Nadrealna satira ukrajinskog redatelja Romana Bondarchuka uzburkala je SFF

U samo prvih pet minuta Redakcije upoznajemo: ugroženog glodavca, lokalne piromane, kult galeba Jonathana Livingstona, šumskog vidovnjaka (neovisnog od kulta) i jadnog Juru koji tim svijetom mora navigirati. Nakon gledanja filma, ne čudi me što je ova nadrealna satira ukrajinskog redatelja Romana Bondarchuka, uvezena drito s Berlina, bila jedan od prvih filmova odabranih za natjecateljski program ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala.

Redakcija za kulturu pretvorena u skladište, influencerica koja pristaje na život u (doslovce) lancima kako bi nastavila dobivati skupe kreme, ili izbori koji se pretvaraju u TikTok dance-off i mafijaške obračune — iako kompletno bizarne i apsurdne, situacije u kojima se junak pronalazi i likovi koje susreće neizbježno će rezonirati s bilo kojim stanovnikom naših prostora.

Jura, mladić koji samo pokušava razotkriti počinitelje iza šumskih požara, upada u zečju rupu ukrajinske politike i života u pomalo psihodeličnoj priči koju ne mogu opisati drukčije nego kao dijete Radua Judea i Wojciecha Hasa koje ima dosta mixed feelings oko svoje domovine. Tako je i Ukrajina koju prikazuje Bondarchuk šarena država u kojoj nemoguće kontradikcije postaju stvarne.

Bilo bi teško uopće početi objašnjavati paralelne narativne niti koje ovaj film sačinjavaju, no pokušajmo svejedno. Uz već spomenutu ekološku misiju glavnog lika, Redakcija prati i lokalne izbore između dva kandidata, od kojih je jedan u komi, a drugi mrtav (dajući vrlo doslovno značenje terminu mrtva trka). Ukomiran gradonačelnik ima i savjetnika Ruslana, koji je usput i vođa ptičjeg kulta s početka, ali i ljubavnik Jurine mame, koja je pak upala u skroz drugu priču i postala sljedbenik kripto-prevaranta Boba. (O feminističko-veteranskom pokretu Jurine cure koji proizvodi dronove za američku vojsku neću ni počinjati.)

Iako je duboko ironičan i na trenutke podrugljiv, film se na vrijeme zaustavlja pred granicom cinizma. Sav apsurd i humor u svrsi su nečega drugoga — istinske ljubavi prema svojoj zemlji koja se kroz priču prožima. Volim ovo mjesto… ali kako itko može živjeti u ovakvom divljaštvu?, jedan će lik upitati Juru, ali i publiku.

Unatoč stvarno zabavnom iskustvu gledanja, ne mogu pisati o Redakciji bez da govorim o ratu koji se ondje događa. Osim što je film posvećen poginulom montažeru, mnoge scene proročki govore o nasilju koje će uslijediti samo koji mjesec nakon snimanja. I kada bih se u kinu svako toliko prisjetila da je većina onoga što gledam snimljena u Hersonu, čiji je velik dio danas gotovo sravnjen sa zemljom, obuzeo bi me užasan osjećaj i svojevrsna krivnja što gledam duhove ljudi i mjesta koji više ne postoje.

Ti su trenuci, u kombinaciji s nadrealnim humorom ostatka, ono što Redakciju čini posebnim i značajnim djelom koje svakako preporučujem pogledati — ne samo jer svi možemo prepoznati likove poput šefa pred mirovinom koji ne žele praviti frku ili klinaca u nabrijanim autima kojima se diže na feministkinje, već i jer je zaista testament specifičnoj boli koju jedan narod nedaleko nas trenutno proživljava. Stoga, usprkos tome što inzistira da se naše društvo sastoji od privida i laži, Redakcija, baš kao i Jura, ne odustaje od vjerovanja da istina postoji.