Umjetnice iz regije otkrivaju na koje sve načine keramika djeluje terapeutski

Naši domovi pamte više nego što mislimo.Tanjur koji prenosi obiteljske priče, šalica koja se koristi svakog jutra, zdjela koja je preživjela selidbe i stolove različitih generacija. Keramika je tih, ali postojan svjedok našeg življenja. Osobno joj se vraćam u valovima. Voljela bih biti spretnija s njom, ali čini se da mi treba više strpljenja i sati provedenih uz nju. Između ostalog, tome nas ona i uči. Strpljenju. Možda je baš zato jedna od predvodnica slow living filozofije života, koja kao da je postala imperativ današnjice (samo nikako da ju usvojimo kako treba). Prvi put glinu zbog tih njezinih karakteristika promatram kroz ideju o dugovječnosti, a u tome mi pomažu umjetnice keramike koje se njom bave kroz različite pristupe i koje su podijelile sa mnom sve lekcije kojima ih je keramika naučila.

Za Martinu Franić iz zagrebačkog studija Pepel radovi se temelje na estetici nesavršenosti i prolaznosti te su fizički oblik njezinih dubljih meditativnih procesa koje gaji s keramikom. „Kao što glina nastaje raspadanjem stijena i taloženjem minerala u aluvijalnim nanosima kroz vrijeme, tako se i u meni talože slojevi iskustva. Neka bih rado prepustila prvoj kiši da ih odnese u zaborav, a neka bih željela sačuvati zauvijek. Neka duhovna učenja i prakse pomažu mi dotaknuti Ništa i Sve: prostor koji me odvaja od tijela i uma te približava svjesnosti odnosno vječnosti.“ Nastavno na ovu ideju, Martina mi objašnjava da ju je rad s keramikom, kojom se bavi već godinama nakon što je napustila svijet kostimografije, približio istom, ali i mijenjao kroz vrijeme. „Kad siđem u studio, moj um prevrće sve što je zamislio da će raditi – kako će izgledati, što dodati, što oduzeti. No čim počnem dodirivati glinu, sve se gasi i ja nestajem. Pojavljuju se forme, teksture, tonovi, vještine. Shvaćam i duboko poštujem tu milost – da ja nestajem, a nešto veće od mene progovara kroz glinu. Naravno da me proždire samokritičnost, ali me iznova i vodi to veće. Tako i treba biti. To je popraćeno osjećajem mira.“ Znam da prolaze sati i sati prije nego što iz studija Pepel izađe gotov proizvod, no kad je glina u pitanju, nema požurivanja, potvrđuje mi Martina: „Nastajanje gline stoljetni je proces,a prirodu možeš samo poštovati.Tako je i u keramici: bilo da je riječ o velikom ili malom predmetu, faze oblikovanja, sušenja i paljenja ne mogu se preskočiti niti požuriti“, govori i prisjeća se doživljaja ljudi koji osjećaju mir i dubinu pri posjetu njezinom ateljeu. „Vidim ih kako mijenjaju boju glasa, držanje tijela, kako biraju tišinu i osluškuju prisutnost te žive supstance u keramici.“

Vrijeme je u keramici ključan pojam, relativan, i iznimno važan. Za Martinu je to bio izlaz da s godinama „poslove s rokovima“ stavi sa strane i da nauči slušati potrebu za „svojim“ vremenom kako bi se bavila nečim što „nema roka trajanja“. „Već pri samom pogledu na antičku keramiku čini mi se da dodirujem vječnost. Kad u svom studiju na kolu, tom najvažnijem izumu čovječanstva, izradim neki predmet i posebnim obradama na površini počnu izlaziti sve primjese koje se talože, osjetim isto. Zamislite da vam kroz ruke prolazi mnoštvo minerala, vulkanske zemlje, a neki kažu i zvjezdane prašine. Glina i keramika su bezvremenske.“

S druge strane, uz ono meditativno u Martininim radovima, Nataša Bojanić inzistira na umjetničkom u keramici, a te ideje razvijale su se kroz njezino cjelokupno umjetničko školovanje posvećeno keramici, zaključno s magisterijem na Likovnoj akademiji u Bratislavi. „Kad sam shvatila šta je zapravo keramika znala sam da je to moj poziv. Spojila je u sebi sve umetničke izraze u jedan medij, a mene ispunjava i čini najsrećnijom“, govori mi Nataša, čiji se rad širi zajedno s bogatom prirodom keramike; kroz skulpture, instalacije, pisanje priča koje oživljava u obliku i boji. Za nju, keramika je posao koji nikad ne možeš pustiti, a tu negdje leži i odgovor na pitanje kako nas uči izdržljivosti i kontinuitetu. „Živim i radim u ateljeu, a svaki moj dan počinje i završava se razmišljanjem o radovima i keramici. To je kao neka vrsta droge koja te tera da stvaraš svaki dan. Kada se jednom povežeš s glinom, bez obzira kojim putem ideš u životu, ona te vuče i jednostavno ne možeš bez toga. Za mene je to kontinuitet. Obuzme te i ne pušta, ali je prekrasno.“

Suprotno kontinuitetu koji obuzima, u radu s keramikom postoje procesi na koje nemamo utjecaj. Nataša ističe da, koliko god se trudila oko određenog rada i teme koju želi prenijeti, na kraju sve ovisi o pečenju. „To mi je godinama bila najveća lekcija – da ništa ne zavisi isključivo od mene kao autorke. Kad otvorim peć koja je prošla svoje visoke temperature, tada shvatim:ili je sve propalo ili sam uspela, i svaki takav dan je radost. Keramika je područje koje te ponekad nagradi, a ponekad spusti na zemlju; u tom smislu drži te prizemljenom, a ponekad i daje krila za let.To vam je keramika.“ S obzirom na to da je kod Nataše riječ o umjetničkoj keramici te radovima koji se nalaze u privatnim i muzejskim kolekcijama, vjerujem da su oni već „prevarili“ rok trajanja. „Radovi su sami pronašli svoje nasleđe. Verujem da ako stvaraš iz iskrenog osećaja i emocije, tada njihov put ne može biti drugačiji. A ljudi to uvek prepoznaju.“

Nataša Bojanić

Keramika nas na dugovječnost podsjeća upravo kroz materijal, a za Danijelu Pajović iz beogradskog Jefimija Ceramics to je francuski porculan koji bira za izradu. „Porcelan smo navikli da čuvamo u vitrinama, kao nešto krhko i dragoceno. On stvarno jeste nežan, ali istovremeno i izuzetno izdržljiv. Upravo me ta dvostrukost fascinira – nežnost koja traje, materijal koji opstaje kroz generacije.“ Kad se o radi o uporabnoj keramici u svakodnevnom životu, obje se slažemo da ono što predmetima od keramike daje pravu dugovječnost jest upravo njihova uporaba. „Keramika zaista živi tek kada se koristi svakodnevno, kroz dodire i priče koji postaju njen deo.“ Iako najviše uživa zaustaviti vrijeme uz male dnevne rituale kroz uporabnu keramiku, za Danijelu su ustrajnost i povjerenje u proces važna lekcija. „Proces izrade jednog komada traje i do dve nedelje i u njemu se ništa ne može ubrzati. Oblikovanje, sušenje, pečenje, oslikavanje i glaziranje, sve zahtijeva strpljenje i ponavljanje. Najljepši deo za mene je oblikovanje rukama, jer tada osećam povezanost s prirodom i sa zemljom. Nakon toga sledi oslikavanje, koje mi vraća onu prvu ljubav prema slikarstvu. Taj ritam i ta kombinacija stalno me uče istrajnosti, i pre svega poverenju u proces.“

Jefimija Ceramics, photo: Jelena Čejović Vukčević

Možda je upravo ta vjera u proces o kojoj Danijela govori ono zbog čega se radionice keramike često pohađaju kao jedan od oblika meditacije i bivanja u trenutku sa samim sobom. Danijeline radionice posjećuju ljudi iz cijele regije, a ja ju pitam na koji nas način rad rukama podsjeća na oblik self-care metode. „Rad rukama vraća nas u sadašnji trenutak, smiruje i usporava. Na radionicama često vidim kako ljudi odlaze rasterećeni i ispunjeni, a posebno me raduje to što su mi i psihoterapeuti koji su dolazili potvrdili da rad s glinom ima terapeutski učinak. Kroz te procese vraćamo ravnotežu i učimo biti prisutni.“ S time se slaže i Bojana Ristevski Mlaker, iz ljubljanskog studija Juha. „Sve dok ono što radimo ne postane opterećenje i klasičan posao, može biti blagodatno za nas. Oblikovanje gline terapeutski je proces. Biti u izravnom dodiru s glinom, oblikovati rukama definitivno je kvalitetno provedeno vrijeme. Ponekad izgleda kao da ga na trenutak možemo zaustaviti.“ I Bojana se u razgovoru o glini vraća na kontinuitet, koji veže za strpljenje, pojam koji smo već čuli kod keramike. „Jednom kad prođeš kroz cijeli proces i shvatiš da je riječ o prirodnom slijedu sušenja, čuvanja i pečenja keramike, sve postaje lakše. Jednostavno – ako zavoliš medij keramike, prepustiš se, učiš od materi- jala i ne namećeš svoja pravila, glina te vodi.“

Bojana Ristevski Mlaker

Midhetu Agić iz studija Gazar keramici je privukla potreba za dodirom stvarnog, nefiltriranog materijala, a nakon godina okruženja digitalnim i ubrzanim ritmom, glina joj je ponudila tišinu i kontinuitet. „Proces je započeo kao istraživanje, ali vrlo brzo prerastao je u vlastitu praksu. U početku sam naginjala ka jednostavnim, arhetipskim formama, komadima koji su djelovali kao da oduvijek pripadaju prostoru. Danas me, međutim, sve više zaokupljaju objekti inspirirani neoklasicizmom: pročišćene siluete, proporcije koje podsjećaju na antičku mjeru i osjećaj suzdržane elegancije koji ti komadi donose u interijer“, govori mi Midheta, pri čemu ističe da je keramika disciplina u kojoj je, bez obzira na formu i estetiku, nemoguće izbjeći neizvjesnost, ali u tome i jest čar. „Ponekad peć promijeni sve, ponekad se komad slomi bez jasnog razloga, pa upravo u tome leži njezina snaga: u stalnom vraćanju procesu, u prihvaćanju da je kontinuitet važniji od aktualnog ishoda. Ta lekcija prelazi i na život – ustrajati, bez obzira na prepreke, i vjerovati u dugoročan rezultat.“

Midheta Agić, Gazar

Podrijetlo gline i materijala isto može biti i prvi korak u stvaranju. Za Anju Slapničar, koja uglavnom radi s funkcionalnom keramikom, poput posuđa, uz povremen odlazak u svijet skulpture, barem jest. Njezina specijalnost jest korištenje lokalno prikupljenih geoloških materijala – gline, pijeska, kamena i pepela, čime radovi postaju lokalizirani, u vremenu i prostoru. Može li keramika biti odgovor na potrebu za održivijim i dugotrajnijim predmetima u eri masovne proizvodnje? Anja mi odgovara. „I da i ne. Čak i izrada keramike može biti neodrživa. No ako se proizvodi na pažljiv i održiv način, keramika može pridonijeti održivosti čak i na materijalnoj razini. Vjerujem da je era masovne proizvodnje dosegnula svoj vrhunac i da već neko vrijeme razmišljamo o njezinim posljedicama – što sugerira da je možda u padu ili će uskoro početi opadati. Puno sam se puta zapitala mogu li neki od mojih keramičkih radova potrajati tisućama godina, poput brojnih arheoloških artefakata. Vjerujem da mogu nadživjeti generacije, u vlastitoj kolekciji čuvam komade koji potječu još od mojih prabaka, uključujući i svadbene servise obiju baka, kao i majčin.“

Anja Slapničar

Vlastiti mir i osjećaj uzemljenja nadograđujemo upravo procesima koji nas opuštaju i vraćaju samima sebi, ali i koji nas uče. Rast uvijek povezujem s mirom, barem u tim nekim „odraslim“ godinama. Kad bi morala izdvojiti čemu ju je glina najviše naučila, Anja naglašava: „Popuštanju očekivanja. Keramički predmet nije završen dok ga ne dovrši vatra. Prepuštanje završnog čina nečemu izvan tebe znači i puštanje kontrole. Mnogi su komadi kroz godine otopljeni, eksplodirali su ili napukli, i upravo ta praksa puštanja postala je i životna lekcija, ne samo u ateljeu nego i izvan njega.“