije i povezivanja. Je li onda pretjerano reći da je plesni podij možda najiskreniji, najmanje diskriminatoran i najdemokratskiji prostor slobode danas? Može li se kroz clubbing graditi zajednica? „Složio bih se da je ideja plesnog podija kao pristupačnog, inkluzivnog i raznolikog prostora ono što ga čini moćnim. Mnogi događaji i partyji kroz povijest, od ranog 20. stoljeća, preko šezdesetih i sedamdesetih, pa sve do same rave kulture, nosili su upravo te vrijednosti. Ipak, danas je to teže tvrditi zbog cijena ulaznica, strogih politika ulaska i činjenice da je glazbena industrija dobrim dijelom preuzela kontrolu nad klupskom kulturom”, započinje Bogomir. „Svakako, mislim da želiš ukazati na to da se vrijednosti svakodnevnog života i pravila koja vrijede tijekom dana ne primjenjuju noću i da je upravo ta mogućnost da ljudi preispituju svoje dnevne uloge, prihvate drugačije identitete ili s njima eksperimentiraju ono što se tada događa. Zato mi je noćni život posebno zanimljiv: on je zapravo ritual maskiranja i plesa. Kroz takva iskustva povezujemo se, vrlo često neverbalno, i otvaraju nam se mogućnosti da zamislimo drukčiju stvarnost te da stvaramo veze i mreže među ljudima koji se inače možda nikada ne bi susreli, ni na poslu, ni u školi, ni na bilo kojem drugom mjestu svakodnevnog života.”
Povezano: Mladi buntovnici koji su šokirali Britaniju i postali ikone savremene pop kulture
I Dance Alone, Bogomir Doringer
Upravo tu demokratičnost imam na umu. Nerijetko sam se u klubovima, nošena istim ritmom i željom da sa sebe stresem i izbacim sve ono što me nije napustilo nijednim drugim oblikom intervencije, da otpatim, odbolujem ili proslavim, zatekla okružena ljudima s kojima vjerojatno nikada ne bih dijelila životni i misaoni prostor. Plesni, međutim, da. Noć razotkriva, ali i izjednačava. „Mislim da je iznimno važno posvetiti više pažnje noćnom životu i noćnoj kulturi jer su vitalan dio ne samo kulture nego i umjetnosti i nevjerojatan prostor zajedništva”, nadovezuje se Samuel. „Noćni je život odbačen i negiran kao ‘niži oblik’, a zapravo je mjesto rođenja mnogih supkultura. HOWL je i započeo iz želje da stvorimo mjesto na kojem će različite zajednice pod LGBTQ+ kišobranom prepoznati siguran prostor koji će ujedno biti i seks-pozitivan. Često imam osjećaj da su queer prostori prilično jednodimenzionalne demografije, a naša je ideja bila da se u HOWL-u okupljaju doista raznoliki ljudi koji će slaviti uživanje i zadovoljstvo. Tijekom i nakon pandemije, kada je clubbing bio egzistencijalno ugrožen, razmišljao sam kako uzbuđenje, strast i povezanost s plesnog podija prenijeti u stvarni svijet. Tako je HOWL postao sexual wellness brend. Željeli smo donijeti radikalnu promjenu u razumijevanju intimnosti.”
Povezano: LGBTQ+ knjige mladih autora iz regije koje čitamo kao manifest slobode i otpora
Demokratičnost plesnog prostora Samuelu je otvorila put novim promišljanjima o dostupnosti ideje užitka, otvorila je priču o stidu i sramu, o oslobađanju uma koje tek tada može pratiti slobodno tijelo, a Samuel i njegov tim principe koje su usavršili kroz udruživanje i organiziranje partyja prenijeli su u svijet intimnosti, izdvajajući „Osam principa oslobađanja” koji zaslužuju status pravog manifesta. „Ovih osam principa naš je sustav vjerovanja.
Želimo biti glasni, ponosni i beskompromisni te ih širiti među ljudima diljem svijeta, osobito ondje gdje je život izvan normativnih zajednica i načina života stigmatiziran.
‘Pleasure without shame’ zasigurno je najvažniji princip jer, neovisno o rodu, rasi, klasi ili dobi, svi osjećamo sram, i to vrlo često u vezi s užitkom. Mi se želimo baviti tim pitanjem srama, želimo ga razotkriti.” Tako je HOWL postao prvi sex wellness brend koji se probio u kulturni mainstream i koji surađuje s institucijama kao što su Tate Modern, Barbican i Universal Music, a to nije samo pitanje suradnje, nego i normalizacije razgovora o intimnosti. Politička i društvena kretanja, njihovi uvjeti i represije uvelike utječu na način na koji ne samo da uživamo u vlastitom tijelu nego i govorimo o njemu, ali i na način na koji ga pokrećemo. „Način na koji plešemo, način na koji se krećemo, ovisi o prostorima i područjima u kojima vidimo mogućnost da tu slobodu ostvarimo, ali i o određenim zakonskim granicama”, podsjeća Doringer. „Uvijek postoji ta vrsta igre: kako možemo biti kreativni unutar granica koje su nam zadane? Zato je često vrlo zanimljivo promatrati kako se pokret, gotovo poput tekućine, kreće i pronalazi svoje pukotine, svoje prostore, svoje granice, ali i kako ponekad zamišlja te granice ili njihovo pomicanje i probijanje.” Podijelila sam s njim da mi se čini kako su upravo te dvije riječi možda i ključne. „Pomicanje” i „probijanje”, koje gotovo nesvjesno povezujemo s granicama. Kao i da mislim kako upravo u tom „gibanju” i pronalaženju prostora leži jedino moguće rješenje za savladavanje budućnosti. Još jedna od važnih lekcija clubbinga. „Underground zajednice tu su najkreativnije, uvijek pronalaze nove načine. U represivnijim okruženjima sloboda se često traži mnogo hrabrije”, zaključuje Samuel, a ja dodajem da je prilično zastrašujuće koliko, unatoč prividnim slobodama, granice kao da ponovno očvršćuju, pa mi se čini da to utječe i na clubbing, i ne mogu ne pomisliti na vezu koju to ima s discipliniranjem tijela. Koliko se clubbing promijenio u posljednje vrijeme? „Mnogi kažu da noćni život umire, ali ja mislim da u mojih dvadeset godina partyjanja nikada nije bio ovoliko živ i raznolik kao sada”, nastavlja. „Uz nove klubove i novu generaciju, nakon pandemije osjetio sam da, barem u Londonu, rave kultura proživljava ponovno rođenje i snagu kakva nije viđena od devedesetih. Samo što je sada, umjesto jednog velikog vala za sve, sve mnogo ‘nišnije’, prilagođeno potrebama različitih zajednica. Noćni život i zajednice neodvojivi su. I definitivno ne umiru, nego cvjetaju.” To me je malo utješilo. „Clubbing stalno prolazi kroz transformaciju”, nadovezuje se Bogomir, i to prije nego što sam uspjela kimnuti glavom.
Povezano: Zagreb je dobio novi koncept clubbinga, razgovarali smo s Benom Colganom koji vodi priču
„Prije dvadeset godina clubbing nije nužno bio dobar, možda prije deset jest, pa sada opet nije.
A kada kažem da jest ili nije, promatram i način na koji se tijela kreću ili ne kreću, i što ih prekida. Prisutnost telefona i tehnologije na plesnom podiju svakako prekida ritual plesa. Uvijek postoje oblici otpora vremenu u kojem živimo. Uvijek promatram svakog pojedinca na podiju kao priču koja se tek treba otvoriti, ali isto tako i svaku masu ljudi.” Ako ples promatramo kao vježbanje slobode kretanja, a ljude kao priču čije otvaranje tek čekamo, može li revolucija, ako ne doslovna, onda barem misaona, krenuti iz kluba? „Mase ljudi pomalo nalikuju oblacima, donose promjenu bilo u vremenskim uvjetima ili u društveno-političkoj klimi. Mislim da ples doista može pokrenuti revoluciju ili se uključiti u društvene i političke promjene. Ne samo da vjerujem u to, nego znam da je tako.
U Gruziji je pokrenuta takozvana ‘rave revolucija’, kada su se ljudi dva dana okupljali ispred Parlamenta kako bi spriječili zatvaranje kluba Bassiani od strane vlade.
Taj je klub tada, kao i danas, shvaćen kao ozbiljna prijetnja političkom projektu koji Gruziju želi odvesti s europskog puta i ponovno je približiti Rusiji, što je, nažalost, proces kojem sada svjedočimo. Ako pogledamo kolektiv Las Tesis, pokret protiv femicida u Čileu, vidimo kako su pjevanje i ples na repetitivne ritmove u javnom prostoru prerasli u globalni pokret protiv femicida, obiteljskog nasilja i silovanja žena. Klubovi i plesni prostori jesu svojevrsni formalni i neformalni trening za kolektivno tijelo i pokret, mjesta na kojima se nešto taloži, vježba i priprema, pa se u slučaju potrebe prelijeva na ulice i u javni prostor.” „Za nas jest”, nasmiješio se Samuel. „U potrazi za odgovorom kako živjeti život oslobođen srama, od partyja smo došli do brenda. Teško se odučavamo stvarima kao odrasli, ali nije nemoguće. Mislim da ljudi mogu lako učiti, ali su skeptični prema promjeni i osjećaju da ona prijeti njihovu ‘moralnom kompasu’. Ono što nam nedostaje jest naučiti da će promjena poremetiti sustav, ali ako to čini život boljim za sve, onda to nije loša promjena. Tu svijest pokušavamo širiti kroz edukacije, kroz Instagram koji funkcionira kao baza informacija o različitim temama, kroz najrazličitije ambasadore, od seksualnih radnika i radnica, preko DJ-eva, do edukatora. Stvara se nova zajednica, a čak i ako se samo jedna osoba osjeća bolje i shvaćenije nakon našeg teksta ili događaja, ili se osjeća dobro u onome što nosi i što jest, to je divno. Inspirirati jednu osobu već je dovoljna promjena.”
VOGUE RECOMMENDS
