Logo
Please select your language

Photo: James Kemp
Society

Kad ni digitalni svijet nije dovoljan za bijeg iz stvarnosti, tu je reality shifting

Nives Bokor

16 srpnja, 2024

Nema puno TikTok i Reddit trendova koji me zaintrigiraju. Činjenica je da, pogotovo kad gledate s ove strane zavjese i pratite trendove u želji za pričom, svaki tjedan dođe i prođe njih 20-ak. Međutim kad neki mjesecima drži milijarde pregleda i ima gotovo 50 milijuna objava, jasno je da se ne radi o trendu. Radi se o fenomenu i ogledalu društva u kojem živimo. Trend koji je krenuo 2019., imao (post)pandemijski skok, maltene s motkom, 2021., danas ponovno budi ogroman interes. Sve više pojedinaca, posebno oni generacije Z, dijeli i prati iskustvo – reality shiftinga. Ako još niste upoznati s terminom, iako sumnjam da će vam moje objašnjenje puno razjasniti, isto se odnosi na praksu u kojoj pojedinci pokušavaju rebootati svoj operativni sustav, svoju svijest u alternativne stvarnosti, svjetove koje sami osmisle i vizualiziraju. Za to koriste razne tehnike, od meditacije, vizualizacije do intenzivne koncentracije. Naravno, ne postoji jedan znanstveni dokaz da je tako nešto moguće, no to ne sprječava brzorastuću zajednicu da se kunu u svoja iskustva i dijele savjete drugima kako do toga doći. 

Alisa u zemlji čudesa metoda i Dizalo metoda su među najpopularnijima. Prvo je dosta poznata meditativna praksa koja predlaže da vizualizirate kako padate kroz zečju rupu u drugu realnost, koristeći opuštajuće tehnike koji će vam pomoći u procesu vizualizacije. Druga metoda, Dizalo metoda, uključuje zamišljanje sebe u dizalu kako prilazimo željenoj stvarnosti koja se nalazi na zadnjem katu. Kako dizalo prolazi kroz svaki kat, osoba se treba fokusirati na to da intenzivira svoj energetski nivo. Kada energija dostigne dovoljno visoku razinu, vrata dizala se otvore, dozvoljavajući ulaz u novu stvarnost. Naravno, trendove poput ovih kapitalizam prati u stopu, pa već imamo u ponudi ulja za “zamjenu realnosti”. 

Okud je sve ovo krenulo? Trend je zapravo krenuo daaavne 2019. godine. Da, godine koja je bila prije pet, ali da se poslužim meteorološkim rječnikom, feels like dvije godine. I to vrlo nestvarno. Fanovi Harryja Pottera htjeli su upoznati svog obožavanog junaka u Hogwartsu. Kako je isto nemoguće (ako ne griješim dušu u ovoj novoj reality shifting eri), jer je, jelte, Harry Potter plod mašte, fanovi su odlučili prijeći u novu realnost kako bi ga doživjeli. I “vratili su se” sa svojim iskustvima. Trend je dobio zamah pa se tako danas može na Redditu i TikToku pronaći brdo svjedočanstava kako su samoprozvani shifteri proveli i po deset godina u svojoj željenoj stvarnosti (DR na društvenim mrežama = desired realities), da bi se, nažalost, probudili u svojoj dosadnoj stvarnosti. Naravno, ima i skromnijih, neki se odluče za neki mini shift, nešto kraće i bliže domu. Dok bismo neke stvari mogle pripisati kolektivnoj halucinaciji, neke znatiželji, a neke šansi da možda ne znamo i ne razumijemo sve, jedna stvar ostaje činjenica.

Interes za reality shiftingom doseže nevjerojatne razine, kumulativni pregledi povezanih hashtagova prelaze 40 milijardi.

S jedne strane, uvjerenje i želja prelaska u neku drugu realnost zapravo je očekivana. Tanka je granica između toga da živimo svoj život u digitalnoj sferi, kako zapravo i živimo, VR iskustava koji su postali sve uobičajeniji dok kapitalizam trlja ruke nad našom očajničkom potrebom bijega od stvarnost, i toga da se uvjerimo da nam nikakav tehnološki most za prijelaz u drugi svijet zapravo ne treba. Pogotovo u eri kada se, sudeći prema digitalnim mrežama, mladi sve ranije okreću spiritualnosti u vrijeme kada mnoge religije nemaju baš najpozitivniji prefiks. 

Ne mogu reći da ih ne razumijem. Teško se povezati sa stvarnošću koja je obilježena generičkim poslovima od, ako imate sreće, od 9 do 17 h, plaćanjem računa, i gdje su uzbudljivi životni trenuci isprobavanje novog TikToka deserta, viralnost Hawk Tuah videa i dolazak Sex i Grada na Netflix. Uostalom, prvo pitanje koje “ukazuje na spremnost na reality shifting” jest “Osjećate li se kao da ne pripadate ovdje?” I mogu reći da da. Ne osjećam se kao da pripadam svijetu u kojem su sve veće šanse da sljedeći američki predsjednik bude ponovno Donald Trump, gdje već dvije godine traje rat u Europi, i gdje mi se na vijestima i društvenim mrežama izmjenjuje fotografije bombardiranih gradova i napuštene djece u Palestini jednakom dinamikom kao i novi skincare savjet i potencijalni kraj Bennifer sage. Možda se na površini čini kao neka kolektivna zabluda, ali nije mi nimalo neobično da mladi traže bijeg od opresije koju nosi stvarnost, pogotovo kad mogu globalno i kolektivno sudjelovati u tom bijegu. Nije prvi put u povijesti, štoviše radi se samo o svojevrsnom rebrandingu već poznatih praksi. Astralna i kvatna putovanja te lucidno sanjanje, sve sa zajedničkim nazivnikom “bijega od stvarnosti” i istraživanja nečeg “višeg i boljeg” imali su sličnu polazišnu točku – bili su otpor prema trenutnom stanju svijeta. I zato su, da se vratim na uvod teksta, ovakvi fenomeni ogledalo društva u kojem živimo. A odraz koji nas trenutno gleda natrag, nimalo mi se ne sviđa.

 

VOGUE RECOMMENDS